To da u svemu u životu treba imat' mjeru, istina je koju čovjek osvijesti s godinama. Dotad, točnije do 25. godine, njime upravlja njegov nerazvijeni prefrontalni korteks. Oni čija je to struka kažu kako je taj dio mozga zadužen za planiranje, organizaciju, pažnju, ali i procjenu posljedica te kontrolu impulsa i emocija i kako sazrijeva tek nakon 25. godine. Žele reći kako ljudi koji su mlađi od 25 godina, teže procjenjuju rizike, nisu sasvim svjesni posljedica svojih (ne)djela i teško kontroliraju svoje impulse.

Zbog toga su mlađe osobe sklonije rizicima, opasnostima i rizičnim ponašanjima. Mozak adolescenata i mlađih punoljetnika jednostavno je sklon impulzivnijem ponašanju, podsvjesnom traženju rizika i slaboj procjeni dugoročnih posljedica. I to je sasvim prirodno.

Logično, neće slaviti uz valcer

No, da bi im se postavljale zdrave granice i zaštitila društvena sigurnost, kao i sigurnost njih samih, tu su oni stariji, zreliji i odgovorniji koji su većina u ovom starom hrvatskom društvu. Zrelo i odgovorno ponašanje teško se može očekivati od praktički djece od 17 ili 18 godina.

Ne može se očekivati od maturanata da će kraj srednjoškolskog obrazovanja samoinicijativno proslaviti bečkim valcerom na Stradunu, uz Straussovu 'Na lijepom plavom Dunavu'. Da ih se pita, svi bi oni zaustavljali promet, pijani urlali svakakve gluposti i neprimjerene parole, puštali muziku cijelu noć na ulicama, divljali, vrištali i terorizirali cijeli grad. I za to nisu krivi oni, kriv je njihov prefrontalni korteks. No, hoće li to uistinu provesti u djelo, ovisi o starijima i iskusnijima s razvijenim korteksom i razvijenom sviješću o tome što je rizično ponašanje. I granicama koje postavimo.

Kako slavi naša mladež

Naime, dok lažemo o 'zlatnoj i divnoj mladeži', svake godine se ispred Pomorske pale gume i kontejneri, i izazivaju požari. Jedne godine je fasovala palma u parku kod Gimnazije, pa čak i barka nekog sugrađanina koja je bila vezana u portu.

Uzvikuju se parole i pjevaju pjesme o ubijanju i mučenjima, maše transparentima kojima se vrijeđaju novinari, uzvikuju uvrede policiji, vrijeđaju se ravnatelji, a mrtvi pijani mladići sjedaju za volan. Svo to vrijeme, oni kojima bi prefrontalni korteks trebao biti već odavno razvijen, plješću na tim 'divnim' gestama, podržavaju takvo ponašanje, govore da je sve to u redu jer 'to je ipak njihov dan'. Naravno, pritom vrijedi spomenuti kako to nije slika svih maturanata, nego tek dijela njih. Svake godine se, primjerice, u Bogišićevom parku organiziraju sjajne zabave, uz ples, zafrkanciju i muziku, bez neprimjerenog ponašanja, divljanja, lomljenja i govora mržnje. 

Lomljenje boca, izazivanje požara i ukradeni vatrogasni aparati

Ove godine, dvojica maturanata dubrovačke Pomorsko-tehničke škole su uhićeni. Kako kažu iz policije, jedan zbog pokazivanja srednjeg prsta policajcu i unošenja u facu, a drugi zbog toga što je bengalkom gađao policajca na motoru koji je, paradoksa li, brinuo o sigurnosti maturanata. S druge strane, maturanti tvrde kako to baš i nije bilo tako i kako je bengalka do policajca završila sasvim slučajno, kad je mladić gurnuo kako ne bi zapalila zastavu.

Puno maturanata tvrdi jednako o ovom slučaju, pa postoji šansa da je možda situacija i bila puno manje kritična od službene verzije čiji je epilog do mjesec dana pritvora za maturanta Pomorske. Toj priči u prilog ide i to što je mladić, kako tvrde oni koji ga poznaju, uzoran i pristojan učenik, dobro odgojen i nikad prije kažnjavan.

