Nakon što je početkom srpnja u Dubrovniku izvela višeminutni program koji nije bio najavljen ni u turističkoj zajednici u kalendaru događanja ili u programu Dubrovačkih ljetnih igara, Laura Prgomet odlučila se obratiti prijateljima, pratiteljima i, kako sama kaže, „cjelokupnoj hrvatskoj javnosti“.
Pismo završava riječima: „Voli vas, vaša Laura.“
Vaša Laura.
Kao da se obraća publici nakon finala „Gospodina Savršenog“, a ne ljudima od kojih traži razumijevanje nakon incidenta zbog kojeg su morali reagirati policija, zdravstveni djelatnici, DORH i sud.
Jer treba danas misliti na imidž. Imidž je krhka stvar. Godinama ga gradiš revijama, televizijskim nastupima, fotografijama, haljinama i filtrima, a onda ga u nekoliko sati razbiješ zajedno s inventarom tuđeg kafića.
I onda su, naravno, problem mediji.
Svi su dobili ispriku, osim onih kojima je upala u kafić
Laura se ispričala policiji. Ispričala se policijskoj službenici. Policijskom službeniku. Zdravstvenim djelatnicima. Ministarstvu unutarnjih poslova. DORH-u. Sudu. Javnosti. Prijateljima. Pratiteljima. Obitelji. Vjerojatno bi se, da je pismo bilo stranicu dulje, ispričala i Državnom hidrometeorološkom zavodu.
Jedino se nekako nije stigla jasno i izravno ispričati konobarima i vlasniku kafića.
Valjda su oni statisti.
Ljudi su tog dana došli raditi svoj posao. Netko od njih možda je prethodne večeri do kasno radio jer je bila utakmica. Netko je ujutro ustao neispavan, obukao uniformu, posluživao kafe, skupljao čaše i trpio nervozne goste kako bi na kraju mjeseca dobio plaću normalnog konobara.
Onda je u njihov radni prostor upala osoba iz televizijskog svijeta, napravila kaos, uznemirila goste, ometala osoblje i izazvala intervenciju policije.
Gosti su otišli. Posao je stao. Nastala je šteta.
Ali u velikoj javnoj ispovijedi za vlasnika i djelatnike kafića nije ostalo dovoljno mjesta.
Zanimljivo je kako se čovjek, kada treba popravljati svoj položaj pred policijom, sudom i javnošću, sjeti svake institucije u državi. Kada treba spomenuti običnog čovjeka kojemu je izravno otežao život i napravio štetu, pamćenje odjednom postane nešto slabije.
Nije se to „svakome moglo dogoditi“
U priopćenju se sugerira da Laura nije bila u svom uobičajenom psihofizičkom stanju. Ne kaže izravno što se dogodilo. Ne kaže je li nešto uzela svjesno, je li joj nešto podmetnuto ili je riječ o nečem trećem. Kaže da će nadležne institucije utvrditi okolnosti.
I to je jedino pošteno: neka ih utvrde.
Ali dok ih ne utvrde, ne može se javnosti prodavati priča kako se ovakav „slom“ može dogoditi baš svakome.
Svakome se može dogoditi da zaspi dok se sunča pa izgori.
Svakome se može dogoditi da zaboravi pokaz i uđe u autobus.
Svakome se može dogoditi da u trgovini kupi jogurt kojemu je jučer istekao rok.
Ne može se baš svakome dogoditi da nestane na gotovo cijeli dan, potom uđe u kafić, napravi štetu, uznemiri goste, maltretira osoblje.
To nije svakodnevna životna nezgoda. To nije prolivena kafa po bijeloj košulji. To nije „ups, svima nam se dogodi loš dan“.
To je ozbiljan incident u javnom prostoru.
Narušavanje javnog reda. Materijalna šteta. Ugrožavanje zaposlenika i gostiju. Policijska intervencija. Otpor policijskim službenicima. Ozljeđivanje policijske službenice. Postupanje DORH-a i suda.
Poprilično sadržajan loš dan.
A s kim si se, srećo, družila?
Laura mladim djevojkama poručuje da čuvaju sebe, paze s kim su, kome vjeruju i u kakvim se situacijama nalaze.
To je sasvim razuman savjet.
Ali iz njega proizlazi i razumno pitanje: s kim se ona te noći družila?
Ako postoji sumnja da joj je netko nešto podmetnuo bez njezina znanja, onda je to ozbiljna stvar koju treba temeljito istražiti. Ako je netko iskoristio njezino povjerenje ili je doveo u opasnost, ta osoba mora odgovarati.
Ali onda se mora pitati i kakav je to krug ljudi, kakvo društvo i kakav stil života u kojem mlada osoba može nestati na cijeli dan, završiti potpuno rastrojena i potom terorizirati pola Lapada.
Tko je bio s njom? Tko ju je doveo? Tko ju je ostavio? Tko je gledao njezino stanje prije nego što je završila među konobarima, gostima i policijom?
Je li to onaj dio društvenog taloga koji se posljednjih godina predstavlja kao elita? Ljudi kojima je destrukcija zabava, a opijati modni dodatak? Oni koji su vlastito propadanje uspjeli proglasiti životnim stilom, statusnim simbolom i dokazom da se „zna živjeti“?
Ne znamo.
Ali njezino priopćenje upravo otvara ta pitanja.
Mediji su bili dobri dok su donosili slavu i novac
Laura sada docira medijima da pokažu razumijevanje, suosjećanje i suzdržanost.
Mediji su, čini se, dobri dok proizvode „Gospodina Savršenog“, emisiju čija je temeljna svrha zavlačenje kamere u tuđu intimu i pretvaranje ljudskih odnosa u komercijalni proizvod.
