Trump je euforično objasnio, kako postoji čudesan lijek, koji doslovno vraća ljude iz mrtvih. Nije rek'o kako se zove, koliko košta, što sadrži, ili postoji li uopće, ali detalji nikad nisu kvarili dobar spektakl. Važno je da priča zvuči ko holivudska drama sa sretnim svršetkom; obitelj plače pored bolesničkog kreveta, svećenik daje posljednju pomast, doktori gase aparate za održavanje života, grobari uzimaju mjeru, a onda stiže čudesna ampula i pacijent panično skače s kreveta, žureći da ne zakasni na posao.

Farmaceutska industrija ostatka svijeta sigurno je u šoku. Stoljećima se muče s istraživanjima, milijardama dolara ulaganja i dosadnim kliničkim testovima, a ispada, da je dovoljno bit američki predsjednik sa samopouzdanjem veličine Grenlanda. Kraljevska švedska akademija za znanost, sad vjerojatno u panici priprema novu Nobelovu medalju za medicinu.

Naravno, nakon ovoga logično je očekivati nastavak programa: lijek protiv starosti, tablete protiv siromaštva i možda neki sprej protiv poreznih inspektora. A možda i najvažnije, ekskluzivnu verziju preventivnog lijeka za birače pred izbore; ''Glasaj za mene i umri kasnije.''

Hrvatske autoceste ponovno su obavijestilEenaciju, da se autoput do Dubrovnika – neće gradit. Točnije, poništen je natječaj jer su sve ponude bile preskupe. U prijevodu: inflacija je pojela projekt brže nego što političari pojedu janjetinu nakon otvaranja radova koje nikad neće završiti.

Projekt postoji već 27 godina, još iz vremena pokojnog župana Šprlje, i redovito se pojavljuje pred izbore. To je ritual: prvo svečano obećaš autocestu, onda nacrtaš trasu, presiječeš vrpcu, održiš govor o ''strateškom povezivanju juga Hrvatske'', pa nakon izbora natječaj misteriozno propadne. Tri puta su političari rezali vrpcu a legenda kaže, da komadi tih vrpci još vise po drači kod Osojnika, ko spomenik domaćem građevinskom folkloru.

Naravno, to ne smeta važnim europskim uzvanicima, koje domaći dužnosnici dovode u drevni Dubrovnik, da ih impresioniraju i zajedno se tratavaju na račun proračuna. I jedni i drugi ionako lete k nama avionima, voze se službenim limuzinama i slušaju govore o velikim infrastrukturnim planovima, dok domaća čeljad i obični turisti, satima stoje u kolonama iza kampera, autobusa i šlepera, ne shvaćajući, da autocesta služi svrsi samo dok nije izgrađena, jer se jedino tako može stalno obećavati. A obećanja su u hrvatskoj politici najjeftiniji građevinski materijal – ne troše ni beton ni asfalt, ne trebaju dozvole ni šljakere, a savršeno traju do sljedećih izbora.

Hrvatska je konačno dočekala dobre vijesti: ministar Ivan Šipić objavio je da demografija pokazuje pozitivne trendove. Nakon godina iseljavanja, praznih sela i škola s više nastavnika nego djece, stigla je dugo očekivana nada. Narod je odahnuo, očito se rađa više djece ili barem statistika više ne plače toliko glasno. Ministar je ozbiljno prionuo poslu pa je svoju predanost budućnosti Hrvatske pokazao sudjelovanjem na Hodu za život, ko jedini političar, uz teško zaobilaznu aktivisticu Željku Markić i glazbeno-domoljubnog barda Thompsona. Jer ništa ne podiže natalitet ko kombinacija domoljubnih pjesama, molitve i poduke o obiteljskim vrijednostima. Romantika je očito ponovno u modi, samo sad uz zastave i razglas.

Optimisti tvrde da je Hrvatska napokon pronašla recept za opstanak. Skeptici, doduše, zlobno pitaju jesu li možda filipinsku djecu počeli krstit, a nepalsku pokrštavat, kako bi brojke izgledale veselije. Ali to su sitni detalji koje prava, domoljubna statistika ne primjećuje. S druge strane, pojavili su se i oni dosadni građanski skeptici koji podsjećaju, da Crkva i država možda ipak nisu - isto poduzeće. Pa potežu povijest, ko da je itko ikad u nas nešto naučio iz nje. Spominju tako bana Ivana Mažuranića koji je Crkvi oduzeo školstvo, pa Oca Domovine Antu Starčevića, koji je javno tvrdio, da Crkva koči narod, ili Stjepana Radića koji je savjetovao: Vjeruj u Boga, ali ne i u popa! A onda dolazimo do problema. Jer dok vlast slavi ''demografski uspjeh'', mladi i dalje bojkotiraju prokreaciju (uzgoj djece), jer su im stanovi skuplji od života, plaće nedovoljne za obitelj, a političari im nude procesije umjesto reformi. Lakše je, izgleda, mahati križem, nego izgraditi vrtić. I dok se narod zabavlja ideološkim ratovima, Hrvatska polako ostaje bez mladosti, ali zato s viškom prdoklačenja, zastava i domoljubnih parola.

Još jedna Eurovizija završila je spektakularno, pokazavši raskoš krojačkih talenata, laserskih efekata, političkog sluha i koreografije vrlo slične - egzorcizmu.

Pobjedu je odnijela Bugarska, s nezaboravnim hitom “Banga-ranga”, pjesmom koja se odma uvukla u uši slušatelja diljem svijeta, a posebno gromovito odjekuje u ratnim zonama, gdje ljudi već nagluhi od viška decibela, nisu sigurni dolazi li opasnost iz zraka ili iz zvučnika.

Izrael je osvojio drugo mjesto dirljivom ljubavnom baladom, što je bio lijep podsjetnik, da Eurovizija vazda teži ravnoteži; malo emocije, malo pirotehnike i malo geopolitičke napetosti.

Naše Lelekice završile su na solidnom 15. mjestu. Nažalost, pokazalo se da tradicionalno lelekanje nema dovoljan tržišni potencijal za europsku publiku naviklu na elektroničko roktanje i plesne pokrete pjevača, nalik na robota sa skoro praznom baterijom. Problem je očito i u obrazovanju Europljana, koji nisu dovoljno upućeni u križičkanje žena, tisućama godina starom običaju tetoviranja katolika u Bosni i Hercegovini, koji su služili kao oblik vjerskog otpora osmanlijskoj vlasti. A zašto se pjesma zvala Andromeda? Jer prema grčkoj mitologiji, toj kćeri etiopskog kralja, grčki Bogovi su svašta radili, ne želite znat što, ali ona je sve to preživjela, hvala junaku Perzeju. Ne ponovilo se!

Posebno dirljiv bio je epilog festivala, regionalni trenutak bratstva i jedinstva. Hrvati su srpskoj grupi Lavina dali maksimalnih 12 bodova, isto ko i žiri HRT-a. Srpska publika uzvratila je istom mjerom nama, dok je stručni žiri Vučićeve TV, našoj pjesmi dao elegantno – ništa. Znači li to da se Balkan ponovno voli? Ali samo kad se pita običan narod. Stručnjaci i dalje dobro čuvaju granice. Pustimo mi ludosti!