Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Uhljeb ili šef koji laje? Tko je glavni uzrok posrnuća hrvatske ekonomije – hrpetina uhljeba zbog kojih privatni sektor izdvaja suluda davanja državi ili upravo taj privatni sektor odakle su ljudi pobjegli u državne skute, jer im je dosadio šef koji neprekidno laje i bogati se na njihovu radu? 

Ako mene pitate, krivi su privatnici. Čitav život privatni sektor ponavlja jednu te istu mantru – Ako nećeš ti, ima tko hoće! To je najgluplja rečenica koju sam čuo u životu, ali puno govori o privatnim vlasnicima. Čuj, ako nećeš ti, ima tko hoće. U prijevodu sa hohštaplerskog jezika to znači da je svaki radnik u biti bezvezan i besmislen, jer je odmah zamjenjiv. Baš takav stav imaju privatnici prema svojim zaposlenicima. Primjerice, vlasniku restorana potpuno je nebitno govori li mu konobar sedam jezika i ima li manire Errola Flynna, ono što njega interesira je isključivo excel tablica. Ako je ovaj drugi konobar jeftiniji 100 eura, za vlasnika nema veze što ne govori nijedan jezik i što ima manire Željka Keruma, 100 po 100 eura uštede svaki mjesec i eto dodatnog ski passa u Madonni di Campiglio. 

'Ako nećeš ti, ima tko će' 

Znam hrpetinu primjera vrijednih ljudi u privatnom sektoru koji su se borili u rovovima na prvoj liniji fronte na rijeci Soči kako bi vlasniku iz godine u godinu omogućili bezbrižan prijelaz Alpi i odlazak u Cortinu d'Ampezzo. A onda više nisu mogli. Zvali su svog školskog druga - koji je u međuvremenu dogurao do savjetnika župana i istaknutog člana Stranke - i molili ga da ih uhljebi, jer im karcinom zbog stresa u privatnom sektoru već kuca na debelo crijevo. 

-Gdje biste? – pitao je školski drug. 

-Gdje god. Policija, vodovod, lučka uprava, kapetanija, samo da nema šefa koji laje. 

I tako mic po mic – 'ako nećeš ti, ima tko će mi omogućiti Sestriere' – Hrvati su pobjegli iz privatnog sektora u državni, neka je i dosadno osam sati na poslu, neka je i manja mjesečna plaća, ali samo da mi šef neprekidno ne nadođontava neki novi posao za ista primanja i pritom laje kako mi daje za jaje. Samo koliko mi god daje za jaje, nikad dovoljno za ona iz podnog uzgoja. Stoga bjež' tamo gdje se ne radi toliko. 

I eto nabujalog državnog sektora, a da bi se on hranio, treba od privatnika uzimati više love. A da bi ga privatnici tovili, oni moraju uzimati od svojih radnika, sada su to Nepalci, Indijci, Bangladešani i ostali. Začarani krug. Poduzetnik Nenad Bakić prije neki je dan izračunao koliko novca privatnik izdvaja za svog radnika te koliko od toga ide na razna davanja, a koliko ostane zaposleniku. Rezultati su porazni – ako primjerice neki privatnik u Splitu daje 100 eura, od toga njegovom radniku ide 57,6 eura, a državi i(li) gradu čak 42,4 eura. U Zagrebu je još gore – radniku 56,8 eura, a državi/gradu 43,2 eura. 

Eto, da nije bilo one sad već legendarne 'ako nećeš ti, ima tko će', ne bi se dogodila velika seoba Hrvatska iz privatnog u javni sektor, pa ni država sada ne bi pljačkala poduzetnike. Ali bilo, pa prošlo, ne možemo se sada vraćati četvrt stoljeća unatrag. Pa kako onda riješiti ovu zagonetku? Iskreno, nemam pojma, nikad nisam bio idealni kandidat za Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali neke stvari ipak primjećujem. Ako državi treba novaca kako bi isplaćivala sve svoje uhljebe, zašto ih onda ne uzme tamo gdje je najlakše? 