Skupi se veći broj žena, smjesti ih se u luksuznu kuću, a onda se one pred kamerama nadmeću koja će dobiti ružu, spoj, poljubac ili mogućnost da još koji dan ostane u programu. Kao nekakva televizijska preslika Berlusconijevih zabava, samo s boljom rasvjetom, sponzorima i terminom za cijelu obitelj.
Tada mediji nisu problem.
Tada su mediji platforma.
Donose popularnost, pratitelje, suradnje, revije, pozive, reklame i vjerojatno sasvim pristojnu zaradu. Publika koja to gleda dobra je publika. Publika koja plaća televizijske platforme i konzumira reklame financira čitav cirkus.
Ali kada ista ta publika pogleda drugi „show“, ovaj put nenamješten, nesponzoriran i snimljen u dubrovačkom kafiću, onda se odjednom otvara pitanje ljudskog dostojanstva, privatnosti i odgovornosti medija.
Dakle, publika smije gledati kada se intima prodaje planski i uz ugovor.
Ne smije gledati kada se raspadne pažljivo građena slika.
Ista publika gledala je Lauru na televiziji i u kafiću. Razlika je samo u tome što je televizijski program bio produciran, montiran i monetiziran u njezinu korist, dok je ovaj drugi pokazao nešto što joj se nije svidjelo.
Mediji nisu zaduženi za spašavanje odraslih osoba od njihovih odluka
U priopćenju poziva građane i medije da osobi u očitom rastrojstvu najprije pokušaju pomoći umjesto da posegnu za mobitelom.
Lijepo zvuči.
Ali konobari nisu psihijatri. Gosti nisu interventna policija. Novinari nisu socijalni radnici. Građani se nisu dužni približavati agresivnoj osobi i riskirati da i sami budu napadnuti.
U takvoj situaciji pomoć znači pozvati policiju i hitnu službu. Upravo se to i dogodilo.
A snimke? Snimke mogu biti neugodne, ali mogu biti i dokaz. Mogu zaštititi konobara, gosta, policajca, pa i samu osobu prema kojoj policija postupa.
Naravno da vrijeđanje, prijetnje, izmišljanje, seksualizirano ponižavanje i bolesno naslađivanje nisu novinarstvo. Ali izvještavanje o događaju u javnom prostoru, u kojem je intervenirala policija i u kojem je ozlijeđena policijska službenica, jest novinarstvo.
Ne može svaka neugodna činjenica postati „medijski linč“ samo zato što se osobi na koju se odnosi ne sviđa kako izgleda na snimci.
Mjesec dana iza šanka bio bi bolji od tisuću riječi
Laura kaže da prihvaća odgovornost i da se kaje.
Odlično.
Onda bi možda najiskrenija isprika bila da ode vlasniku kafića, nadoknadi svu štetu, pogleda djelatnike u oči i mjesec dana radi s njima za plaću normalne konobarice.
Neka ustane rano. Neka dođe neispavana. Neka nosi tacne. Neka sluša goste koji zvižde jer kafa kasni tri minute. Neka skuplja razbijene čaše. Neka čisti zahod. Neka odradi smjenu na nogama i na kraju mjeseca primi iznos koji ljudi u ugostiteljstvu zarade poštenim radom.
Mjesec dana takvog rada učinio bi više za njezin karakter i vjerodostojnost nego deset priopćenja koja završavaju s „Voli vas, vaša Laura“.
Jer kajanje nije fotografija s ozbiljnim izrazom lica. Kajanje nije priopćenje koje je vjerojatno prošlo odvjetnika i stručnjaka za odnose s javnošću. Kajanje nije pažljivo raspoređivanje krivnje između vlastitog stanja, nepoznatih okolnosti, medija, komentatora i društva.
Kajanje je kada popraviš ono što si razbio.
I kada se prvo ispričaš ljudima čiji si rad, sigurnost i dostojanstvo izravno ugrozio.
Problem je veći od Laure
Laura Prgomet ovdje je samo najvidljiviji simptom.
Problem je društvo u kojem se opijanje, droga, nasilje i potpuno gubljenje kontrole više ne smatraju dnom, nego dokazom statusa. Problem je društvo u kojem se autodestrukcija naziva provodom, a kriminalizirano ponašanje „ludom večeri“.
Problem je što se oko takvih osoba odmah pojavi vojska poklonika koja će napisati traktat o zlim medijima, toksičnoj javnosti i nedostatku empatije, ali neće napisati ni jednu rečenicu o konobarici koja je morala trpjeti nasilje na radnom mjestu.
Empatija je danas neobično selektivna.
Najviše je ima za poznatu osobu koja je izazvala incident.
Najmanje za anonimnog radnika koji ga je morao preživjeti.
Gradonačelnik Dubrovnika već je javno upozoravao na drogu kao pošast 21. stoljeća. Preko takvih upozorenja ne smije se prijeći kao da su izgovorena reda radi. Toga u Gradu ima na kamione, a policija ne može biti jedina koja se protiv toga bori.
Protiv toga se mora boriti društvo.
Roditelji, škole, ugostitelji, prijatelji, liječnici, institucije, mediji i svi koji još nisu prihvatili ideju da je potpuno uništavanje samoga sebe legitimna vrsta zabave.
Jer možda je već kasno.
A kada sljedeća „luda noć“ završi težim ishodom, opet ćemo dobiti priopćenje. Opet će netko napisati da to nije bio njegov pravi karakter. Opet će se pozvati na empatiju. Opet će krivnja biti u društvenim mrežama, medijima, pritisku javnosti i nepoznatim okolnostima.
I opet će negdje stajati neki konobar, skupljati staklo s poda i pitati se zašto se nitko nije sjetio ispričati njemu.
Voli vas,
vaša stvarnost.
