Ako postoji simbolički spomenik jednoj epohi bahatosti, privatnog interesa iznad javnog i uvjerenja da zakoni vrijede za 'male', ali ne za privilegirane, onda je to novogradnja Atlant Batala Centra.

Zgrada koja je niknula tamo gdje je trebala biti rekonstrukcija. Zgrada koja je trebala ostati u gabaritima stare, a u stvarnosti je gradilište zatvoreno jer je Državni inspektorat izvijestio kako je stara zgrada uklonjena i izgrađen je potpuno novi objekt, čime se odstupilo od građevinske dozvole. Zgrada zbog koje građani moraju stiskati ramena kako bi se uopće mimoišli na trotoaru. Zgrada koja je, da ironija bude veća, zadnji i najružniji relikt propasti nekada najveće dubrovačke firme.

Sve se to događalo mjesecima, pred nosom svima. I gle čuda,  građevinska inspekcija se pojavljuje tek kad je objekt pred tehnički pregled. Građani su ljuti, institucije peru ruke i sliježu ramenima, investitor se pravi mutav, a realno su udareni temelji sustavu u kojem se krši zakon zato što se može.

Prošlo je vrijeme nedodirljivih? Lijepo zvuči, ali samo ako se država usudi djelovati

Gradonačelnik Mato Franković, vidno isprovociran zbog dubrovačkog prikaza nakaradnosti sustava, izgovorio je najvažniju rečenicu u cijeloj ovoj priči, a možda i najvažniju rečenicu svih njegovih mandata: „Prošlo je vrijeme nedodirljivih“.

No, ako je prošlo vrijeme nedodirljivih, onda to mora biti vidljivo i u praksi.

Tu dolazimo do jedinog pitanja koje u ovoj situaciji ima smisla: Ako je zgrada na Batali nezakonito izgrađena, zašto je ne bi trebalo srušiti? I to ne kao odmazdu, ne kao političku pobjedu i ne kao spektakl. Treba je srušiti kao zakonsku posljedicu za nezakonitu gradnju.

Ako država sada zatvori oči, onda šalje poruku kako se isplati srušiti staro, graditi novo po vlastitim željama, a ne dozvolama, da se isplati gurati zid do same ceste, i da sve to treba brže-bolje dok Inspektorat ne dođe, a on ionako dolazi kad je već kasno.

Drugim riječima, poruka bi bila gradite, prekršite i riskirajte jer kazna je najvjerojatnije nikakva. To je poruka koja urušava povjerenje u državu daleko više nego što rušenje jedne zgrade može ikada.

Rušenje nije ekstrem nego jedina logična posljedica

Mnogi će pomisliti, pa čak je i sam gradonačelnik to pomislio i rekao u jednoj od izjava, kako nije normalno rušiti novu zgradu u centru Dubrovnika. Ali što je alternativa? Ozbiljno pitanje, što je alternativa? Legalizacija? Nagodba s onima koji su sustav izvarali?

Ako država popusti, onda će svaki sljedeći investitor gledati ovu zgradu kao presedan. To znači da će i iduća 'ABC' niknuti negdje gdje se dvoje ljudi ne može mimoići.

Rušenje ove zgrade, i to zakonito, utemeljeno na svim potrebnim dozvolama, provedeno od strane države, to bi bila prva stvarna poruka da u Hrvatskoj zaista nema nedodirljivih.

Naročito kada je riječ o investitorima koji su znali što rade, znali koji je projekt odobren, znali koliko su daleko od gabarita i svejedno nastavili. Naročito kada se radi o investiciji o kojoj je gradonačelnik govorio kada je spomenuo da mu je nuđeno  'rješavanje vlastite budućnosti'.

Upravo u tom kontekstu dodatno zabrinjava činjenica da se Franković posljednjih dana nalazi pod policijskom zaštitom. Iako službene potvrde nema, neslužbene procjene upućuju na moguće poveznice s njegovim recentnim javnim istupima, od kojih je njih nekoliko vezano upravo uz prostorno planiranje. Iako su iz Atlantske priopćili kako nikad i nikome nisu nudili mito, činjenica jest da se zbog Frankovićevih izjava vode policijski izvidi. Činjenica je i da je Policija odlučila da gradonačelnik treba zaštitu pa to sve dodatno pojačava važnost pitanja hoće li država imati snage djelovati jednako prema svima, bez obzira na ime, moć ili interes.

Pravnu državu ne treba biti briga koliko je milijuna uloženo u ilegalnu gradnju

Pitanje rušenja zgrade Atlantske na Batali postaje simbol jedne puno veće borbe. Može li građevinska inspekcija konačno početi raditi svoj posao (na vrijeme)? Može li se zakonski postupak provesti bez straha od moćnih imena? Može li Grad vjerovati institucijama da će zaštititi javni prostor?

Ovdje ne može i ne smije biti bitno koliko je milijuna investitor uložio niti koliko bi milijuna mogao izgubiti, niti kakav će biti 'investitorski ugled' Dubrovnika. Onaj tko je izvarao sustav mora za to odgovarati, pa i milijunima.

Na kraju, može li država poslati jasnu poruku da je svatko tko kriši zakon – PREKRŠITELJ, nikakav 'nedodirljivi'? Ako može, onda će ova zgrada biti uklonjena. Ako ne može, onda će ostati spomenik propale Atlantske i još propalijeg sustava.

Zato je ovo važno napisati jasno i bez rukavica: Ako je zgrada nezakonita, država je mora srušiti.

Sve drugo bi bio korak dublje u močvaru moćnika u kojoj se već predugo davi ovaj grad.