Ovaj tjedan su predstavljeni Prostorni plan uređenja i Generalni urbanistički plan Dubrovnika, a nakon izlaganja izrađivača održana je javna rasprava u kojoj su sudjelovali građani, arhitekti, političari, i predstavnici nekih investitora. Na predstavljanju je postala jasna najporaznija poruka koja se Dubrovniku mogla poslati: ljudi koji su dobili zadatak planirati razvoj grada za desetljeća koja dolaze, zapravo ne planiraju njegov razvoj, nego smrt.
Koliko duboko izrađivači prostornih planova vjeruju u budućnost Dubrovnika, pokazalo se na raspravi kada su tek iz četvrtog pokušaja odgovorili na najvažnije pitanje: za koliko stanovnika uopće planiraju Dubrovnik? Tri puta odgovor nisu dali, a četvrti put objasnili su kako su GUP i PPU, između ostaloga, temeljili na sociološkoj studiji i demografskoj analizi koje pokazuju trend depopulacije. Drugim riječima, ljudi koji planiraju razvoj Dubrovnika za sljedećih nekoliko desetljeća, kao polazišnu pretpostavku uzeli su pad broja stanovnika, onda su to prihvatili kao činjenicu, stavili predznak 'trend' i sve pretvorili u prostorne planove.
Bez odgovora na stambenu krizu
Već mjesecima gradonačelnik Mato Franković govori o Pobrežju kao budućoj zoni priuštivog stanovanja za dubrovačke obitelji, mjestu dovoljno blizu gradu do kojega je već izgrađena cesta. Govorio je i o revitalizaciji Gornjih sela i Dubrovačkog primorja. Sada smo doznali brojku koja mijenja cijelu tu priču. Na Pobrežju postoji mogućnost za svega 31 hektar prostora za stanogradnju. U Komolačkoj dolini, za usporedbu, predviđeno je 170 hektara za takozvani 'Novi Dubrovnik 21. stoljeća', prostor koji bi, prema procjenama izrađivača, mogao primiti između pet i sedam tisuća stanovnika. Kada te brojke stavite jednu pokraj druge, postaje potpuno jasno da Pobrežje neće biti nikakvo veliko širenje grada, nikakva nova stambena zona za Dubrovčane i nikakav odgovor na stambenu krizu koja već predugo izjeda ovaj grad.
Zašto ne može Pobrežje? I to ne samo Pobrežje, ne može ni Osojnik, Ljubač, Gromača, područje Gornjih sela i Dubrovačkog primorja. Zato što se nalazi unutar ekološke mreže, zato što se nalazi na trasi željeznice koja se neće nikada izgraditi i zato što dio postotka izgrađenosti zemljišta oduzimaju brza cesta i autocesta.
Glavni razvojni potencijal je pad stanovnika
Komolačka dolina jedini je ozbiljan razvojni potencijal Dubrovnika po predstavljenim izmjenama prostornih planova. No, grad koji svoj dugoročni razvoj temelji na jednoj dolini od 170 hektara nije grad koji se razvija. Izrađivači PPU-a i GUP-a su se pomirili s nestankom Dubrovnika i to je postalo jasno kada su tek iz četvrtog pokušaja odgovorili na pitanje za koliko stanovnika planiraju grad. Pri tome treba biti pošten i reći da Dubrovnik doista gubi stanovnike, ali postoji vrlo jasan razlog zašto je to tako. Ljudi su iz ovog grada otišli zato što u Dubrovniku nema stanova u kojima mogu živjeti. Tisuće Dubrovčana preselile su u Župu dubrovačku ne zato što su prestali biti Dubrovčani, nego zato što su tamo još mogli kupiti kuću ili stan. Dubrovnik ih je izgubio na papiru, ali ne i u stvarnosti jer oni i dalje žive život ovoga grada, samo više nisu evidentirani na nekom dokumentu kojeg izdaje MUP. Zato usred zime kad u gradu imamo jednog ipo turista, imamo prometne gužve i veće nego ljeti, jer pritisak na infrastrukturu Dubrovnika ne možemo gledati odvojeno od broja stanovnika u Župi ili Konavlima. Sada kada je i Župa postala cjenovno nedostižna, umjesto da se otvara prostor za ljude koji bi ovdje htjeli ostati, zasnovati obitelji i imati djecu, izrađivači prostornih planova prihvatili su depopulaciju kao činjenicu pa je još pretvorili u urbanističku politiku koja diktira budućnost idućih 10, 20, 30 godina.
Politika planira rast, a struka se miri s padom
Posljednjih godina gradska uprava ulaže u infrastrukturu koja pretpostavlja rast. Oborinska odvodnja projektira se za veće količine oborina, pročistač vode u Komolcu dimenzioniran je za veće potrebe od sadašnjih, kroz aglomeraciju se pročistač na Petki planira za veći broj stanovnika nego što ih Dubrovnik danas ima. Dakle, grad gradi infrastrukturu za rast, a oni koji planiraju njegovu budućnost planiraju daljnji pad.
