Iako prijetnje smrću, trgovina drogom, mafija i pranje novca nisu teme koje bi ikoga radovale, u jednu ruku to sve možda ipak ima pozitivan prizvuk. Konačno se u Dubrovniku raspravlja o tome kamo idemo i koje su posljedice odluka koje se donose. Tko u ovaj Grad i kako dolazi i kakve to veze ima sa životom cijele zajednice. Bilo je i vrijeme. Izrazito jako odjeknula je vijest o tome kako dubrovačkom gradonačelniku Matu Frankoviću prijete klanovi crnogorske mafije koji u nekretninskom biznisu u Dubrovniku planiraju oprati novac zarađen na trgovini drogom, no navodno im te planove remete restriktivne odrednice dubrovačkog Generalnog urbanističkog plana čije je donošenje u tijeku.
Koliko god da spominjanje crnogorske mafije zvuči kao neka nova vijest, činjenica je da je Dubrovnik već 35 godina poligon za pranje novca brojnih bjelosvjetskih mafijaša, ali i domaće mafije s oznakom ''Proizvedeno u Hrvatskoj''. Ništa nije počelo, a nažalost ni završilo s restriktivnim odrednicama novog GUP-a jer Dubrovnik je rasprodavan sustavno svo ovo vrijeme, a konačno i gotovo rasprodan. Mafija je tu, neće nestati i ništa neće završiti s prijetnjama jednom gradonačelniku, budućnost može samo donositi nove izazove i nove probleme, ako se nešto sustavno ne promijeni. Za objasniti kako je sve počelo, treba krenuti redom.
Cijeli Dubrovnik kao na placi spreman za rasprodaju
Dubrovnik je dragulj, uvijek bio i ostao. Biser Mediterana, po mnogočemu specifičan. Previše lijep, previše popularan i previše atraktivan u svakom smislu za svoje ograničene prostorne kapacitete zbog čega je prostor Dubrovnika i okolice postao možda najvažniji resurs. Bilo je lako sačuvati taj resurs u socijalističkom sustavu bivše države, sa zakonima koji su omogućavali pretvaranje privatnog zemljišta u društveno vlasništvo. No, već u osamdesetima je bilo jasno kako to nije održivo i kako će uskoro uslijediti razdoblje pretvorbe i privatizacije svih gospodarskih subjekata kao i rasprodaja nevjerojatno atraktivnog zemljišta jednog Dubrovnika.
Mnogima je bilo jasno, ali nekima je bilo jasnije. Ti su već krajem osamdesetih sastančili i planirali. Nikakve tu nacionalnosti i nacionalna pitanja nisu bila bitna koliko i poslijeratni plijen kojega je trebalo dijeliti, a u našem slučaju bio je to cijeli Dubrovnik.
Svi hoteli, sva zemljišta, sve zelene parcele, Dubrovačka banka i sve drugo je trebalo razdijeliti... Samo je trgovački gigant ''Dubrovkinja'' bio vlasnik više od 400 atraktivnih nekretnina diljem grada i izvan njega, a jedna od najvećih europskih putničkih agencija, Atlas je imao najatraktivnije nekretnine od Pila do Straduna, uz žičaru. Cijeli Babin kuk, Lapad, Gruž, Belvederea, svi gradski hoteli i zemljište oko njih, kao i oni u okolici, sve je odjednom stiglo na placu kao roba koja se mora brže - bolje prodati, da se ne pokvari.
I to se odvijalo u najgore vrijeme, u doba kad je društvo pogođeno ratom, gubitcima svih vrsta, od ljudskih života do gubitaka poslova i imovine. Turizma nije bilo. I baš tada netko stavlja Dubrovnik na rasprodaju, brže i bolje, bez trunke mudrosti, promišljanja, strategije i ljubavi prema tom Gradu. Naravno, bilo je i pozitivnih primjera privatizacije, ali, nažalost, mnogo više onih u kojima su naknadno utvrđene nepravilnosti, prodaja nekretnina ispod cijene i pogodovanje privilegiranim kupcima. To je vrijeme kada prostor Dubrovnika nerijetko postaje atraktivan mafiji, onoj sa strane, koja tu tek dolazi i onoj domaćoj koja se tek rađa.
