Rusi, kao Napoleonovi neprijatelji, htjeli su zauzeti strateški položaj na Balkanu koji bi ograničio francusko širenje. Zato su poslali flotu na čelu s admiralom Senjavinom, koji je zauzeo Boku Kotorsku, preduhitrivši Francuze. Neutralna Dubrovačka Republika time se našla ukliještena između dvije velike sile. Sa sjevera su napredovali Francuzi, a s juga je ruska flota nastojala proširiti svoju vlast na Dubrovnik, započevši akciju blokiranjem dubrovačke i gruške luke. Upravo radi toga Senat Dubrovačke Republike odlučio je prihvatiti Francuze.

Međutim, Rusi nisu bez borbe odustajali od Dubrovnika. Započeli su bombardiranje grada s mora, a njihovi saveznici Crnogorci napali su kopneni teritorij Republike. Francuska vojska doista je pružila Dubrovniku zaštitu. Dakako, učinila je to da bi zaštitila svoje interese. Dubrovačka je vlada mislila da će francuski vojnici ostati u gradu samo privremeno, radi pružanja zaštite. U tome su se prevarili. Francuzi nisu napuštali Dubrovnik, nego su, dapače, dvije godine kasnije ukinuli Republiku i stavili njen teritorij u sastav Francuskog Carstva.

Nakon propasti Napoleona, na Bečkom kongresu 1815. dubrovački diplomati pokušali su obnoviti Republiku. Međutim, zbog austrijskih težnji za širenjem teritorija nisu uspjeli. Pod vodstvom Điva Natalija Dubrovčani su digli bunu 1813. i oslobodil se strane vlasti, ali za nekoliko mjeseci austrijska vojska ušla je u Grad i prekinula pobunu.