No, s druge strane, svi oni koji su se nekada našli ispred Pomorske tijekom proslave maturalne povorke, znaju kako je policija maturantima zaista maksimalno izlazila ususret i puštala ih je da neometano slave, pa čak i onda kad je to slavlje trebalo prekidati i kad je maturante trebalo i ispitivati i uhićivati. Primjerice - dimne bombe na putu, zaustavljanje prometa, lomljenje boca, korištenje vatrogasnih aparata, u momentima kad im je netko trebao prići i ispitati odakle su nabavili te aparate, koji su mjesecima prije sustavno bivali ukradeni iz dubrovačkih stambenih zgrada. No, maturante se puštalo u njihovim slavljima koji su često graničili ili prelazili u divljaštvo, baš kako bi im se osiguralo da se na taj važni dan provesele, bez da im se to slavlje kvari.

'Ubij, zakolji'

Možda se sva to puštanje i popuštanje iz godine u godinu prelomilo na nekom generalno pristojnom mladiću. Možda. O tome što se tu točno dogodilo, odlučit će sud. No, činjenica je kako oni čiji je prefrontalni korteks nedovoljno razvijen svake godine ispred Pomorsko-tehničke škole pale gume i kontejnere, izazivaju požare, koriste govor mržnje, pijani bacaju bengalke gdje stignu, koriste ukradene vatrogasne aparate, a stariji, čiji bi prefrontalni korteks trebao biti razvijen, plješću, dive im se i podržavaju ih. Umjesto da ih zaštite.

Jer činjenica je i da su ti isti mladići tog petka tijekom proslave uzvikivali 'Ubij, zakolji' na Stradunu, na najfrekventnijoj dubrovačkoj ulici, usred sezone. Ulici koja je toliko kultna, mitska i vrijedna da bi teško podnijela nastupe različitih tezgaroša, a kamoli da trpi govor mržnje. Zar to nije bilo vrijedno kažnjavanja i postupanja? Zašto se, kako smo se digli na noge za mladića kojega se tereti da je bacio baklju na policajca pa je uhićen, nismo digli na činjenicu da nam mladež na Stradunu poziva na klanje? I da bi to trebalo sankcionirati? Ako nam to ne smeta, onda zaista imamo problem. Mi kao društvo, ne samo ti mladi ljudi kojima serviramo mržnju pa ništa drugo ni ne mogu nego mrziti, dok slave.

Imamo godinu dana!

Za pozitivne promjene nikad nije kasno, a sada imamo godinu dana da budemo pametniji i odgovorniji. Mi, čiji je prefrontalni korteks odavno razvijen. Mi kao mediji. Mi kao policija. Mi kao službena politika. Mi kao škola. Mi kao lokalna zajednica. Mi kao društvo.

To bi moglo biti organiziranje slavlja na kontroliranoj lokaciji i kontroliranim uvjetima, uz DJ-a, gdje bi se okupili svi maturanti, zabavljali i slavili. To bi moglo biti nezatvaranje očiju pred očitim izgredima, ugrožavanjima sigurnosti, pa i kaznenim djelima. To bi moglo biti i neopravdavanje različitih nedjela zbog kojih bi trebali biti pozvani na odgovornost, pa i sankcionirani. To bi moglo značiti i da se ugledamo na neke druge hrvatske gradove gdje je tradicionalna proslava kraja srednjoškolskog obrazovanja pristojnija, kreativnija i primjerenija. To bi mogli biti konkretni koraci kako bismo kao društvo zaštitili sebe, ali i te mlade ljude.

Svi smo mi nekoć bili mladi, radili smo sve i svašta, i maturalna povorka također je bila povod za različite nepodopštine. No, tinejdžer će uvijek ići do granice koja mu je postavljena. S krađama, požarima i govorom mržnje, ta je granica prijeđena. I nije odgovornost na njima, jer su je prešli. Odgovornost je na nama što ništa nismo učinili po tom pitanju, nego ih još i ohrabrujemo u nečemu što šteti prvenstveno njima. A onda i cijelom društvu.