Ratnoprofiterska mafija
Dok su ljudi ovdje ginuli i gubili sve što su imali zbog domljublja i želje za neovisnom Hrvatskom, nekima nije bilo strano na toj patnji se bogatiti. Bilo je tu mnogo ratnih profitera, od onih koji su se bogatili na preprodaji humanitarne pomoći do onih najgorih koji su trgovali puno gorim resursima. Bilo je to vrijeme kad je gladni narod glođao kosti i glođao se međusobno, dok su na nekoj drugoj razini neki međusobno trgovali. Oružjem, gorivom, drogom, da se ne lažemo, i teritorijem... Oni sebe nisu vidjeli kao mafijaše, nego kao zaštitnike interesa, prvo svojih, pa onda i interesa svojih država. Jer, kakva bi budućnost tih država bila bez njih i svega onoga što će tim državama donijeti u budućnosti oni i njihov šporki, ratno-profiterski kapital?!
I onda su ga donijeli, na raspolaganje Domovini, i s njim kupovali kao na placi sve one dubrovačke resurse koje je trebalo brže – bolje razdijeliti dok još nitko ne konta što se događa. Od tada do danas, ta je mafija prisutna u dubrovačkim nekretninskim biznisima i toliko je moćna i zastupljena da je rijetko koji crnogorski mafijaši koji dolaze mogu sustići. Dubrovnik je od tada do danas praonica šporke mafijaške love, pa tako i one domaće. Doduše, danas su to ugledni građani Republike Hrvatske. Samo ih ne pitaj za te prve, šporke milijune...
Tajni računi iz poreznih oaza
Nakon ratnih profitera i lokalne mafije iz devedesetih, lagano dolazimo do dvijetisućitih. Perspektivna demokratska država s rastućim turizmom postaje zanimljiva cijelom svijetu. Uz poneke ozbiljne investitore dobrih namjera, oko na dubrovačku placu prostora, hotela i zemljišta bacaju brojni bogati stranci, a nerijetko i razna bjelosvjetska mafija. Stigle su tu goleme količine šporke ruske, izraelske, irske, britanske i ine love. Teško je nabrojati sva zemljišta u Dubrovniku i okolici čiji su vlasnici tvrtke čiji su osnivači skriveni preko tajnih računa na Malti, Djevičanskim otocima, Cipru, Švicarskoj... Sve je to već odavno praonica love u dubrovačkim nekretninskim biznisima, a mi se tek danas svemu tome čudimo i o tome govorimo.
Ono što je uslijedilo je to da u sredini koja je ograničena prostorom, više nije ostalo ništa, a kako nije ostalo ništa, sve ono što je rasprodano, samo je povećalo vrijednost. Čovjek iz Dubrovnika tu više nema nikakvu šansu postati svoj na svome u svome gradu. I sve je manje domaćih ljudi, a sve više apartmana, sve više stranih ljudi kojima je Dubrovnik samo broj i ljetna rezidencija. I da, sve je više mafije, jer mafija ima kapital koji pobjeđuje sve ono što prosječan čovjek koji voli Dubrovnik nema u ovakvim tržišnim uvjetima. To nije tržište, to nije teorija da kapital nema boju, to nije poštena utakmica u kojoj svi igraju po istim pravilima, a pobjeđuju sposobnost i trud. To je igra u kojoj jači tlači samo zato što je došao u poziciju. Kriminalom, pljačkom, rođačkim kapitalizmom i na prevaru. Ovi drugi su prisiljeni odlaziti...
A naš je Grad kao mudri starac, baš kao u stihovima Mata Mijića, ispjevanima i na ovogodišnjem otvorenju Igara. Pokraj mora vjekovima stoji, a mudrost mu ljubav je naša! I kako će naš Grad tu ostati, ako nas više tu ne bude? Tko će mu dati ljubav, tko će mu dati mudrost?! To sigurno neće dati prazna betonska zdanja koja čekaju sezonu za golemi profit kojega iz tog grada treba iznijeti.
