Ratac u Dubrovačkom primorju najbolji je primjer kako poštivanje prometnih pravila vodi na vječna raskršća. Da ih ja poštujem, davno bih bio mrtav. Sreća da ne gledam prometne znakove, boli me ratac je li crta puna ili isprekidana, jedino u što se uzdam je zdravi razum i vlastito vozačko iskustvo

Ovog petka održat će se sjednica Vijeća za obranu na kojoj će zajedno sjesti i razgovarati Zoki i Plenki uz, naravno, ostale članove Vijeća. Taj toliko dugo čekani sastanak u Uredu predsjednika možda je prilika za relaksiranje odnosa naša dva brda koja su dosad razmjenjivali samo tešku artiljeriju. Ipak, ako zbrojimo sve uvrede koje su upućivali jedan drugom, možemo zaključiti kako su bili puno nježniji od uvreda DP-a koje su svojevremeno upućivali prema HDZ-u i Plenkiju. Ali, ne lezi vraže, na kraju su završili u toplom koalicijskom zagrljaju. Eto, nikad ne znaš kad će te ljubav pogoditi. Ako bude sreće, možda pukne neka nova ljubav na Pantovčaku i naši dečki se čak i dogovore kako će se dogovoriti o postavljanju novih veleposlanika. To bi bio izuzetan napredak, nakon dugotrajnog 'kiseljenja' onih starih, koji godinama čekaju odluke iz Zagreba, što je u normalnim državama redovna i usklađena procedura. Jedan od bitnih, ako ne i najbitnijih razloga ove nove 'nježnosti', svakako je i činjenica kako, hvala Bogu, nekoliko sljedećih godina nećemo imati izbore. Osim ako?!

U vremenu kada politička scena sve češće klizi prema populizmu, glasnim svađama i površnim sloganima, rezultati lokalnih izbora u Dubrovniku donijeli su jednu tihu, ali važnu poruku: pristojnost, znanje i argumentacija još uvijek imaju svoju publiku i svoju snagu. Barem jednim dijelom.

Nakon 551 dan od tragične nesreće u kojoj je poginuo otac dvoje djece, počelo je suđenje bivšem ministru obrane, HDZ-ovom Mariju Banožiću. Terete ga za izazivanje prometne nesreće s tragičnim ishodom.  

Na dubrovačkim ulicama uvijek se nešto događa, ali najveće bogatstvo grada ipak su ljudi.

Bez obzira što su bili najnebitniji za konačan ishod najvećeg rata u povijesti, Hrvati i Srbi i dalje kopaju po kostima nedužno stradalih u Jasenovcu. Broje koliko su imali ustaša, četnika i partizana, danonoćno se svađaju kao da su baš oni preokrenuli tijek Drugog svjetskog rata i bili zaslužni za zaustavljanje nacističkog krvoprolića.

Hrvatski bjegunac od zakona general Glavaš, osuđen na sedam godina za ratni zločin u garaži uz pomoć selotejpa, trenutno azilant u Bosni, oglasio se na Facebooku nakon bijeloga dima iz Sikstinske kapele.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković posljednjih godinu i pol dana jako se (po)trudio da izgubi izbore. 

U hibridnoj demokratskoj praksi koja je zaživjela u Hrvatskoj, postaje pravilo po kojem nitko tko je u poziciji vlasti, ne izlazi na sučeljavanja.

I tome je došao kraj. Ovoj, možda nikad duljoj lokalnoj političkoj kampanji.

U odnosu na lokalnu vlast ti su se izbori, a sjetit će se toga stariji sugrađani, provodili još po onom zakonu koji je važio za vrijeme Jugoslavije. Tako su se na tadašnjim lokalnim izborima u Općinama birala tri vijeća  Skupštine općine Dubrovnik. Ta su se vijeća zvala: Društveno-političko vijeće, Vijeće građana i Vijeće udruženog rada. Postojala su i tzv. četvrta vijeća za pojedina pitanja. Na primjer, ako je Općina donosila neku odluku o kulturi četvrto vijeće je glumio tadašnji SIZ kulture. Uglavnom, kupus!