Istovremeno, novi GUP restriktivno određuje gradnju od Orsule do Kantafiga, kako je i najavljeno, uz jednu značajnu iznimku, nove hotele i nove turističke krevete u Lapadu. Mjesta za turiste tako još uvijek ima, dok za Dubrovčane nema. U Solitudu nema ozbiljnog projekta stanogradnje uz objašnjenje kako prometnice ne mogu podnijeti dodatne obitelji. Ali, u Lapadu danas postoje obitelji koje godinama žive u garažama pretvorenima u stanove, u podstanarskim rupama koje plaćaju koliko god se od njih traži i u kućama svojih roditelja jer drugog izbora nemaju. Ti ljudi koji danas žive u garaži u Solitudu ne bi proizveli nikakvo dodatno prometno opterećenje kada bi sutra imali normalan stan u Solitudu. Možda je to potencijal Komolačke doline, istjerati sve one koji žive u Lapadu u 25 kvadrata, pa će biti kapaciteta za novih tisuću hotelskih kreveta i novih tisuću turista na prometnicama.
Našoj djeci neće biti ništa bolje
Našoj djeci neće biti ništa bolje. I oni će jednog dana, usred sezone, tražiti novi podstanarski stan jer je prethodni kupio netko kome pola milijuna eura za 60 kvadrata u Dubrovniku ne predstavlja nikakav problem. Tragično je da ljudi s prosječnim hrvatskim primanjima u Dubrovniku ne samo da ne mogu priuštiti kupnju, nego nemaju ni stanova za najam. A sada bi zbog novog GUP-a i restriktivne gradnje na užem području grada mogli biti onemogućeni i u dizanju kata na postojećim obiteljskim kućama. Još je tragičnije što izrađivači PPU-a i GUP-a o tome uopće nisu vodili računa. Da o tome nisu ozbiljno razmišljali (a ne tek paušalno), vidi se po tome što bi građane onemogućili i u najmanjim zahvatima na užem području grada, ali i po tome što nema širenja grada. Nema ideje o širenju prema Srđu, nije se razmišljalo o pravcu u smjeru Ivanice, ništa od Gornjih Sela, Dubrovačkog primorja... Nećemo se širiti nigdje, jer su izrađivači pročitali da je Dubrovnik u trendu depopulacije. Istina je da Dubrovnik gubi stanovnike, ali prije sastavljanja planova, treba grad dobro upoznati, upoznati njegove ljude, pa će i odgovor 'zašto' biti vrlo jasan - ljudi su otišli zato što ih je Dubrovnik više nije htio primiti. Upravo zato se ne smijemo pomiriti s time da nam netko iz Zagreba planira grad kao da je riječ o destinaciji za ljetovanje, a ne mjestu u kojemu bi trebale odrastati buduće generacije Dubrovčana.
Dobro je što je već na raspravi najavljeno kako će ovi prijedlozi PPU-a i GUP-a doživjeti izmjene jer to ostavlja mogućnost da konačne verzije planova budu bolje od ovih predstavljenih javnosti. Ipak, kada se odlučuje o budućnosti cijeloga grada, ne treba se ustručavati reći da određena rješenja nisu dobra i da Dubrovnik zaslužuje ambiciozniju viziju od one koja mu se trenutno nudi.
Nije bilo lako slušati cjelodnevnu raspravu o prostoru nakon što si prethodnu noć iseljavao do 4 ujutro iz stana iz kojega si izbačen, ali srećom, dvomjesečna potraga je posljednjeg dana rezultirala pronalskom stana za četveročlanu dubrovačku obitelj s djecom. U Dubrovniku je to ravno zgoditku na lotu, a tu sudbinu dijeli petstotinjak obitelji…
Zapravo, kao jedina kratkoročna nada ovom gradu trenutno se nameće ono što već neko vrijeme zagovara gradonačelnik Mato Franković, a to je ukidanje rješenja za kratkoročno turističko iznajmljivanje stanova unutar stambenih zgrada. Naime, dokumenti vrlo jasno razlikuju što je stan, dakle prostor namijenjen stanovanju i životu, a što je apartman, odnosno prostor namijenjen gospodarskoj djelatnosti i zaradi. Uostalom, apartmani već danas plaćaju skuplju struju, više komunalne naknade i tretiraju se drugačije upravo zato što ostvaruju prihod, dok su stanovi zamišljeni kao prostor za život ljudi. Na sudu u Splitu već su pala pojedina rješenja o turističkom iznajmljivanju u stanovima, a Dubrovnik svoju priliku može dobiti tek onda kada se takva praksa počne dosljedno primjenjivati i ovdje. Tada bi se na tržište vratio barem dio stambenih kapaciteta, nedovoljno da riješi problem svih onih kojima je stan potreban, ali dovoljno da proizvede određeni učinak i barem malo ublaži katastrofalno stanje. Dugoročno, međutim, Dubrovniku trebaju ljudi koji će ga promatrati kao grad s razvojnim potencijalom, a ne kao mjesto kojemu treba isklesati nadgrobni spomenik s natpisom: „Ovdje je nekada bio grad gospara, dok ga nisu dotukli planeri iz Zagreba.“
Ima, naravno, i dobrih stvari u ovim izmjenama GUP-a i PPU-a. Recimo, neće biti apartmana na Srđu. Građani će i dalje imati ledinu s koje mogu uživati u pogledu na grad u kojemu si više ne mogu priuštiti život.
