I ne moraju doći. Ukoliko Stradun i Dubrovnik ne smatraju mjestom u rangu s glavnim ulicama Venecije, Pariza, Barcelone, onda nemaju svijest o tome što je Dubrovnik, a žive u Hrvatskoj!

I ne, niste vi posjetitelji iz Hrvatske naše žrtve jer ćete popiti kavu na Stradunu, nego smo upravo mi vaše žrtve. Nejasno je, zapravo, zašto se posjetitelji ne bune na otežani dolazak u Hrvatsku, na zrakoplovnu kartu nacionalnog prijevoznika od tisuću kuna, na nužnost prelaska državne granice dok ideš iz svoje domovine u svoju domovinu?

"Lako je vama u Dubrovniku. Vama tu dolaze stranci, prodajete im kavu za pedesetak kuna, živite na visokoj nozi, vama je najbolje". Siguran sam kako ste nebrojeno puta čuli ovakvu opservaciju. Ljudi koji žive izvan naše županije jednostavno su bombardirani raznoraznim In i Out magazinima i kamerama koje prate zvijezde po Stradunu, kako u Cele piju Dom Pérignon.

U kafićima gdje je veliki Macchiato 26 kuna država dobije više novaca od PDV-a na najam, nego što kafići u okolnim ulicama plate ukupan najam na mjesečnoj razini. To su činjenice, a dogodile su se u privatizaciji i prodaji raznih ugostiteljskih objekata u vlasništvu grada. Privatnici su pokupovali sve i svašta i diktiraju cijene ovisno o tržištu.

Ugostiteljski objekti na Stradunu plaćaju 2 tisuće kuna dnevni najam, koliko u malim ulicama plaćaju mjesečno, pa nije nekako ni čudno da samo dvadeset metara dalje kavu platite 70 posto manje.

I kada Petar Pereža i Marija Miholjek ubuduće budu upirali prstom na naše račune neka jednostavno predlože producentima Nove tv da u jinglu u kojima se kadrovi sa Straduna vrte jednostavno zamijene onima s nekog divnog zagrebačkog mjesta, recimo Jakuševcem.

I da za kraj spomenemo da je u Veneciji na Trgu svetog Marka kava 75 kuna.

Nemojte ni tamo ići. Skupo je.

Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik