Kolumne

TURISTI SU U ŠOKU ZVALI POLICIJU Nevjerojatno je što su djeca radila na Kapelici

Maro Marušić

19.07.2016.

12:50:55

foto: Screenshot/Google Earth

Život je igra

Mladi bračni park Trotter iz Britanije, DelGirl i njen muž Rodney u Dubrovnik dolaze čitavih 10 godina, ali nikad nisu vidjeli ništa slično – spuštajući se prema gradu niz Kapelicu vidjeli su četvero djece kako sjede na ulici zadubljeni glavom u kovanicu nedaleko zida.

-Nisam znala da u Dubrovniku ima sirotinje – tužno je rekla DelGirl svome životnom pratitelju.

-Nemoj odmah gledat crno, draga. Možda love Pokemone.

-Mo'š si mislit. A gdje su im pametni telefoni? Ne vidim nijedan.

Djeca su se naglo trgnula, kao da su čula njene riječi, zgrabila su onu kovanicu i stala je hitati sa suprotne strane ulice prema zidu.

-Poor children – tužnim glasom reče DelGirl – Valjda misle da će od jedne kovanice nastati dvije, pa će to vrijediti više.

-Ne znam što rade – prizna Rodney – ali tužna mi je ovo slika. Hajdemo dalje.

-Ne, stani, dear  - zaustavi svog supruga – Možda im treba pomoći.

Djeca s Kapelice više nisu gledala zid i kovanicu. Najstarije dijete među njima, dječak od kojih desetak godina, izvadi praćku i stane gađati mačku.

-Poor children. Poor cat. This is so weeping scene – reče depresivno DelGirl, znatno tužnije nego ono kad su Nick Cave i Blixa pjevušili legendarnu Weeping Song u barci na umjetnim valovima.

-Djeca su gladna. Love mačku s oružjem. Da je pojedu, I guess – kaže Rodney.

-Majko mila, dear Lord, what a poor children – zaplače DelGirl.

Djeca su se naglo trgnula, kao da su čula njen plač, a najmlađe dijete među njima, djevojčica od kojih šest-sedam godina okrenula se prema zidu i pokrila lice rukama.

-Rodney, she is crying. She is hungry, and now, jer nisu uhitili mačku, she is crying – reče uzbuđeno DrelGirl – We need to help them.

Rodney je negdje pročitao da se u slučaju nevolje u Hrvatskoj, pozove broj 112. Okrene ga i tužnim glasom reče da četvero djece umire od gladi na Kapelici i da požure, jer su mališani očajni.

Policija je brzo stigla do Kapelice, ali nisu imali gdje ostaviti auto, pa su upalili rotirku i ostavili ga na sred ceste blokirajući promet. Taksisti su ih već počeli slati u tri pičke lijepe materine. Naravno da ovi ne čuju.

-U čemu je problem? – obrati se policajac Trotterima na lošem engleskom.

-Ova djeca umiru od gladi i plaču na zidu, jer su očajna. Evo ima petnaestak minuta da se izmjenjuju na zidu i plaču. Prije toga su praćkom lovili mačke, i bacali su kovanicu valjda pokušavajući od jedne dobiti više novčića – u hip-hopu reče DelGirl.

-Pogledajte samo kako su prašnjava. Ruke i noge su im skroz crne. Imaju i rupe na gaćama. Užas, ako im se ne pomogne, neće dočekati jutro – doda Rodney.

Policajac ode prema djeci i postroji ih na ispitivanje.

-Zašto plačete na zidu? – upita ih.

-Zato jer je ovo Zid plača u Jeruzalemu – reče laž mali Mato, poznati štreber trećeg a razreda Osnovne škole Marin Držić.

Milica, kojoj majka stalno govori da treba reći istinu, ispravi svog prijatelja.

-Ne plačemo na Zidu plača u Jeruzalemu, nego se igramo žmurice. Zato pokrivamo glavu rukama, i okrenemo se prema zidu, dok se drugi ne sakriju. Igramo se i s praćkom, te ćize-blize s kovanicom, znaš kako se igra, tko će novčić bliže baciti zidu?

-Hoćete reći da se vi igrate na ulici? – upita policajac postavši svjestan nevjerojatne činjenice, koju britanski par nije imao šanse odgonetnuti, jer odavno nisu vidjeli ništa slično na Zapadu.

-Da – odgovore djeca.

-Je li vas roditelji viču kada se igrate kući?

-Ne.

-Je li vas tuku?

-Ne.

-Je li vas seksualno iskorištavaju?

-Ne.

-Je li vas tjeraju da jedete blitvu?

-Ne.

- Je li vam stalno govore da se maknete s propuha?

-Ne.

- Je li vas opominju kada hodate bosi po pločicama?

-Ne.

-Pa kako je onda moguće da se igrate na ulici? Nisam u ovom stoljeću vidio nijedno dijete da se igra na ulici.

Štreber Mato spremno reče policajcu:

-Hoćeš da ti stvarno kažemo zašto se igramo na ulici?

-Hoću! – vikne policajac.

-Je li stvarno želiš znati zašto se igramo na ulici bez obzira na posljedice?

-Hoću!

Mali Mato mu šapne na uho. Nije prošlo ni desetak sekundi, a policajac se okrenuo prema zidu, pokrio lice rukama, i počeo brojati.

Djeca su se sa smješkom razbježala tražeći mjesto gdje će se sakriti.

Dojavi vijest

Vidjeli ste neki događaj za kojeg smatrate da je vrijedan objave na Dubrovačkom dnevniku? Javite nam se s povjerenjem.

Dojavi vijest