Vožnja ulicama grada već odavno je postala nacionalni sport. Prema propozicijama, ne pobjeđuje onaj tko vozi najbolje, nego onaj 'ko se bravurozno nekome uvali ispred haube. A gužve rastu, auta, motora i fantomskih romobila je sve više, a prometne nesreće pune statistike. Bit će i gore!
Ali što ćemo, kupovinu auta ne možeš zabranit, vozački ispit isto tako, jer ni autoindustrija, ni osiguravajuće kuće, niti državni proračun ne trpe neimaštinu.
Zato je zanimljiva zgodna ponuda vlade otoka Malte. Država mladima od 18 do 30 godina nudi čak 25 tisuća eura, ako se na pet godina dragovoljno odreknu vozačke dozvole. Cilj je jednostavan: manje auta na cestama, manje gužvi i malo više zraka za disanje. Program očito nije loš jer se prijavilo toliko mladih ljudi da je već potrošen velik dio predviđenog novca.
Nije teško zamislit sličan natječaj ni u nas. Kreativnost bi procvjetala preko noći. Odma bi se otvorile konzultantske tvrtke za "optimizaciju odricanja od vozačke". Na društvenim mrežama osvanuli bi priručnici "Kako legalno ne vozit'', a ipak stić' (bez korištenja javnog prijevoza). Nekoga bi sigurno zanimalo može li se odreći vozačke samo radnim danom, drugi bi tražio da zabrana vrijedi samo za njegov auto, ali da može vozit neputov, ili rent-a-carov. Sigurno bi se našao i genijalac koji bi predložio malu izmjenu, tako što bi se sve pare isplatile unaprijed, a vozačka vratila čim istekne prvi mjesec. Jer je vlasnika suspendirane dozvole, naprasno onesposobila - reuma.
A bilo bi i onih koji bi izračunali kako je 25 tisuća eura sasvim dovoljno za kupnju boljeg auta. Istina, rizikali bi ga vozit bez vozačke dozvole, ali bi barem u prekršaj krenuli s više konjskih snaga. Jer, kad se već traže lukava rješenja, kod nas mašta često vozi brže od zdravog razuma.
Dok se naša Vlada ne dosjeti kako smanjit prometne gužve, rast cijena hrane, stanova i života općenito, najprije će brzinski riješit – taksiste. Ministar prometa i mora, uz vremensku prognozu i plovidbeni red trajekata, uskoro će odredit i kako izgleda cjenik vožnje taksijem od točke A, do točke B. Kapitalizam, ali s jasnim uputama za uporabu. Tako će putnik, još prije vožnje dobit maksimalnu cijenu, planiranu rutu i potvrdu da pristaje na sve uvjete. Drugim riječima, više neće biti iznenađenja, tipa navigacija falila rutu, jer aplikacija mora biti uključena cijelo vrijeme, kako država ne bi slučajno propustila nijednu okuku. Posebne registarske pločice za taksije zvuče kao odlična ideja. Građani će ih lakše prepoznat, a policija, carina, prometni redari i komunalci zajedno će ih provjeravat. Ako njih usfali, možda će i poštari moć uskočit, zaustavit taksi i provjerit vozačevu dozvolu. Pohvalno je što se Vlada uhvatila onoga što može kontrolirat. Trgovačke lance nije uspjela dovesti u red nego su, zamoljeni od Crkve, donijeli zakon o neradnoj nedjelji (uglavnom zimi), umjesto da urede takav rad plaćanjem duple satnice nedjeljom i neradnim danima onima koji su se voljni odmarat, recimo srijedom umjesto nedjeljom, a fali im para. Baš kako su plaćeni i oni u državnim poduzećima i institucijama, pumpama, hotelima.
Znači li ovo možda i kraj iluzija o robo taksiju? Ministra Butkovića je vjerojatno šef stranke uvjerio u Rimčev taksi budućnosti, pa kad je vidio da od toga nema ništa, bacio se na uređivanja cijena u tržišnom natjecanju, koje je osnova kapitalizma. A obični građani imaju skromnije želje. Ne traže leteće taksije ni umjetnu inteligenciju. Dovoljno bi im bilo da se nekako uvjeri postojeće taksi vozače, da ne fermavaju nasred pješačkog prijelaza, tramvajske pruge ili autobusne stanice uz objašnjenje kako su "upaljena sva četiri". U Hrvatskoj su, očito, sva četiri žmigavca postala univerzalna dozvola za parkiranje, zaustavljanje i ignoriranje prometnih propisa. Ako još nestane i srednji prst iz prometne kulture vozača, moći ćemo reć da je reforma - uspjela.
