Prošli ponedjeljak buljila sam u TV ekran prateći ukazanje našeg ministra financija, našeg TĆ. On je s onim svojim smirenim, profesorskim izrazom lica predstavio spasonosne, najnovije antiinflacijske porezne izmjene. Čovjek govori polako, odmjereno, niže postotke o paušalnim obrtnicima, ukidanju poreza na mirovine i nekim magičnim porezima na prekomjerne marže.
Čekam najavu porezne digitalizacije, izmjenu poreznih zakona i ozbiljno kontroliranje financijskih nepravilnosti. Naša Porezna uprava pod izravnim nadzorom ministra financija, ta visokotehnološka utvrda pravde koja već desetljećima trenira strogoću na bakicama koje prodaju vezicu petrusina i ugostiteljima kojima u jeku ljetne sezone na jadranskoj terasi u kasi pronađu dramatičan višak od četiri eura. Četiri eura! Pa to je proračunski krater, to je utaja stoljeća, to je izravan udar na stabilnost eura zbog kojeg se odmah pale rotirke i pišu kazne od tri tisuće eura, dok se lokalni kafići pečate brže nego izgovoriš 'fiskalizacija'.
Dok naši porezni specijalci broje kovanice po šankovima, dečki u uređenim europskim zemljama rade stvar na drukčiji način. Tamo porezna uprava ne gubi vrijeme na terenski lov na sitniš jer njihovim sustavom upravljaju napredni prediktivni algoritmi umjetne inteligencije i Big Data analitika. Ako tamo neki građanin s prosječnom plaćom iznenada registrira jahtu ili kupi tri luksuzne nekretnine, centralni kompjuter u milisekundi sam prepozna anomaliju i automatizmom šalje porezni nalog s rokom od dva tjedna da se dokaže podrijetlo svakog centa. Nema tamo izgovora o gotovini u bječvi ili fiktivnim darovima unutar obitelji, dok su registri stvarnih vlasnika i tvrtki potpuno umreženi i transparentni. No, naš ministar financija, pod čijim portfeljem funkcionira ova naša reaktivna Porezna uprava, uopće ne vidi potrebu da se naš porezni zakon izmijeni i posloži prema modelu tih uređenih država. Zašto bi se, zaboga, prepisivali zakoni od Šveđana ili Nijemaca pa da sustav proaktivno i automatski lovi milijunske utaje i sumnjivo bogaćenje? Pa jebiga, onda u ovoj zemlji više ne bi bilo korupcije! A budimo iskreni, kome uopće u ovoj državi korupcija stvarno smeta? Da nema te kreativne pravne slobode i institucionalnih rupa, pola naše elite ne bi imalo gdje privezati brod, ni 'ohanuti' u vili s bazenom. Korupcija je ovdje dio tradicije, društveni lubrikant koji omogućuje da se kotačići okreću, pa bi uvođenje efikasnog europskog poreznog softvera zapravo uništilo naš autohtoni način života.
U isto to vrijeme, u sretnijem kutku Hrvatske, odvija se prava obiteljska i poduzetnička magija o kojoj Porezna uprava mudro šuti. Imamo tako razne dečke s HRT-a, ljude čvrsto uvezane s političkim strukturama, ali i brojne ugledne političare čije imovinske kartice izgledaju kao katalozi luksuznih agencija za nekretnine. Sjetimo se samo onih dirljivih priča, poput političara Bartulice, čiji sin u ranoj mladosti već ležerno operira s ozbiljnim nekretninama, dok njega, tada sirotog saborskog zastupnika i obiteljskog čovjeka, doslovno hrani i financijski uzdržava mama iz Amerike. Čovjek kupi kuću na otoku, rata kredita mu pojede cijelu službenu plaću, ali sustav ne trepće. Nema te crvene lampice u serverima Porezne uprave koja bi se upalila i pitala: „Čekaj, frajeru, odakle ti lova za sve te kvadrate ako ti na računu ostane trideset eura za život?“. Za našu Poreznu, to je sasvim uobičajena hrvatska priča o kršćanskoj solidarnosti i majčinskoj ljubavi koja prelazi Atlantik. Ako neka od tih priča, čistim čudom i upornošću dosadnih novinara, baš jako postane tema medija pa javnost počne glasno negodovati, sustav reagira reaktivno i krajnje elegantno. Porezna se tek tada, s teškim uzdahom, sjeti poslati dopis, provesti takozvano ispitivanje izvora imovine, pa ako se stvarno utvrdi da nerazmjer vrišti do neba, tom sretniku samo naknadno naplate posebni porez. Imali smo to i u Gradu. 'Majstor ili majstorica' plate i zadrži sve nekretnine, vile i stanove koje je stekao, i mirno nastavi ploviti kroz život bez ikakve kazne za prevaru države. Nema zatvora, nema oduzimanja imovine. To je zapravo win-win situacija. Država dobije komad kolača, a ti ostaneš ugledni građanin s impresivnim portfeljem.
