KOMENTAR Svećeniku su pri blagoslovu kuće "crvena krpa" bila dva patuljka zalijepljena na staklu, izvrijeđao me u vlastitom domu
Jučer je moj dom posjetio svećenik radi blagoslova kuće. To sam uvijek smatrao važnim danom od djetinstva – da se u mojemu domu ugosti svećenika ko što su činili i moji roditelji, a prije njih nono i none, da se svi zajedno pomolimo za sve plemenite nakane. Kako je datum blagoslova bio pismeno najavljen baš za jučer, u familji smo se dogovorili da svećenika sačeka što više članova obitelji. Ustvari, čekali smo ga svi osim onih koji su morali bit na poslu.
I tako, došo je svećenik i dva ministranta. U lijepom ozračju smo ih primili, nasmijani i vedri. Zajedno smo se pomolili i svećenika ponudili da se sa nama sjedne i da se nešto počasti, što je on odbio. Bilo mi je sa jedne strane krivo što neće malo sjesti sa svima nama ukućanima, ali sam sa druge strane razumio da ima pred sobom u planu blagosloviti još ko zna koliko kuća ili stanova, da ga i drugi čekaju i da se, realno, nema vremena zadržavat baš u svim kućama. Ipak, bilo mi je krivo jer bi volio da nam svećenik češće dođe u kuću – ne samo u vrijeme blagoslova ili vjenčanja ili krštenja, pričesti ili krizme. Nego .... onako .... da svrati na „čašicu razgovora“. Ko što su župnici znali svratit po kućama u vrijeme kad sam ja bio dijete. Ali, valjda je i svećenike zahvatila ova posvuda vidljiva žurba. Više niko nema vremena za nikoga.
Kako je svećenik odlučio da mora odmah ić' dalje, ja sam ga kao domaćin, uz stisak ruke, pozdravio i poželio sve najbolje u Novoj Godini, pri tome izričući da – prije svega – želim i njemu i svima da nam Bog da dobro zdravlje.
Na moje iznenađenje, uslijedila je njegova „tirada“, ničim izazvana. Najprije mi je reko da zdravlje nije najvažnije, da su mnogi ljudi bolesni i da „nose svoj križ“. Nisam baš neki povučeni čovjek, ali mi je ta reakcija na moju iskrenu želju za boljim zdravljem izgledala pomalo mazohistički. Kao da bi čovjek trebo željet sebi i ljudima oko sebe što slabije zdravlje i patnju, sve radi užitaka u vječnom životu.
Nisam mogo shvatit u čemu je stvar, a rijetko sam u životu nesnalažljiv. Rijetko se dogodi da ne shvatim što mi neko želi poručit.
Nakon takve tirade počelo mi se bistrit' u glavi kad je svećenik nastavio svoj „govor“ i uputio se prema staklu na prozoru da bi mi prstom pokazao na što on misli. Zašto prema staklu? Kako su naša unučad često s nama moja je supruga na staklo prozora nalijepila neke patuljke kad je kitila bor i pravila jaslice. Djeci je to smiješno, svi ukrasi kuće prave Božićno ozračje, a niti nama starijima to nije mrsko. Dapače, arajdani smo kad je cijela kuća urešena prije Božića, mnogima najljepšeg dana u godini.
Ali, ta dva patuljka zalijepljena na staklu su očito bili „crvena krpa“ za svećenika koji nam je, nakon što je upro prstom u njih, jasno i otvoreno reko da su to poganski običaji, da takvi običaji utječu na podsvjest svih. Nakon toga nam je vrlo „stručno“ pokušo objasnit kako se podsvijest ljudi može detaljno proučavat, kako se ta podsvijest „secira“ u najmanje djeliće.
Ja nisam mogo vjerovat što čujem! Čovjek je u mojoj kući vidio poganske ili sotonske znakove. Pri tome se nije prisjetio da je i kićenje bora Crkva preuzela iz ranijih poganskih običaja. Je li i to sotonski znak? A.... što je sa Betlemom? Bi li i to proglasio poganskim ili sotonskim običajima? Da ne bi vi promislili da mi je žena nešto „nenormalno“ zalijepila za prozor, evo Vam slike toga „poganskog“ patuljka.
Rijetko sam u životu bio šokiran ko jučer. Da mi bilo ko dođe u moju kuću, da mu svi ukućani iskažu dobrodošlicu i da nas izravno vrijeđa!? U toj nesnalažljivosti sam zamuknuo, izgubio sam dar govora. U jednom momentu sam samo htio da se taj opsjednuti čovjek što prije „ispali“ iz moga doma.
Evo, prošo je još jedan dan i još uvijek ne mogu doć k sebi. Da mi bilo tko, pa i svećenik, dođe u moju kuću u koju sam ga ja pozvao radi blagoslova i da mi pri tom – neizravno – prigovara da sam „poganin“ ili da sam „vražji sluga“ radi jedne ili dvije naljepnice na prozoru stana? A da se prije svega nije niti raspitivo niti saznao kakav je stav cijele moje familje o Crkvi. Ne samo sa moje strane, nego generacijama. I onda kad to nije bilo popularno!
Ovo je samo jedno malo upozorenje čitateljima – ako imate kakve male patuljke u šarenim bojama zalijepljene na prozore ili namještaju, brže-bolje to uklonite da Vam ih ne vidi svećenik koji će Vam doć blagoslovit kuću. Ili ... ostavite ih ali onda očekujte da ćete dobit „fugu“ i da će Vas svećenik, u Vašoj vlastitoj kući, izvrijeđat ili pozivat na red.
Još sam malo „vruć“ od svega. Nikad u životu nisam došo u ničiju kuću i izvrijeđo domaćina. A, ovaj je mene izvrijeđo u mojoj vlastitoj kući. Ako me ovakav osjećaj bude držao dulje onda dogodine neću riskirat i uopće neću pozivat svećenika da mi blagoslovi kuću. Ili ću bar od svog župnika tražit da mi dogodine doma ne šalje „psiha“ nego normalnog čovjeka koji će, prije svega, poštovat dom u koji dolazi.
Dubrovačko njorgalo
PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora