Doček rukometaša u Zagrebu pretvorio se u veliki skandal. Podsjetimo, brončani s europskog prvenstva htjeli su da im na dočeku pjeva Marko Perković Thompson, a Grad Zagreb temeljem odluke skupštine ne dopušta mu nastupe na javnim površinama zbog korištenja ustaškog pozdrava Za dom spremni. Onda je uletjela Vlada i organizirala doček gdje je na kraju nastupio Thompson. Čitava ova situacija još nije dobila pravni epilog, jer Ustavni sud se tek treba izjasniti je li nacionalna vlast zadirala u prava lokalne samouprave. No nas u ovom tekstu taj dio ne interesira. Ono što ćemo mi ovdje pokušati razjasniti jest kako Thompson nakon više od 30 godina od završetka Domovinskog rata izaziva ogromne kontroverze. Tko je kriv što su ustaše neprekidno u fokusu? Političari ili građani?  

Na ovo pitanje vratit ćemo se kasnije nakon što kronološki prođemo sve najznačajnije dočeke hrvatskih sportaša. Prvi ogroman sportski uspjeh mlade države bilo je treće mjesto na nogometnom Mundijalu 1998. godine. Tisuće i tisuće građana dočekalo je u glavnom gradu Šukera, Bobana i ostale, a glavne pjesme koje su se tada pjevale bile su Djevojka sa sela od Severine, te Mare i Kate koju je u duetu pjevao član reprezentacije Igor Štimac. Znači samo tri godine od svršetka rata nogometaši i narod derali su se „Ja sam djevojka sa sela, noga mi je bosa, rumeno mi lice, umila ga rosa“. Gdje je tada bio Thompson, gdje je tada bio pozdrav Za dom spremni? Otac domovine Franjo Tuđman još je bio živ, pa podsjetimo što je dotični govorio o HOS-u i pozdravu Za dom spremni kod Romana Bolkovića. 

-Ne zanemarujem HOS. Meni je jasno da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila na smeđekošuljaškim i crnokošuljaškim tradicijama? - kazao je tada Tuđman. 

Morska vila 

Sljedeći veliki doček bio je onaj Gorana Ivaniševića u Splitu u ljeto 2001. godine nakon osvajanja Wimbledona. Među ostalim izvođačima na Rivi nastupao je i TBF što iz današnjeg kuta izgleda gotovo nestvarno, baš kao i izvođači na dočeku Janice Kostelić u Zagrebu nakon osvajanja četiri medalje na Olimpijadi 2002. godine. Među ostalim, tu su bili Marijan Ban, Davor Gobac, Jinx, Boris Leiner, Colonia, a gitaru je svirao i Ivica Kostelić. 

Prvi put Thompson na dočeku hrvatskih sportaša nastupa na Trgu 2003. godine nakon što su rukometaši postali svjetski prvaci. Izveo je samo jednu pjesmu, ‘Lijepa li si’. Taj nastup Thompsona tih je godine bio iznimka, a ne pravilo. Naime, himna rukometaša u prvom desetljeću ovog stoljeća bila je Morska vila od Daleke obale. Nakon što su dogodine osvojili zlato na Olimpijadi u Ateni, rukometaše su dočekali Prljavo kazalište, Baruni, Miroslav Škoro i Dino Jelusić. Nije bilo Thompsona ni tad, ni ostatak desetljeća nakon čega se pomalo počeo vraćati u žižu javnosti, pa je poslije bio glavni lik svih hrvatskih najvećih uspjeha, od osvajanja US Opena Marina Čilića 2014. godine kada je pjevao na dočeku u Međugorju, pa sve do najvećeg hrvatskog sportskog uspjeha u povijesti kada je 2018. godine došao s reprezentativcima na Trg nakon osvojenog srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu.  

Kako je moguće da Thomspona nije bilo na proslavi velike bronce samo tri godine od završetka rata, a da zato 31 godinu od Daytonskog sporazuma postaje glavni glumac jedne druge bronce o čijem nastupu odlučuje Ustavni sud? Kako smo došli do te točke? Ljevičari ističu da su za rehabilitaciju ustaša i dovođenje Thompsona u prvi plan krivi HDZ-ovci, prvo Tomislav Karamarko, pa potom i Andrej Plenković. Lijevi mediji kao glavnog krivca ističu upravo Plenkovića govoreći da jasno ne osuđuje hrvatsku kvislinšku državu i zbog toga u javnosti posljedično dopušta normalizaciju uzvika Za dom spremni. 

