Sa subote na nedjelju uvečer je obavljena racija u tri dubrovačka kafića. Policija i carina su legitimirali oko 170 osoba i napisali 30 prekršaja. 'Uhvatili' su tri osobe s kokainom, 18 maloljetnika s alkoholom, a i jedno dijete od 16 godina u izlasku bez pratnje. Jedan je muškarac uhićen zbog narušavanja javnog reda i mira, dok ih je šest zatečeno u obavljanju posla 'na crno'. Napisali su i nešto kazni vezanih uz fiskalizaciju. Sve u svemu, službeno za policiju i carinu uspješna akcija. Realno, tek zagrebana površina problema o kojemu se godinama u gradu šuti, a rezultati akcije, kako javno u komentarima na napise u medijima, tako i u privatnim razgovorima, izazivaju podsmijeh među građanima. Jer pronađeno je par grama kokaina u gradu koji živi, barem subotom, na kilometrima 'crta'. 

Iako je pohvalno što policija i carina djeluju, pa pronađu i tih par grama, tri osobe s kokainom zapravo i nisu neka vijest o drogi u Dubrovniku. To je doslovno statistička fusnota, jer dovoljno je pogledati u zahod bilo kojeg noćnog kluba/kafića. Više bi grama pronašli da su 'ostrugali' police u zahodima ili umivaonike. U tom kontekstu, podsmijeh koji se dva dana čuje u gradu nije nelegitiman, naravno da se građani pitaju kako je moguće da sustav detektira gram, dva ili tri, a grad živi na kilogramima.

Droga je konačno postala politička tema

No, u ovome svemu dogodilo se nešto odlično, pitanje droge nije više priča samo o policiji. Ona je, možda prvi put otvoreno, postala politička tema. Tu dolazimo do ključne promjene.

Gradonačelnik Mato Franković u svom trećem mandatu govori ono što se u pravilu ne govori. A prvo pravilo političke komunikacije glasi upravo suprotno: negativne teme se izbjegavaju. Rijetko kada donose političke bodove, ne dobivaju izbore onima na vlasti, a otvaraju prostor za kritiku (đe si bio i što si radio do sad). Droga, maloljetničko opijanje, urušavanje morala društva, mito i korupcija, nelegalna gradnja, kritika turizma i ugostitelja... to nisu teme s kojima se ide po glasove.

Pa ipak, Franković ih otvara, i ne štedi riječi. Govori o 'kamionima kokaina', o dostupnosti droge mladima, o društvenom problemu koji se godinama gura pod tapit. Time izlazi iz zone političke komocije i ulazi u prostor stvarnog rizika. Jer, takve izjave ne prolaze bez posljedica, a podsjetimo, u jednom je trenutku imao i policijsku zaštitu.

No, treći mandat donosi još jednu neuobičajenu pojavu: kritiku vlastitog ekonomskog temelja. Turizam, svetinja Dubrovnika, također se našao na meti. Upozorenja o „(ne)vrijednosti za novac“, preskupim pizzama i kratkoročnom mentalitetu zarade nisu samo ekonomska analiza, to je politički hazard. Malo koji bi gradonačelnik turističkog grada javno poručio da će sezona biti lošija i da ćemo „platiti danak“ jer smo iskorištavali turiste i naplaćivali im smeće od hrane i usluge. Još manje njih bi prozvalo ugostitelje, svoje sugrađane, zbog pohlepe.

Treći sloj je možda i najosjetljiviji, priča o Atlantskoj plovidbi i pokušajima utjecaja i mita. To su teme koje se u pravilu ne iznose bez čvrstog zaleđa ili bez odluke da se više nema što izgubiti.

U trećem se mandatu čovjek osili, ali...

I tu dolazimo do suštine: treći mandati često su najlošiji. Političari se uljuljaju, sustavi se zatvore, a osjećaj vlastite važnosti naraste. Kontrola slabi, a kritički refleks nestaje pa i novinari dobiju 'packu' jer su se usudili pisati o krafenima i maškarama. No, u ovom slučaju, taj isti 'višak samopouzdanja', koji se na Frankoviću svakako osjeti, proizvodi barem jedan dobar, suprotan efekt, a to je otvaranje tema koje su godinama bile tabu. Možda je Dubrovniku trebao jedan treći mandat da se čovjek 'osili', ali onda to iskoristi i za istaknuti velike, ogromne probleme koji uništavaju budućnosti mladih, ljudi i grada.

To, naravno, ne znači da je treći mandat automatski dobar. Niti da su izostali problemi, propusti ili političke odluke koje zaslužuju kritiku. Ali znači da se barem na jednoj razini događa nešto što u hrvatskoj politici rijetko viđamo: artikulacija neugodnih istina bez lijepo zamotanih političkih govora. Surova je posljednja poruka Frankovića ugostiteljima: u vašim zahodima se šmrče, a vi ste ti koji to dopuštate! No, postoji li netko u ovom gradu tko to nije znao? Bilo je vrijeme da to jedan političar kaže javno. Bilo bi dobro da se i ostali političari uključe, a među njima imamo i nemali broj liječnika, pa ostave po strani svoj ego i ideju da je to 'Frankovićeva tema' na kojoj oni ne mogu profitirati. Konačno je netko temu otvorio, a riječ je o problemu koji bi trebao nadilaziti stranačke boje i želju za vlastitim političkim probitkom, bodovima, glasovima, i svemu onome o čemu prosječan političar razmišlja.

Ipak, nakon svega ostaje i pitanje: što nakon riječi? Jer Dubrovnik je sad dobio dijagnozu, ali treba i terapiju. A ona neće doći iz jednokratnih racija niti iz političkih izjava, nego iz sustavnog rada, koordinacije institucija i stvarne volje da se problem rješava, a ne samo registrira. U protivnom, i dalje ćemo brojati „tri osobe s kokainom“, dok se pravi problem nastavlja, mimo statistike i stvarne kontrole.