U razgovoru nam je Ivo otvorio vrata svog folklornog puta, prisjetio se početaka, govorio o značaju očuvanja baštine te podijelio svoja razmišljanja o budućnosti Linđa, institucije koja već desetljećima pronosi ime Dubrovnika diljem svijeta.
Za mnoge Dubrovčane Linđo je mnogo više od folklornog ansambla. On je simbol grada, čuvar tradicije i dio identiteta koji se prenosi s generacije na generaciju. Za 36-godišnjeg Iva Vlahušića Linđo je sve to, ali i mnogo više - životni poziv, posao, prijateljstvo i ljubav.
Njegova priča počela je prije više od dva desetljeća, kada je kao 13-godišnjak, na nagovor tetke, prvi put zakoračio u prostorije Folklornog ansambla Linđo. Nije ni slutio da će ga tada zauvijek zaraziti, 'virus Linđa'. Od prvih plesnih koraka do statusa profesionalnog plesača, Linđo je obilježio svaki važan trenutak njegova života.
LINĐO JE VELIKA OBITELJ
Kroz ansambl je proputovao svijet, stekao prijatelje za cijeli život, a među članovima pronašao je i svoju suprugu Anu. Njihova ljubavna priča nije usamljen primjer jer je upravo Linđo tijekom godina spojio brojne parove, potvrđujući da je riječ o velikoj obitelji koju povezuju zajednička ljubav prema tradiciji, pjesmi i plesu.
U razgovoru nam je Ivo otvorio vrata svog folklornog puta, prisjetio se početaka, govorio o značaju očuvanja baštine te podijelio svoja razmišljanja o budućnosti Linđa, institucije koja već desetljećima pronosi ime Dubrovnika diljem svijeta.
„Na savjet tetke sam pošao u Linđa, jer tamo je plesao i moj prvi rođak. Tetka mi je tada rekla: Ajde pokušaj, a ja sam kao tipičan tinejdžer rekao: Ma neću, gdje ću ja to. On je bila uporna i rekla je: Pođi, pa ćeš vidjeti. No, kako sam otišao na prvu probu, a kasnije i nastavio ići, od 2003. pa evo do danas 2026. godine, znao sam da je to - to. Jako mi se svidjelo“, prisjeća se Ivo svojih početaka.
U Linđa se zaposlio 2016. godine, dotad je bio amater, a baš u tom period im je trebao plesni repetitor jer su stariji otišli u mirovinu.
„Pristao sam jer to volim raditi, da je plaća ne znam ti kakva ja sam rekao: Želim to raditi. Volim ples kao posao, volim raditi s djecom i učiti ih, volim raditi i sa svojim uzrastom...“, govori Ivo Vlahušić inače porijeklom iz Dubrovačkom primorja, iz Imotice gdje se inače njeguju korijeni, baština i tradicija. No, u njegovoj obitelji ipak nema profesionalnih plesača Linđa, tako da je on prvi koji je ozbiljno krenu u te vode.
NAJVAŽNIJA JE ZAINTERESIRANOST
Ivo je, prisjeća se, kao mladić bio sportski tip – veslao je i plivao, a paralelno je išao u Linđa.
„Nakon što sam završio srednju Pomorsku školu nisam htio nastaviti tim putem, iako je tata završio Strojarstvo, mene nije to previše privlačilo. Nagovarao me da idem na fakultet u Zagreb, ali ja sam znao da ako pođem neću biti aktivan u Linđa. Nisam to htio ostaviti, a još sam se u tom periodu zaljubio u svoju sadašnju suprugu. Odlučno sam tada rekao da neću otići i tako sam ostao u Dubrovniku i kasnije se zaposlio u Folklornom ansamblu. Ipak je Linđo moja velika ljubav“, govori Ivo.
Iako je Linđo tradicionalni ples, Ivo se može pohvaliti kako su mu prijatelji oduvijek govorili da ima dobar ritam. Za Linđa kaže kako ne treba imati predznanje tako da i oni s 'dvije lijeve' bez problema mogu postati članovi. Ovaj profesionalni plesač smatra kako je za Linđa najvažnije biti zainteresiran.
„Za vrijeme audicije dođu nam razna djeca. Primijetio sam kako novije generacije imaju nešto slabije motoričke sposobnosti i dosta vremena provode na mobitelima. Zbog svega toga moramo biti nešto stroži, ali opet ne pretjerivati jer nam onda nitko ne bi dolazio. U mojoj generaciji na audiciju je dolazilo preko 100 novih članova pa se lako biralo – ako otpadne 20 ženskih, znaš da ostaje njih 50. Muškaraca bi se upisalo 15-ak, a ostalo bi ih devet-deset. Zadnjih godina sad dođu samo dva muška. To nam je inače problem i nisam siguran kako ćemo ga riješiti. Ja sam dijete iz grada i želim se baviti Linđom i u budućnosti tako da mi je stalo da ima što više djece. To je izazov s kojim ćemo se morati uhvatiti u koštac ako želimo imati nastupe“, smatra Ivo koji kod djece i novih plesača najviše cijeni entuzijazam.
DANAS SU DRUGA VREMENA
Najdraže mu je raditi s mladima i uopće mu nije teško svake godine novu generaciju upoznavati s kulturom, tradicijom, plesom, nošnjama, pjesmom.
Ranije su mladi u Linđa dolazili jer se mnogo putovalo, a danas su druga vremena.