Je li Dubrovnik možda zadnjih godina po prvi put u stoljetnoj povijesti ostao bez te mudrosti? Je li izgubio ono najvrjednije što je baštinio stoljećima, prostor i slobodu?
Prije 750 godina Statut čuvao javni prostor
Odgovor na ta pitanja krije davni Statut grada Dubrovnika iz 1272. godine. Dakle, pričamo o zakonskom aktu iz Srednjeg vijeka, od prije nevjerojatnih 750 godina! U njemu je bila jasna odredba o tome kako bilo koja nova gradnja ne smije zadirati u javni prostor. Svako bi gradilište tada, dakle prije nevjerojatnih 750 godina, obilazila tročlana komisija plemstva kako bi se utvrdilo da nova gradnja ne zadire u neki javni prostor, ne oduzima neku javni prolaz.
Zanimljiva je i odredba o tome kad bi netko oporukom nekretninu ostavio ''prosjačkom redu''. To nije bilo dozvoljeno, i knez, Malo vijeće uz tri pomno odabrane osobe bi takvu nekretninu prodali, a prosjačkom redu dali novac, hranu i potrepštine, ali ne i nekretninu. Nije bilo dozvoljeno da nekretnine dospiju u ruke onih koji ne bi s njima znali kako raspolagati. A gdje smo danas?
Nakon 750 godina, ne da nemamo tročlanu komisiju koja konstantno obilazi gradilišta kako bi bio sačuvan javni prostor, nego nam je Građevinska inspekcija u Splitu. U slučaju nove zgrade Atlantske, kao što je poznato, nisu stigli unatoč brojnim pozivima sve do samoga kraja kad je postalo prekasno.
A ono što su nekad bili ''prosjački redovi'', danas bi mogli biti svi ovi kojima su dubrovačke nekretnine samo sredstvo za prosjačenje pranja šporke love. I nemamo nikakve mehanizme u tome ih zaustaviti. Restrikcije gradnje možda im mogu usporiti planove, ali privatno vlasništvo im nitko ne može oduzeti. Tu su i tu će i ostati. Prosjaci i njihovi sinovi na kojima su danas sve te nekretnine s pogledom na dubrovačko more, zidine i Grad koji je stoljećima znao kako mudro sačuvati svoju slobodu i interese, ali ne i posljednjih godina.
Sa šporkom lovom i ljudima, stiglu su i njihovi šporki običaji i to je ono što mora zabrinuti i s čime se Dubrovnik mora nositi.
Postoji i druga krajnost, a to je da uz mafijaško pranje love u dubrovačkom nekretninskom biznisu, postoji i cijeli onaj drugi svijet, domaći ljudi, poduzetnici dobrih namjera, koji žele raditi u svome gradu, graditi nove vrijednosti i razvijati ga. Jer, jedino opasnije od činjenice prepuštanja razvoja našega Dubrovnika mafiji je zakočiti sav njegov daljnji razvoj, samo zbog te mafije. U toj teoriji opet su oni pobijedili,a Dubrovnik i Dubrovčani gube.
Nije lak povijesni trenutak, ali takav je. Vrijeme je donošenja odluka i suočavanja. Nije ni normalan smjer razvoja u kojemu svi čiste apartmane, voze taksi ili konobare u gradu koji je svijetu u svojoj bogatoj povijesti dao toliko velikih ljudi, znanja, kulture, naprednih ideja i svevremenskih vrijednosti. Teška dekadencija odavno je rezultat svih ovih procesa. Nešto moramo mijenjati i to moramo raditi nevezano uz mafiju koja vreba nad svakom praznom česticom. Dubrovnik je u povijesnom trenutku u kojemu treba opet pronaći svu onu mudrost koja ga je znala sačuvati.
