Postoje brojni gradovi diljem svijeta koji rastu, razvijaju se i postaju moćni širenjem u prostoru. Dubrovnik nije jedan od njih, nego upravo suprotno. Jedan je od rijetkih gradova na svijetu koji svoju svijetlu budućnost može graditi jedino još mudrim upravljanjem ograničenim prostorom kao najvažnijim resursom. Dugo čekana javna rasprava o promjenama u prostoru Dubrovnika održala se ovoga tjedna, trajala je satima, otvorile su se brojne teme, konačno se počelo konkretnije razgovarati, ali brojne dileme i dalje su ostale u zraku. Gdje uopće Dubrovnik plovi svo ovo vrijeme, zna li smjer, je li mu poznato odredište, tko upravlja brodom i koji je cilj? Sve što se događalo u prostoru posljednjih desetljeća bilo je nošeno stihijom, vjetrom i valovima, bez odgovornosti, uz pregršt beskrupuloznih interesa onih kojima Dubrovnik nikada nije značio ništa dalje od klasičnog osvajanja.
Ružno je možda to tako reći, možda ima elemente i politički nekorektnog govora, ali Dubrovnik su u tom periodu devastirali neki strani ljudi koje nije previše bilo briga za sve one urbanističke i ekonomske posljedice i probleme koje Dubrovnik danas živi i o kojima raspravljamo. No, sasvim sigurno, nisu bili jedini devastatori i osvajači. Dubrovnik su preizgradili i domaći ljudi koje nije bilo briga za bilo koje druge interese osim vlastitih. Svaki metar viška kojega netko nije ostavio za prometnicu ili stablo, svaki kvadrat koji se betonirao zbog megalomanije, a ne realne potrebe. Svaki kat koji se preizgradio mitom i korupcijom kroz prizmu čitanja zakona između redaka. Svako parkirno mjesto koje nije stvoreno, tome svjedoče.
O svemu tome danas Dubrovnik raspravlja, i to je najvažniji plus jer prošlost se ne može promijeniti, ali može naš pogled u budućnost. Posljedice se ne mogu sanirati. Devastacije u prostoru ostaju. Devastatori također, a njihovim devastacijama vrijednost može samo još više rasti. Naime, dugo najavljivani rigorozni novi GUP, odnosno njegove Izmjene i dopune, doista ukida brojne nove krevete u turističkim zonama koje su bile planirane poput zona na Srđu, Bosanci, Brsečinama, Zatonu, dok na Petci ostaje zelena zona.
S druge strane, u samom centru Grada gradnju ograničavaju obveze izrade urbanističkih planova bez kojih mnogi neće moći dignuti ni kat na svojoj kući. Neki građani iz prigradskih naselja ostali su razočarani, tvrde da im je onemogućeno graditi kuće na svojoj zemlji, no prema riječima gradonačelnika, svi će se takvi prijedlozi uzeti u razmatranje i izlazit će im se ususret. No, ostaje pitanje koliko to sve skupa rješava onaj gorući problem Dubrovnika, a to je skupoća nekretnina za život domaćih ljudi.
Toliko spominjane zone priuštivog stanovanja na Pobrežju, i to smo saznali tek na javnoj raspravi, otežava ''ekološka mreža'', zbog čega se prvi put konkretnije počinje govoriti o stambenoj zoni ili novom predgrađu Dubrovnika na području Komolca. Izrađivači plana cijelog su dana objašnjavali svoje poteze, navodili stručne analize kojima su se koristili i uvažavali primjedbe. No, jedna je rečenica ostavila trag. Kako nije dugo trebalo čekati za kritike izbora komolačke doline za novi urbani razvoj, a to su hlad, nedostatak sunca i pogleda, zabrinjavajuća klizišta i postojanje izvora vode, tako je uslijedio i neočekivani odgovor izrađivačice plana. Ukratko, smatra kako je upravo ''nedostatak atraktivnih atributa'' u Komolcu, sigurnost da se ti kvadrati ''neće brzo i skupo prodati''. Da nije tragično, bilo bi jako smiješno.
O desetljećima loših politika sve je rečeno. Prema riječima gradonačelnika Mata Frankovića, cilj ovog dosad najrigoroznijeg GUP-a je takvu praksu zaustaviti. No, dok mi moramo paziti da ne gradimo nove atraktivne nekretnine kako se one ne bi brzo prodale ili pretvorile u apartmane, teško ćemo na zelenu granu. Problem ostaje, poput zločudne bolesti kojoj analgeticima liječimo simptome. Lovci na dubrovački prostor i dalje su tu, jure kao brzi vlak kojega smo privremeno usporili. Osvajači i dalje vrebaju, samo im je put do plijena malo otežan, ali cilj osvajanja im je i dalje bliži nego bilo kome od prosječnih domaćih ljudi koji bi tu željeli ostati živjeti i raditi. Ukratko, nema šanse da dubrovački kvadarat s novim izmjenama neće padati cijenom, samo će rasti, i dalje dostupniji stranim investitorima i namjeni turističkog najma, nauštrb ravnomjernog razvoja svega drugoga. Dubrovnik je žrtva svoje atraktivnosti, a i dalje nema konkretnije rješenje. Ono nije u zaustavljanju svake primisli razvoja jednoga Grada, nego u pametnijem razvoju.
Rasti, razvijati se, bogatiti se i jačati svoje ljude, a ne biti prodan i osvojen, nije lako, ali Dubrovniku je uspijevalo u prošlosti, zašto ne bi i danas? Najveća vrijednost ovoga grada nikada nije bila u količini zemlje koju je posjedovao, nego u sposobnosti da odolijeva jačima od sebe, da prostor sačuva, ali i pretvori u gospodarski, politički i kulturni kapital. Između Istoka i Zapada, a i dalje svoj. Upravljanje prostorom treba usmjeriti na rast i razvoj domaćih ljudi i lokalnih investicija, dubrovačke pameti i rastućih industrija 21. stoljeća. Još uvijek je tu mnogo ljudi koji istinski vole ovaj Grad, koji će za njegov uspjeh raditi i stvarati, koji bi voljeli tu ostati svoji na svome i koji čekaju svoju priliku i mjesto pod suncem. Takvu viziju razvoja jednoga Dubrovnika, uz dužno poštovanje, ne možemo očekivati od izrađivača plana i ovih stručnjaka za urbanizam. Ako je jedan od prioriteta bio zaustaviti daljnje osvajanje dubrovačkog prostora, i ako se u tome uspjelo, možda je ipak sljedeći cilj neka vizija pametnijeg rasta i razvoja ovoga Grada, a to nismo vidjeli.
