Kad četrnaest maskiranih, jedva punoljetnih huligana naoružanih palicama odlazi na Hvar pretući dvojicu običnih radnika iz Srbije, koji tamo zarađuju kruh, teško se oteti dojmu da smo postali društvo mrzitelja.
Tu se nije radilo o pokušaju izazivanja obične ulične tučnjave. To je bio lov na ljude. Ta slika u kombinaciji s prebijanjem azijskih dostavljača po Zagrebu i Splitu govori o ogromnoj količini nakupljene mračne energije mržnje. Jesmo li postali narod mrzitelja? Veliki talijanski pisac i filozof Umberto Eco u svom čuvenom eseju 'Izgradnja neprijatelja', objašnjava kako je imati neprijatelja duboka ljudska potreba, pogotovo za nesigurne i frustrirane ljude. On kaže: „Ako nemamo neprijatelja, moramo ga izmisliti. Neprijatelj nam je potreban da bismo definirali vlastiti identitet i da bismo imali koga okriviti za vlastitu bijedu“. Dok god se energija naroda troši na bjesomučne rasprave o 'našima i vašima' ili o 'nama i njima', na prebrojavanje krvnih zrnaca i na ulično nasilje, nitko ne postavlja pitanja o milijunskim pljačkama, uništenom zdravstvu, nefunkcionalnom pravosuđu i korupciji koja je proždrla institucije.
Mržnja prema slabijima služi kao savršen anestezijski štit za korumpirane elite. Hrvati kao narod nisu kolektivno postali mrzitelji, ali jesmo postali narod koji šuti i tolerira mrzitelje. Kada institucije države i sudovi ljude koji planiraju linč puste doma uz blage opomene, oni zapravo poručuju da je takvo ponašanje prihvatljivo. Sociolog Zygmunt Bauman pisao je o fenomenu „likvidnog straha” u modernom društvu. Kada ljudi osjećaju opću nesigurnost, kada ne znaju hoće li imati za mirovinu, kada vide da zakon ne vrijedi jednako za bogate i siromašne, taj se strah NE pretvara u politički bunt protiv moćnih. On se kanalizira prema dolje, prema onima koji su još slabiji i nezaštićeniji od njih. Strani radnici i manjine postaju idealne 'mete', uz pokoju 'raspuštenicu', za sve frustracije sustava. Sve to u duhu koji je postao 'mainstream' ili kako bi Slovenci preveli: 'Za hižo pripravljeni!'.
Iako je bilo i hejtanja vezanog za Terin nastup u Kneževom dvoru, tom čudesnom zdanju akustike i kulture Grada, fenomen naše Tere potpuni je opozit mrziteljima svih vrsta. Sjećate li se još onog sjajnog 'La Linea', crtića koji je postao svjetski simbol za nesputani ljudski temperament, temperament i emocije izbačene u sekundi? Baš kao što lik iz crtića u trenu prijeđe iz stanja goleme sreće u glasno urlanje i bjesnilo, tako i Tere nikada nije imala filtere. Ako je povrijeđena, vrištat će od boli i gnjeva, a ako osjeti ljubav, u stanju je u sekundi zagrliti cijeli svijet. U crtiću se lik stalno svađa s nevidljivom rukom animatora koja mu stvara prepreke. Terezina „ruka sudbine“ bile su ratne traume, bolesti i životni udarci. Ona bi na te prepreke reagirala burno, drsko i s ponosom, mašući rukama i odbijajući se pokoriti sudbini. Lik iz crtića nema masku, kad je ljut, crven je od bijesa, kad je tužan, pretvara se u lokvu suza, kad je sretan, pršti od sreće. Tereza je kroz cijelu karijeru bila upravo takva. Nikada nije bila hladna, proračunata zvijezda, nego je dopuštala publici da vidi njezine najdublje privatne lomove i ranjivost. Krug je to koji uvijek završava ljubavlju. Bez obzira na to koliko se lik u crtiću ljutio i vikao, svaka epizoda uvijek bi završila smirivanjem i toplinom. To je Terina najvažnija osobina. Njezin golemi temperament i sposobnost da u afektu kaže teške riječi uvijek bi na kraju kapitulirali pred njezinom potrebom da oprosti i da širi čistu ljubav. I baš zato je jedna i jedina. Naša Tere.
Nevjerojatna umjetnica i žena koja je emocija sama. I nije slučajno što toliko duboko osjećamo njezine pjesme. Nijednu nije otpjevala bez najdublje i iskrene emocije. Iz duše. Možete imati pjevače nevjerojatnog glasa, ali ako pjeva bez duše, baš ništa ne ostaje za pamćenje. Zato i jest takva i neponovljiva. Ona ima i glas i dušu i srce! Baš sve što čini veliku umjetnicu. I zato Terina svaka ostaje zauvijek.
Terezina pariška elegancija i osjećaj za veliku dramu nisu nestali s godinama. Naprotiv, na ovim njezinim oproštajnim koncertima oni su doživjeli nevjerojatan i dirljiv trijumf. Zbog narušenog zdravlja, Tereza je danas primorana koristiti štap pri hodanju, no umjesto da taj detalj skriva ili da zbog njega djeluje nemoćno, ona je učinila nešto što mogu samo rođene zvijezde, pretvorila je štap u dio svoje scenske čarolije. Jer sve to što je priuštila svojoj publici, i onima u Kneževom dvoru i onima na Stradunu, ostavlja samo predivan osjećaj ispunjenja. Ispunjenja bezvremenskim pjesmama, njenim još uvijek čudesnim glasom i ogromnom količinom ljubavi kojom je dotaknula baš svakoga.
Na kraju, kad se podvuče crta, ti njezini zadnji izlasci na pozornicu nisu tužni prosvjedi protiv vremena koje prolazi. To su veličanstvene predstave u kojima Tereza, sa štapom u ruci i suzama u očima, pokazuje da se njezina glazbena linija zatvara točno onako kako je i počela. Dostojanstveno, dramatično, čarobno s neizmjernom ljubavlju prema glazbi i svojoj publici. Što reći, osim, jedna si i jedina, i neponovljiva. Volimo te, naša Tere! Eto vas.