„Mnogi putuju s obitelji tako da to nije 'mamac' za privući nove članove. Danas mnogi mladi rade ili ako nisu dobri učenici onda im roditelji ne dopuštaju da dođu na nastupe. Uglavnom, zainteresiranost je smanjena što je rezultat suvremenog način života. Danas najveći izazov nije sačuvati tradiciju nego dovesti novu generaciju da je zavoli“, smatra Ivo.
Postoji nekoliko koraka koje bi on učinio da privuče veći broj novih članova pa samim time da se Linđo podigne na veću razinu. Kao prvo, u budućnosti bi trebalo, dodaje on, povećati broj profesionalnih plesača za što su potrebna veća izdavanja.
„Imamo deset muzičara, a ja sam jedini profesionalni plesač dok su primjerice u najpoznatijem našem ansamblu Ladu svi profesionalni plesači i muzičari. I nama bi bilo dobro da imamo više profesionalaca, jer onda bismo znali da imamo ljude na koje sigurno možemo računati kad su nastupi poput onih na Igrama. Možda je to budućnost... Netko će reći kako je Linđo zasnovan na amaterizmu, ali druga su vremena i treba uvesti neke promjene s ciljem privlačenja mladih. Muzičara uvijek ima, kao i djevojaka, ali nedostaje nam momaka. Ako bismo nekome dali plaću onda on ne bi bio primjerice portir, spasilac, vozio transfere i radio slične poslove, a mi bismo znali da imamo ljude koji su uvijek tu“, govori Ivo.
'ČESTO NAS ZOVU SEKTOM'
Smatra kako je još jedan od ciljeva, koji bi Linđu dobro došli, motivirati članove iz ostalih kulturnih umjetničkih društava iz naše županije. Ivova želja je da njihovi članovi, nakon određenih početnih godina u svom izvornom društvu, ako imaju želju i volju plesati i pjevati ostale hrvatske plesove, slobodno dođu u FA Linđo jer njihova su vrata uvijek otvorena.
Ova godina je Linđovcima bila jako ispunjena. Početkom godine bili su u Sjevernoj, a na jesen idu u Južnu Ameriku.
„Mi smo velika obitelj, tu je bilo i brojnih ljubavi koje su okrunjene brakom. Cijeli život smo povezani – nastranu ekipa iz škole, fakulteta, ali Linđo je Linđo i to ostaje za cijeli život. Imamo puno dogodovština i uspomena. Često nas zovu sektom jer nas ima puno i držimo se skupa pa nas uvijek promatraju sa strane, ali mi smo čvrsta ekipa“, kroz smijeh govori pasionirani Linđov plesač.
Od najdražih nastupa izdvaja nedavni u HNK.
„Bilo je puno ljudi, a nikad tamo nismo nastupili. Bilo je puno Dubrovčana i ljudi koji se razumiju u folklor i baš su nas lijepo podržali. Inače, volim kad nastupam pred mnogobrojnom publikom, ali Sule mi je jednom rekao da kao profesionalac uvijek moram biti skladan i nasmijan bilo da plešem pred 50 ili 500 ljudi. To prije nisam previše doživljavao, ali sad shvaćam. Najvažnija je prezenca – većina u publici ne zna korake, ali itekako primjećuju kako plesači zrače, kako izgledaju, jesu li skladni, nasmijani, smiješe li se, vlada li sinergija pokreta, pjevanja i energije“, govori Ivo.
Kao i u sportu, za folklorni ples, naglašava Ivo, presudna je disciplina.
NEPREŽALJENI RAZGOVORI S BABOM ANICOM
„Nije teško plesati Linđa, najvažnije je biti redovit na probama. Tako je i u svakom sportu. Moraju biti neki kriteriji. Važni su disciplina, predanost i vježba, i još ako je dijete zainteresirano, onda sve lijepo ide“, smatra Linđov stručni voditelj i voditelj dječjeg folklora koji ima završene seminare i položen ispit Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, inače jedine priznate strukovne udruge iz područja folklorne djelatnosti u Hrvatskoj. Ivo je i profesor u Baletnoj školi od 2021. godine gdje uči male balerine elementima narodnog plesa. Sa svojom koreografijom Dubrovačke poskočice prezentira ples Hrvatima iz Njemačke, a govori kako se rado odazove pozivu da bude član žirija ili drži seminare o običajima i plesovima Dubrovačkog primorja.
Od ljudi koji su mu bili najznačajniji od početka odrastanja kao plesača izdvaja Sulejmana Muratovića – Suleta, Marija Kristića te Jadrana Radonića. Dok je bio mladić, prisjeća se Ivo, propustio je pitati babu Anicu Vlahušić iz Imotice mnoge tajne obiteljskog naslijeđa. U tim godinama to ga nije previše zanimalo, a danas bi vjerojatno dobio savjete i priče zlata vrijedne.
U više od dva desetljeća plesa Linđa dobio je bogato iskustvo, a najvrjednije od svega za njega je stečeno samopouzdanje.
„Folklor me oblikovao i izgradio kao osobu, osnažio i oslobodio moje komunikacijske vještine. Prije sam bio jako sramežljiv mladić, čak me bilo i sram plesati, a sad se ne mičem s plesnog podija. Jednostavno, za mene folklor nije hobi koji oduzima vrijeme, nego iskustvo koje obogaćuje život“, zaključio je Ivo Vlahušić, plesni voditelj FA Linđo.
