Priča o robo-taksijima polako ulazi u legendu hrvatskih razvojnih projekata, piše Mario Klečak u novoj komuni Kronika povijesnih stranputica.
Za ovaj projekt, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Vlade, potrošeno je skoro 90 milijuna eura europskog novca, a opravdano – tek oko 8,7 milijuna. To znači da je na svaki opravdani euro, nestalo deset neopravdanih. Takav omjer ne postižu ni kockarnice, ni kladionice, a srećom ni prosječni hrvatski državni projekti, premda je konkurencija žestoka.
Najzanimljiviji je da automobil pete razine autonomije, zbog kojega je projekt i dobio milijune, zapravo uopće nije bio ni razvijan. To je otprilike ko da dobiješ sredstva za izgradnju nuklearne elektrane, a nakon godina obećavanja ''samo što nije'', na kraju pokažeš agregat iz Bauhausa i objasniš da je nuklearni koncept još u fazi razvijanja. Zapravo je pegulani poduzetnik nehotice falio za samo jedan broj; da je reko 4 umjesto 5, sve bi mu prošlo - lišo.
Ovako iz tvrtke sad poručuju da su spremni vratit skoro 90 milijuna eura. Pa nije gazda lupež, koji nakon što ga uhvate s plijenom pod rukom kaže: nema problema, baš sam krenuo ovo vratit.
A posebnu ljepotu cijeloj priči daje činjenica da se novac dijelio kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Oporavak i otpornost! Sam naziv zvuči ko reklama za spasonosne vitamine. Nije baš lijek za ozdravit, ali zdravi dodatak prehrani - jes.
Pa kome se onda dalo stotine milijuna za oporavak Hrvatske? Naravno, projektu koji nije imao tehnologiju za ostvarenje vlastitog cilja. Dok su građani slušali priče o robo taksijima koji će juriti Zagrebom bez vozača, jedino što je stvarno jurilo, bili su milijuni eura prema privatnim računima, konzultantima, dobavljačima i uredima. Ali nema razloga za paniku jer kažu da mu tvrtki u Dubaiju pos'o dobro ide. Ako se proda dovoljno stanova i poslovnih prostora, možda jednoga dana i vrati pare. U međuvremenu, zagrebački pješaci i taksisti mogu - mirno spavat. Jedini robo-taksi koji su vidjeli, bio je na neuspjeloj prezentaciji kojoj je prisustvovao - premijer. A ostali Hrvati mirno bi spavali, samo kad bi Vlada RH na čelu s premijerom, jamcem projekta, troškove penalizacije neuspjelog poduhvata platila iz svoga stranačkog proračuna, a ne iz državne blagajne. Čini se da Hrvate čeka kronična nesanica.
Europska unija iznova je pokazala svoju sposobnost da običnom građaninu objasni kako je skuplje zapravo - bolje. Ukidanjem oslobođenja od carine za pošiljke do 150 eura, Bruxelles je odlučio zaštititi europsko tržište od opasne prijetnje – mogućnosti da ne'ko nešto kupi povoljnije.
Njihovo susjedstvo, zemlje čiji građani imaju 4 ili više tisuća eura plaće, odahnuli su. Tko je lud da kupuje jeftino, kad može isti proizvod kupit skupo? Briselski činovnici s enormno visokim plaćama, lako će i dalje kupovat i troduplo skuplje domaće proizvode. Za hrvatskog kupca, koji pažljivo računa svaki trošak, to je još jedan podsjetnik da zajedničko tržište nije baš zajedničko za svih, ali naš državni proračun se sigurno neće žalit.
Ako ništa drugo, Bruxelles ostaje dosljedan. Kad god se pojavi mogućnost da građanin nešto obavi jednostavno, brzo i jeftino, europska administracija ulaže nadljudske napore da ga uvjeri kako su sporije, kompliciranije i skuplje opcije, zapravo u njegovu najboljem interesu.