Ima tu naravno istine, ali zbog čega Plenković to radi? Je li on radikalni desničar i nacionalist? Naravno da nije. Plenkovića osobno ne poznajem, ali siguran sam da itekako dobro zna tko su i što ustaše. On isključivo gleda svoju korist, svoje dupe. Rukometaši i građani (što se vidi iz brojnosti kojom su pohodili Trg) tražili su da im nastupa Thompson, Tomašević nije dao, pa je Plenković vidio priliku da svojim sutrašnjim biračima poliže dupe, kako na nacionalnoj razini, tako i u samom Zagrebu, jer bi HDZ rado vodio glavni grad. Znači, briga premijera za Thompsona, njemu je jedino i isključivo važno da i dalje vlada. Da su rukometaši i građani tražili da im na dočeku rukometaša Yann Tiersen izvodi Čajkovskog ili Chopina, premijer bi im udovoljio. Boli njega ‘uvo’ je li nastupa Thompson ili Tiersen, jedino što se broji su glasovi u glasačkoj kutiji. Na primjeru šibenskog HDZ-a najbolje vidimo kako oni omogućuju narodu ono što voli. Šibenčanima je drago da im dođu Robert Plant i Skunk Anansie, pa im oni udovoljavaju, razumijete? 

No, ostatak Hrvatske hoće Thompsona, pa im ga Vlada daje. E sad, kada smo to lijepo razjasnili, imamo još jedno važno pitanje. Kako smo došli do točke da je Thompson najvažniji i najbitniji izvođač za većinu Hrvata? Kako to da je s trona skinuo i Djevojka sa sela i Vilu sa mora? I TBF, i Jinxe, i Coloniju i Davora Gopca? Zašto Thompson nije bio popularan u devedesetima, odmah iza rata, a jest danas kada ga masovno slušaju i oni koji se tada još nisu rodili? Moja znanstveno nepotvrđena teorija jest da je za Thompsona na Trgu kriv smjer svijeta u posljednjih 15 godina. 

Poremećaj vrijednosti 

Naime, u zadnjih desetljeće i po’, svijet se stubokom promijenio zbog digitalne revolucije, odnosno interneta i pametnih telefona. Društvene mreže otuđile su ljude jedne od drugih, turizam je podivljao (a podivljao je baš zbog digitalne revolucije), baš kao i cijene, pandemija i inflacija dodatno su zakuhale situaciju, a posljedica svega je potpuni poremećaj vrijednosti. Dvosoban stan u šugavom Čokolinu dođe 300 tisuća eura. Pet života ti treba da bi zaradio za vlažna četiri zida. Sve se svodi na to jesi li naslijedio nekretnine ili ne. Doktori, inženjeri, arhitekti, pa čak i pomorci - koja god struka je u pitanju - teško ćeš zaraditi za stan. A onaj što je naslijedio kućerdu, bavi se najmom i bolje zarađuje, a društvu ne vraća ništa. Kao što rekoh, totalni poremećaj vrijednosti je gdje netko s par apartmana bolje zarađuje od profesora ili doktora. 

Naravno da posljedično nema djece. Gdje ćeš s njima živjeti? Odakle ti 300 tisuća eura za rupu u Čokolinu? A pošto nema djece, nema ni radne snage, pa se uvoze Nepalci i svi drugi. Sve se totalno izmijenilo, ne prepoznaješ više ni svoj kvart, a kamoli šire. Još tamo prije 15 godina bilo je teško naći posao, ali kada si ga našao, mogao si živjeti. Sada je obratno. Bez problema možeš naći posao, ali za preživljavanje ti trebaju minimalno dva posla. Ujutro predaješ u školi, popodne voziš Uber. Nitko nema za ništa vremena, ljudi se međusobno ne druže, ne poznaju više ni prvog susjeda, izgubili su sitne gušte poput svojih kvartovskih kafića, ne idu na omiljene plaže, nemaju se doslovno za što uhvatiti. Ne pripadaju ničemu i nikome.  

I upravo tu dolazi Thompson. Na podlozi pastirskog metala nudi njegovu verziju povijesti gdje smo mi obični Hrvati heroji, koji nesebično dajemo život za državu, bližnje, slobodu… Odnosno Marko nam prodaje vrijednosti koje nam na pragu nove AI digitalne revolucije nasušno nedostaju, pa kakve god one bile. Psihologija mase, osjećaj pripadnosti, identitet krda, to nam treba, daj što daš u kojem god obliku, nismo izbirljivi, može i Ceca. Jer, izgubljeni smo u našim malim životima, nemamo nikakvu svrhu i smisao, jedino što nas veseli su zlatni, srebrni ili brončani nogorukometaši kada se skupa s našim supatnicima okupimo na Trgu, uhvatimo za ruke, pa zapjevamo: 

Prijatelji često mislim na vas 

Nije ovo vrijeme dobro za nas 

Nisu cure što su bile 

Sve su se na OnlyFans skrile 

Ej, prijatelji kako ste mi danas?