Naručivanje nam je gotovo postalo svakodnevica, a kada nestrpljivo iščekujemo paket, rijetko kad razmišljamo o logistici i svemu što se mora dogoditi da bi paket stigao do naših vrata. Dostavljač Branimir Kristović tome je doskočio na svoj način: na svom profilu dijeli zanimljive videozapise dostava, u kojima dijeli svoja iskustva, izazove, ali i zanimljive ulice i poglede. Otkrio nam je kako je došao na tu ideju, ali i kazao više o poslu koji je daleko od samo 'vozanja po gradu'
Koliko dugo se već bavite ovim poslom i koji su vam dojmovi?
Od 2018. sam u ovom poslu, samo što sam prije radio za jednu drugu dostavnu službu. Što se tiče samog posla, ovisi koju rutu vozite. Sad sam baš na ruti koja je, po mom mišljenju, lagana – iako je nitko drugi ne želi voziti! (smijeh) Vozio sam prije dostavu u 'Downtownu', gdje ima dosta firmi, pa ima puno paketa. A sad mi je linija Nuncijata, Gornji Kono, gruški neboderi, Ilijina glavica… Tu ima puno skalina, ali manje paketa. Ovisi tko što voli!
Kako ste došli na ideju da počnete dijeliti videozapise dostava na društvenim mrežama? Poprilično otvaraju oči o vašem poslu.
Neko vrijeme sam o tome razmišljao, ali nikako početi. Dok me nije jedna gospođa 'prcnula' komentarom: 'Pa što vi radite, samo se vozate po gradu?'. Onda sam shvatio da ljudi stvarno ne shvaćaju naš posao i što on sve zahtijeva i htio sam malo promijeniti tu sliku, kako bi malo upoznali posao. I da im kroz snimanje dam neke informacije koje nisu prije imali, a trebaju im. Na primjer, broj skladištara u našem skladištu, kako im on može pomoći, generalno što se događa 'iza kulisa'. Ljudi to ne vide, ne razumiju, pa često onda ni ne cijene, a to je sve razlog zašto sam krenuo u snimanje.
Imate dosta reakcija, a ljudi često i komentiraju kako neke stvari stvarno nisu znali.
Ako nisi neki posao radio, ne možeš znati što to sve zahtijeva ni s kojim se problemima sve susrećeš tijekom dana. Normalno, nisi svaki dan ni nasmiješen, nije svaki dan ni dobar… Ne kažem da smo mi svi vozači 'cvjećke', ali trudim se.
Koji su najveći izazovi dostavljačkog posla, pogotovo u Dubrovniku? Čine li probleme skalini, promet, parking?
Moj najgledaniji video je video u kojem sam morao krivo parkirati, nositi tri paketa od 30 kila uz 40 skalina i onda još na drugi kat… Nekad se tako 'sastavi' određena adresa. Trudim se malo promijeniti ljudima način na koji gledaju stvari - mi možemo nositi paket do 30 kila, zapravo 31,5 kila je maksimalna težina koju možemo nositi. Što ne znači da ako adresa ima 100 skalina i još dva kata, stvarno možemo nositi tri paketa gore, iako je to naš posao. Tako da oni koji naručuju trebaju malo misliti i na teren. Ako je to dva metra od ceste, gdje ja to mogu izbaciti, nema nikakvih problema. Ima i među nama i starijih i mlađih ljudi, mlađi bi možda mogao to odraditi bez problema. Eto, čisto da ljudima malo promijenimo percepciju – dostavu uvjetuju i parking, broj skalina, ali i koliko sam čovjek može to iznijeti. Utječu i vremenski uvjeti. Jutros je počela padati kiša, a ja bez ombrele i vindjake, što ću sada? Ako pokisnem, moram raditi mokar cijeli dan. A kad izađe klijent, on će se odmah vratiti u suhi stan.
Imaju li ljudi razumijevanja?