Kažu da se ljubav ne može kupiti. To je možda istina, ali odlazak na Svjetsko prvenstvo u Ameriku svakako - može. Oko 30 tisuća hrvatskih navijača dokazalo je da se domoljublje mjeri kilometrima, dolarima i dugovima na kreditnim karticama. Prosječna ulaznica za utakmicu između 750 i 3000 dolara, hotelska soba oko 500 dolara po noćenju. Tako tri noći u hotelu, približno su jednake prosječnoj hrvatskoj plaći od oko 1.500 eura. Drugim riječima, prosječni Hrvat za svoju plaću u Americi spava tri dana. Kad se pribroje avionske karte i barem pokoji hamburger po američkim cijenama, postaje jasno da se ostatak godine obožavatelj Vatrenih mora odricat većine ovozemaljskih užitaka.
E, ali kad Hrvatska pobijedi, takva matematika prestaje vrijedit. Zanimljivo je kako su Hrvati spremni dati nekoliko tisuća eura da bi gledali devedeset minuta nogometa i reklama, ali će u sebe doma danima raspravljat zašto je kafa poskupjela dvadeset centi, iako znaju da je elementarna nepogoda uništila urod kafe u Brazilu i Kolumbiji. Domoljublje očito ima sasvim drugačiji cjenik.
To sigurno ne razumiju od nas puno bolje plaćeni Amerikanci, koji možda imaju najveće nosače aviona, stadione, ceste, auta i bifteke, ali nemaju navijače koji će dignuti kredit da bi na dalekom kontinentu otpjevali "Lijepa li si". To je disciplina koja bi bez problema mogla postati olimpijski sport. Jer za ovakvu pobjedu, isplatila se svaki potrošen euro i dolar. Uostalom, pare dolaze i prolaze, ali slike s tribine, promukli glas i osjećaj da si bio dio jedne sretne hrvatske priče ostaju – zauvijek. Dobro, osim promuklog glasa. Samo će banke još neko vrijeme podsjećati da sreća i domoljublje ipak dolaze na naplatu početkom mjeseca.
Godinama su vlasti građanima objašnjavale kako je porezni sustav ozbiljna stvar, da se računi moraju izdavat, čuvat i kontrolirat. Ali, jednom broju građana možda nije sve bilo jasno, pa je Porezna uprava organizirala zabavno natjecanje pod nazivom 'Svaki račun se računa'! Porezni inspektori tako tijekom ljetnih vrućina mogu na kupanje, a građani željni zabave kreću u lov na račune, ko da djeci skupljaju sličice za album.
Pravila su jednostavna: pobjeđuje onaj 'ko pošalje najviše računa. Već tu bi se neko mogao zapitat - je li cilj uredno poslovanje ili državno prvenstvo u sakupljanju papirića? Tim prije što je praksa pokazala da su građani uvijek korak ispred pravilnika. Tako je prije dvije godine, u sličnom natjecanju pod nazivom 'Bez računa se ne računa', jedan natjecatelj skupio skoro tri tisuće računa u manje od mjesec dana. Impresivno! Toliko računa ne vide ni neki knjigovođe tijekom porezne kontrole.
Kasnije se pokazalo da su mu račune pribavljali konobari i blagajnice. Drugim riječima, nagradna igra za promicanje izdavanja računa, pretvorila se u natjecanje za njihovo zaobilaženje. Porezna je otkrila da igra zapravo potiče građane na kršenje njihovih vlastitih pravila, pa su sretnom dobitniku nagradu - oduzeli.
No, priča tu nije gotova. Proglašen je novi pobjednik iz Virovitice. A kako je svijet mal, za ovog sretnika se doznalo da je tijekom zadnjih desetak godina, osvojio dva auta u drugim nagradnim igrama. Statistička vjerojatnost možda postoji, ali jednaka mogućnost da vas dva puta zaredom pogodi meteor, dok na kiosku ispunjavate loto listić. A dodatnu čar cijeloj priči daje podatak da je ženska osoba istog prezimena i adrese, bila zaposlena u lokalnom uredu Porezne uprave, također bila poznata po brojnim uspjesima u nagradnim igrama. To već sliči - kiši meteora!