Pod broj jedan apartmani. U segmentu turističkog najma nema klasičnih poreza, nego smiješni paušal. Ok je taj paušal za nekoga tko ima dodatni apartman sa strane koji mu pomaže preživjeti mjesec, ali postoji ogroman broj onih koji su čitave kućetine, da ne kažemo zgrade, pretvorili u apartmanske jedinice i uzimaju ogromnu lovu, a bez da plaćaju porez. Oni su nelojalna konkurencija hotelima, zarađuju basnoslovno i pritom ne plaćaju porez. Država je ovaj segment davno trebala urediti progresivnim porezima – da onaj tko zarađuje više od apartmana plaća ujedno i veći porez – ne samo kako bi namaknula dodatnu lovu za svoje uhljebe, nego kako bi i demotivirala investitore na nova nekretninska ulaganja i tako priuštivo stanovanje učinila upravo priuštivijim. 

Pod broj dva hrana. Nevjerojatno koliko je hrana poskupila od korone naovamo, skoro trostruko. Na valu inflacije masa proizvođača hrane neopravdano je dizala cijene. Baš tamo negdje u koroni na internetu su se počele stvarati grupe gdje se prodaju voće, povrće, sir i riba. Naravno, poreza nema. Sada se na tim mjestima vrti ozbiljna lova, iz Neretve skoro svaki dan stižu kombiji i kamioni jagoda, trešanja i svih drugih delicija, na koje se ne plaća ama baš nikakav porez. Ajde što se ne plaća porez, neka se ne kolju poljoprivredni proizvođači, ali katastrofa je što se oni uopće ne kontroliraju. Svojevremeno sam htio napraviti te(k)st na poljoprivredne proizvode kako bih doznao čime ih i u kojoj mjeri prskaju, ali nigdje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ne postoji laboratorij koji bi tako nešto proveo. Drugim riječima, može se neretvanska jagoda prskati obogaćenim uranom, nitko proizvođača neće uhvatiti s radijacijom na prstima, a znamo na kakvom je glasu Dolina Neretve. Malo boljem od Pripjata. 

Prostituciju treba legalizirati za dodatan novac uhljebima 

No, pustimo sad i apartmane, i jagode, i slične sitnice, ono što je najluđe u ovoj priči o uhljebima i punjenu proračuna jest zašto se zaobilazi segment seksualnih radnica. Još otkako je homo erectus dobio erekciju cvate ekonomija prodaje (ženskog) tijela. Bludoterapeutkinje su tražene tisućama godinama, pa je zaista teško shvatiti zašto su države u pravilu minimalno uzimale od multimilijarderskog tržišta spermija. Netko će sad reći da sam klasični šovinist, jer predlažem da se debeli javni sektor dodatno hrani ženskim tijelom, ali izvinite, molim vas, nije to moja ideja, nego upravo radnica iz tog sektora. 

Prošle nedjelje za vrijeme Velike nagrade Kanade u Formuli 1, upravo kada imaju najviše posla, kanadske prijateljice noći održale su tako štrajk gdje traže bolje radne uvjete. Prosvjednu akciju organizirao je Autonomni odbor za seksualni rad koji zahtijeva bolje uvjete u striptiz klubovima i salonima za masažu, službeno priznavanje statusa radnika za seksualne djelatnike te pristup državnim povlasticama, ali dekriminalizaciju seksualnog rada na nacionalnoj razini. 

-Budući da nismo zaposlene s plaćom, nemamo pristup zaštiti kakvu inače uživaju drugi radnici - izjavila je za Montreal Gazette montrealska striptizeta Celeste Ivy. 

Umjesto da sve države svijeta, uključujući i Hrvatsku, urede ovo tržište, daju seksualnim radnicima sva prava i povlastice (ali i zaštitu) kao i drugim radnicima, ne, upravo je obratno. Odriču se lijepih poreznih prihoda, a sve zato da se ne zamjere crkvenjacima. A da se prostitucija legalizira, sve bi se poboljšalo. Smanjio bi se kriminal, povećala zdravstvena i svaka druga zaštita djelatnica, imale bi staž, bolovanje i sve ostale povlastice, a država bi ubirala lijepu zaradu. 

A ovako će se nastaviti izrabljivanje seksualnih djelatnica – 'ako nećeš ti, ima ona Rumunjka' – pa će na kraju balade jedna po jedna radnica zazvati svog školskog druga koji je u međuvremenu postao Glasnogovornik Stranke i moliti ga da se uhljebe. 

-Gdje biste? – pitat će ih Strankin PR-ovac. 

-Gdje god. Čistoća, vrtlar, vodovod, plinara, samo da više ne vidimo muško jaje. 

Eto, dragi čitatelji, nadam se da ste shvatili što je bilo prije. Uhljeb ili šef koji laje. Kokoš ili (muško) jaje.