Otkad sam počeo snimati, barem klijenti na mojoj ruti drukčije gledaju ovaj posao i kažu – svaka čast. Već se pomalo primijeti da ljudi shvaćaju kakav posao mi radimo. Ne znam kako je drugima. Ja sam takav tip da sam vedar i nasmiješen, pa i kad je teško. Ok, puknem nekad! (smijeh) Ali generalno sam pozitivan i ljudi me takvoga znaju, pa me možda i drukčije gledaju. Ako je netko prgav, boli ga briga i ne želi raditi taj posao, već je tu čisto da ga odradi, onda ljudi to primijete i postoji mogućnost da ga i neće gledati blagonaklono. Ako si normalan, izlaziš ususret i samo pokazuješ realno situaciju, onda dobiješ drugi pristup.
Bude li situacija da su ljudi nekad i bezobrazni, otresiti ili očekuju previše?
Bude, bude. Nekad je najveći problem komunikacija. Zovemo klijenta pet minuta prije nego što ćemo doći. On može biti doma, ali nekad je na poslu ili ima obaveza, pa tu najčešće dođe do 'ispaljenja'. Kažu: 'Pa nisam doma, ne mogu te čekati cijeli dan!'. To je jedna od situacija koja mi pada na pamet. Na to su najosjetljiviji. Stigne im poruka da će dostava biti od 8 do 17 sati, pa ne znaju kad ću nazvati. Oni koji često naručuju otprilike znaju kad sam na kojem dijelu rute i kad mogu očekivati moj poziv. Ali oni koji ne naručuju često… Tu bude svega! Pa me pitaju kako ne mogu ući u neku ulicu, da tuda prolaze kamioni. (smijeh) Snimao sam video gdje se iz jedne ulice ulazi na Gornji Kono, to je bio popriličan izazov. Ali tamo nisam nikad u životu bio, dok nisam počeo raditi ovaj posao. Ljudima koji tamo prolaze svaka čast! Ja sam probao i snimio, čisto da pokažem kako to izgleda. Tamo ima jedna gospođa koja često naručuje. Prvo nemaš gdje parkirati, ne možeš proći… Ali kako znam tu gospođu, na zadnjoj adresi na koju mogu doći, onda smo se dogovorili da joj ostavim paket, ona plati karticom i ne moramo gotovinu premetati.
Jesu li česti takvi dogovori?
Da, kako ne! Kad nisu doma, a platili su, u biti im ne bismo smjeli ostavljati paket samo tako, ali im izlazimo ususret. Ima raznih zahtjeva – ostavi mi na balkonu, ispod skalina, iza arle, baci mi na taracu, prebaci preko zida… Dnevno ima 10-15 takvih adresa, nekoga koga znaš i nekoga koga ne znaš. Samo pitaš – hoću li ti baciti ili ti je svejedno? (smijeh) Ne smijem to snimati, da ne bi ljudi vidjeli gdje ostavljam pakete, pa da ne bude – netko ga je pokupio! Što manje riskiranja, to bolje. Dosad se nikad nije dogodilo da sam ostavio paket, a da ga osoba nije našla. Snimim ja za svaki slučaj, da ne bi bilo da ga nisam ostavio, ali nije bilo problema.
Pretpostavljam da ima ljudi koji toliko često naručuju da ste se donekle i sprijateljili s njima.
Ima takvih ljudi. Radimo jutarnju smjenu, ne radimo popodne, a većina ih isto tako radi, pa se najčešće čujemo preko telefona. Onda kad se dogodi da se konačno vidimo, ide čokolada, sok, ostave bakšiš ili tako nešto. Rekao bih da je 95 posto ljudi stvarno normalno, izlaze ususret, nekad izađu na cestu ili skaline da se ne moram penjati, dogovorimo se.
Počeli ste raditi ovaj posao prije osam godina. Na koji način se promijenio kroz godine?
Tamo negdje u koroni je buknulo naručivanje. Mi smo bili jedini koji su mogli proći kada je bilo zatvoreno, kad se nije moglo ići iz grada u Župu. Kako nam je skladište bilo u Župi, dobili smo potvrde. Tad su svi krenuli masovno naručivati, jer nije bilo druge. Sad isto ima dosta posla. To nekada ovisi i sezonski. Najviše u zadnjih godinu-dvije ima posla oko 'Crnog petka'. Dostavljačima je to u biti 'crni mjesec'. Toliko toga se naruči, da se produlji na mjesec dana! (smijeh) Voziš više nego što bi inače vozio normalnim danima i mjesecima. I sad, u predsezoni, je veće opterećenje. Naša firma dosta radi s hotelima, tako da kolege koji voze njima, imaju jako, jako puno paketa. Naručuje se sve – od posteljine i kušina do tapita.