Slučaj Pavlek savršeno oslikava tu potpunu sljepoću sustava. Čovjek je godinama bio ikona domaćeg sporta, vodio savez financiran javnim novcem i sponzorstvima i uspio, kroz fiktivne poslove, prenapuhane račune za hotele, luksuznu odjeću i egzotična putovanja, izvući preko trideset milijuna eura. Trideset milijuna! I sve to prođe puste godine ispod radara Porezne uprave. Nitko ništa nije posumnjao, nikome nije bilo čudno što se kupuju luksuzne nekretnine po Ibizi, sve dok Pavlek, sasvim slučajno, nije upao u tajne mjere prisluškivanja. I što se dogodi kad sustav napokon „skonta“ priču? Čovjek ležerno spakira kofere, sjedne u avion preko Turske i odšeće ravno u prostranstva Kazahstana. I dok ga tamo negdje u Almatyju uhićuju po Interpolovoj tjeralici, naša se država čudi jer, eto, nemamo bilateralni sporazum o izručenju pa kazahstanski suci mogu tjednima vagati hoće li nam ga vratiti.
I nakon svih tih Pavleka, mama iz Amerike i stričeva koji su poklonili lovicu i nakon svih zatvorenih kafića zbog par eura viška, dogodi se eureka! Na scenu stupa TĆ s novim paketom poreznih mjera koje će omogućiti da napokon svi živimo mirno, sretno i pravedno. Vrhunac te njegove presice bio je trenutak čiste ekonomske nadrealnosti. Naš ministar financija u jednom je trenutku, potpuno ozbiljan, tražio od novinara da mu on objasni detalje oko obračuna rasta prihoda i poreznih osnovica! Čovjek koji drži ključeve državne blagajne, kroji proračun i propisuje porezne razrede za cijelu naciju, traži prosvjetljenje od novinara s diktafonom. Izgleda da se kod nas porezna politika ne računa kalkulatorom, nego se rješava kroz filozofske rasprave. No, bez obzira na to tko tu koga podučava, ministar ponosno predstavlja trijumf. Uvodi se porez na ekstraprofit od pedeset posto za velika poduzeća, potpuno se ukida porez na mirovine preko 600 eura, a paušalni obrtnici do četrdeset tisuća eura prihoda proglašeni su zaštićenom vrstom. Vidi li ministar ironiju u vlastitim rečenicama? Onaj tko zarađuje pedeset tisuća eura godišnje poštenim radom kroz svoj obrt, platit će državi tri tisuće eura više, ali zato se nitko ne bavi strukturama koje vrte milijune izvan sustava.
Kako ta naša porezna čarolija izgleda na terenu, najbolje se vidi na Stradunu, gdje je špica sezone i gdje se zrak doslovno topi na četrdeset stupnjeva. Dok Mato šeta u pratnji policije, dotle u obližnjoj elitnoj agenciji za nekretnine sjede John, investitor iz Londona s pet milijuna eura u džepu, i njegov lokalni porezni savjetnik Vlaho. John je preplašen, čitao je u engleskim medijima o kontrolama, o kažnjavanju. Vlaho ga smiruje, toči mu rashlađeni Dom Pérignon i objašnjava mu osnove hrvatskog poreznog raja za strance. Objašnjava mu magiju zvanu 'kupnja nekretnine na firmu'. U tom trenu na vrata kuca porezni inspektor. John problijedi, misli da je stigla financijska policija koja će provjeravati odakle mu tih 5 milijuna eura, Vlaho mu samo namigne. Inspektor pogleda papire tvrtke, vidi da je sve u sustavu, da je digitalni TZ2 obrazac predan točno u milisekundi, i razočarano uzdahne jer nema nikakvog viška od par centi koji bi mu popravio tjednu statistiku. Inspektor pristojno odbije šampanjac jer se na dužnosti ne pije i odlazi dolje prema Gradu kako bi uhvatio ugostitelja koji nije unio točan polog kovanica u blagajnu ili baku Anu koja se muči s mTokenima i e-Građanima.
Da nije Mato izveo taj 'cirkus' s GUP-om, nikad Porezna ne bi saznala da postoje neki opasni crnogorski klanovi koji po Hrvatskoj kupuju nekretnine. Ali nema brige, zasad je to problem samo u Gradu za one koji su kupili 'građevinsko zemljište', na ostatku obale sve je u najboljem redu i investitore i dalje nitko ne pita : 'Odakle ti lova frajeru?' Porezna uprava se nema vremena baviti međunarodnim kapitalom i milijunskim transferima, dok god na jadranskim terasama postoji opasnost od neprijavljene manče. Do koje mjere je zapravo divno i bajkovito živjeti u Hrvatskoj? Ovo je apsolutni raj na zemlji, ali pod jednim malim uvjetom. Moraš biti vrhunski, strukovno i obiteljski uvezan s kim treba. Ako imaš prave stričeve, brižne mame u Americi, ako si dio sportsko-političkih odbora, naravno stranke ili imaš dovoljno kapitala, odakle god on došao, za pokupovati pola Ploča i Pila zajedno, ti u ovoj državi možeš spavati mirnije nego beba pod klimom. Za sve ostale, za obrtnike, ugostitelje i bakice s petrusinom, tu su nove, pravedne antiinflacijske mjere ministra Ćorića i dežurni inspektori s rotirkama koji hrabro čuvaju proračun od onih presudnih pet eura viška. Red se u ovoj državi mora znati, makar nas sve skupa odveo ravno u Kazahstan. Eto vas.