Dan prije nego što su europski čelnici trebali sletjeti u Tivat na samit EU i Zapadnog Balkana, crnogorske sigurnosne službe vratile su natrag u Beograd čarter avion s 87 osoba povezanih s Vučićevim SNS aparatom, mnogi s debelim kriminalnim dosjeima. U prtljazi su im pronađeni stranački transparenti i pomorska radio-oprema. Ukratko, turistička grupa iz snova.
Nakon što su ih Crnogorci vratili doma, uslijedio je očekivani obrat. Na upit Srbiji zašto šalju 87 sumnjivih tipova u Crnu Goru, odgovoreno je, da je "predsjednik Srbije ugrožen!". To je stara balkanska magija: kad te uhvate s prstima u marmeladi, objasni da si zapravo žrtva međunarodne zavjere. Metoda nije nova. Povijest pamti slične političke performanse još iz vremena Miloševića, kad su se "spontani narodni pokreti" događali precizno ko vojne parade, naravno, uz pune autobuse unaprijed odabranih i plaćenih demonstranata.
Crnogorci su ovaj put zabranili uvoz organiziranog kaosa. Makar ostaje dilema jesu li tako reagirali iz državničke odgovornosti ili iz poslovne logike. Zemlja koja već ima dva kriminalna klana svjetske klase, možda je jednostavno zaključila da je tržište - zasićeno.
Istina, sve ovo je teško probavljivo za osjetljive stomke europskih čelnika, navikle na birokratski novogovor, pa se time nisu ni zamarali. Njima je dovoljno postaviti crveni tapit, u uho utisnut bubu za simultani prijevod i poslužit kavijar. Do kraja dana sve izgleda ko još jedan uspješan sastanak o europskim vrijednostima.
Pa ipak, oni koji još razlikuju vijesti od satire misle da je Crna Gora sve bliže EU, a Srbija sve dalje. Ona njihova 4 slova S, sad zvuče kao Samo Sankcije Srbina Spašavaju. Što prije ih se uvede, prije će se raspasti Vučićeva kula od karata, kažu upućeni.
Gradonačelnik Franković je objasnio da za problem punih kontejnera nije kriva Čistoća, nego građani i osobito poduzetnici, koji imaju bezobraznu navadu gnjusit, bacajući smeće tijekom cijelog dana. Direktorica Čistoće upozorila je kako se spremnici isprazne ujutro, a već do podne iznova budu puni. Rješenje je, srećom, pronađeno. Uvest će se prvo kamere, a s vremenom i pametni kontejneri, koji će se otvarati samo od 19 sati, do ranog jutra. Moguće je već zamislit nove prizore naše svakodnevice. U sumrak dana, građani izlaze iz svojih kuća, poput sudionika nekog tajnog obreda ili nešto modernije scenske burleske. U jednoj ruci vreća smeća, u drugoj mobitel, a poviše glave budno ih motre gradske kamere i termo-vizijski sustavi. Susjedi se okupljaju oko kontejnera, baš ko nekad oko gustijerne ili gumna, pozdravljajući se uz spontani razgovor oko teme razvrstavanja otpada. Nastaju tako i nova prijateljstva, možda i ljubavi, što je dobro. Ako su se ljudi nekad upoznavali na plesnjacima, zašto se danas ne bi zbližavali uz spremnik za plastiku?
Uz sve ove pogodnosti, raduje i spoznaja da za nered nisu krivi obični građani, nego gospodarski subjekti. Građani ionako sve manje kupuju, pa samim tim i manje bacaju. Inflacija je, eto, neplanirano postala i ekološka mjera. A što se tiče ograničenog radnog vremena kontejnera, treba bit pošten. Ne može se ni sef u banci otvorit kad vam padne na pamet. Ali reda mora bit, sve od kontejnera pa do Lučinog razdolja. Ako se Grad već ne može riješit smeća, može ga bar prekrit mrakom i tako učinit manje vidljivim.