Postoje li neke stvari koje treba razjasniti ljudima koji nisu u potpunosti upoznati s funkcioniranjem dostave?
Vozači imaju radno vrijeme i ugovor koji su potpisali. Obično počinjemo raditi u sedam sati ujutro i na terenu smo, ovisi kako koji, od osam i po’, devet. Imamo dvojicu od kojih jedan vozi Konavle, a drugi Primorje. Dok ovaj iz Konavala dođe do prve adrese, treba mu pola sata, a nekad sat vremena, ovisi kakva je gužva. Mi bismo, po pravilu, trebali imati 70 adresa koje bi trebali odraditi do dva sata popodne. Ali, naravno da to nije nikad do dva sata jer: 'Pričekaj me ođe minut, pričekaj me tamo, pričekaj me amo'. U principu, trebali bi utrošiti oko tri minute po adresi, što bi bilo odlično, u nekim savršenim uvjetima. Ali je nemoguće. U prošloj firmi bismo dobili obavijest da je dostava do 11, ali onda bi bio problem kad bi se došlo kasnije. U ovoj firmi je druga politika, ovdje stave od 8 do 17, da bi pokrili sve linije. Ali ljudi onda misle da se mi vraćamo i da se možemo prilagoditi, doći im na primjer kad završe s poslom u 16. A ne možemo baš tako. Mi imamo našu turu, ujutro kad krećemo, slažemo pakete po adresama kako dolaze, jedan za drugim. I idemo! Normalno, ako nema posla, izlazimo ususret, vratimo se, ali većinom bude toliko posla, da se nemamo kad vraćati. Idemo naprijed, zovemo unaprijed, a ako se moram nekome vratiti, idućih troje-četvero će morati više čekati.
Nije to baš tako opušteno kao što ljudi misle.
Ovaj posao nije baš lagan. Nije ni previše plaćen, da bi čovjek mogao sve izdržati. Osobno volim što imamo slobodan vikend, odgovara mi to, radije ću odraditi nekim danima i duže, samo da mi subota i nedjelja budu slobodne, da mogu odmoriti i nešto planirati.
Planirate li ostati u ovom poslu?
Nešto 'kemijam' u vezi snimanja, ako krene kako sam planirao, možda se nešto i pomakne. Ali zasad ne mislim ići iz ovog posla, imam dobru turu, znaju me ljudi, nije mi teško, navikao sam više. Snimanje me zabavlja i na neki način mi i pomaže, recimo kad mi se ne da ići na neke adrese. Sada promislim – vidiš, ovo bi baš moglo biti zanimljivo da ljudi vide, baš zato što mi se ne da! (smijeh) Recimo, u Srebrenskoj ulici sam se prije vazda dogovarao s ljudima, da ne rečem 'klao'. Onda sam promislio da možda ta ulica i nije toliko loša, hajde da vidim, da malo snimim i da ne 'peglam' ljude više. Jer ipak, koliko god to nekad bilo teško, mi moramo dostaviti na adresu. A ako gnjavimo ljude, onda su nezadovoljni, pa su nezadovoljni i firmom. Pa često kažu da neće više nikad s nama raditi. Mi smo na neki način ambasadori između firme i klijenata. Pa ako mi nismo u redu, onda će i firma loše izgledati.
Ali baš je zato dobro da ste našli nešto da vas malo 'pogura'.
To snimanje mi je ujedno i motivacija da se potrudim kad sam umoran, neraspoložen ili kad je pošiljka malo zahtjevnija. Natjeram se, pođem u izazovne ulice i dođem do posebnih stvari, kao što je vrt koji ti uljepša dan. Volim takve stvari – bio sam u ulici u kojoj nikad nisam bio, vidio nešto, doživio i sad mi neće biti problem poći na tu adresu jer znam što me čeka, gdje je točno, ali i da će mi donijeti lijepi osjećaj.
