Kad nastane prometni kolaps, najlakše je pronaći dežurnog krivca. Ne mora biti nadležan, ne mora imati mogućnost riješiti problem, nije čak nužno ni da je na bilo koji način pridonio njegovu nastanku. Važno je samo da ima ime, prezime i profil na društvenim mrežama na kojemu ga se može prozivati.
Ovih dana dežurni je krivac načelnik Općine Konavle Božo Lasić.
Glasna manjina, ona koja za svaki problem mora pronaći nekoga koga će vrijeđati, presudila je brzo i bez suvišnog opterećivanja činjenicama. Nastala je kolona, ljudi su izgubili nekoliko sati života, nekome je propao izlet ili je zakasnio na avion i krivac mora postojati. A kako je kolona bila u Konavlima, valjda je logično da bude kriv načelnik Konavala.
Jednostavno. Samo što nije točno.
NAČELNIK NE UPRAVLJA DRŽAVNOM GRANICOM
Problem kojemu smo svjedočili daleko nadilazi ovlasti bilo kojeg načelnika ili gradonačelnika. Govorimo o međunarodnom graničnom prijelazu, državnoj cesti, policijskim kontrolama, vanjskoj granici Schengena, prometu koji dolazi iz nekoliko država i vrhuncu turističke sezone.
Načelnik može upozoravati, predlagati, tražiti sastanke, lobirati i pritiskati nadležne institucije. Može odlučivati o lokalnim cestama, komunalnoj infrastrukturi, vrtićima, javnim površinama, općinskom proračunu i drugim poslovima koji pripadaju lokalnoj samoupravi.
Ne može narediti policiji kako će provoditi granične kontrole. Ne može samostalno otvoriti dodatne trake na međunarodnom graničnom prijelazu. Ne može mijenjati schengenska pravila. Ne može odlučiti da se izgradi brza cesta niti odrediti kojim će koridorom prolaziti državna prometnica.
Drugim riječima, problem prolaska desetaka tisuća vozila kroz Konavle daleko nadilazi politički „pay grade“ načelnika.
Očekivati od njega da jednim potezom riješi višesatne kolone jednako je kao očekivati od gradonačelnika Dubrovnika da ukine gužve na državnoj cesti D8.
ONO ŠTO JE MOGAO UČINITI, UČINIO JE
Ono što načelnik može jest aktivirati lokalni sustav civilne zaštite i organizirati pomoć ljudima koji su se našli u nevolji. Upravo je to i napravljeno.
Od 7:30 sati ujutro trajala je stalna koordinacija. Prije osam sati prva cisterna već je bila na terenu. U 9:30 donesena je odluka o aktiviranju Stožera civilne zaštite, a manje od pola sata poslije ljudi su već bili na cesti, dijelili vodu i pomagali putnicima koji su satima stajali na velikoj vrućini.
Nitko zbog toga ne traži pohvale. To je posao službi i odgovornih ljudi.
Najveće pohvale zaslužuju građani koji su se samoinicijativno okupili i počeli pomagati potpunim strancima. Ti ljudi velika srca s razlogom su heroji dana. Pohvale zaslužuju i vatrogasci koji su imali slobodan dan, ali su svejedno došli pomoći.
Ipak, zbog pitanja što je načelnik uopće napravio, treba reći i ono što se inače vjerojatno ne bi ni spominjalo. Božo Lasić bio je na terenu, prolazio između zaustavljenih automobila, dijelio vodu putnicima i pomagao, pritom ne dopuštajući da ga se snima.
To nije potrebno isticati kako bi ga se hvalilo, nego kako bi se jasno razdvojilo ono što je stvarno napravljeno od onoga što se proizvoljno tvrdi na društvenim mrežama.
Načelnik je, dakle, napravio ono što je bilo u njegovoj nadležnosti. Aktivirao je Stožer, koordinirao službe i pomagao ljudima na terenu. Ono što nije mogao bilo je ukloniti uzrok prometnog čepa.
NE POSTOJI VATROGASNA MJERA ZA TAKAV VAL VOZILA
Ono što se dogodilo nije svakodnevno stanje u Konavlima. Riječ je o nekoliko kritičnih dana godišnje, kada veliki broj ljudi gotovo istodobno odlazi prema svojim domovima i turističkim odredištima, a nekoliko tjedana poslije vraća se prema zapadnoj Europi.
Ove se godine dogodilo to da je Ferragosto praktično počeo u subotu. Nakon završetka radnog tjedna, od petka poslijepodne i navečer, prema jugu su gotovo istodobno krenuli Albanci koji rade u Italiji i Švicarskoj, Talijani, turisti i brojni drugi putnici. Tisuće vozila slile su se na jedan ograničeni cestovni pravac i vanjsku granicu Schengena.
Ne postoji vatrogasna mjera koja tako velik broj vozila može odjednom „ishendlati“. Može se rasporediti više policajaca, otvoriti dodatne trake i bolje organizirati promet, ali fizički kapacitet ceste i graničnog prijelaza ipak ima svoje granice.
To ne znači da problem treba ignorirati niti da se ljudi koji su satima stajali u koloni nemaju pravo ljutiti. Naravno da imaju. Ali postoji velika razlika između opravdanog nezadovoljstva i traženja krivca na potpuno pogrešnoj adresi. Konavljani su cijeli dan bili potpuno prometno paralizirani i činjenica je da problem postoji.
Problem je stvaran, ali nije konstantan. Ne traje cijelu godinu niti cijelo ljeto. Traje nekoliko dana tijekom odlaska i nekoliko dana tijekom povratka velikog broja putnika.
Upravo je komfor ponekih postao jedan od naših najvećih problema. Navikli smo da sve mora biti odmah, prohodno i prilagođeno isključivo našim potrebama. Kada to nije moguće, netko mora biti nesposoban, lijen ili kriv.
SVI SMO MI NEKOME GUŽVA
Što bi stanovnici Dubrovnika trebali govoriti kada se svakoga radnog dana u Grad sjati šest do sedam tisuća ljudi iz Župe dubrovačke, Konavala i Dubrovačkog primorja, što na posao, što u škole, bolnicu, sudove i druge institucije?
Subotom i nedjeljom, kada veliki dio tih ljudi izostane, gradske su prometnice praznije i prohodnije. Radnim danom nastaje kaos.
Trebaju li Dubrovčani zbog toga govoriti stanovnicima susjednih općina da ostanu doma? Treba li tražiti krivca među ljudima koji dolaze raditi, liječiti se, školovati djecu ili obavljati svakodnevne poslove?
Naravno da ne treba.
Nekada smo bili ista općina. Isti smo narod, međusobno smo životno, gospodarski i obiteljski povezani i ne bi nas nekakav zakon o lokalnoj samoupravi trebao pretvoriti u suprotstavljene tabore.
Svi smo mi nekome gužva.
Svojedobno je tadašnja dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica, govoreći o nesnosnim gužvama koje su stvarali kruzeri, građanima poručila da u najkritičnijim trenucima ostanu doma. Ta je izjava godinama ismijavana i zvučala je prilično surovo.
Ipak, iza nje je postojala jedna neugodna istina. U godinama kada se Dubrovnik i cijeli jug Hrvatske još oporavljao od rata, turizam nam je bio slamka spasa. Nezaposlenost je bila ogromna, gospodarstvo slabo, a novac koji je donosio turizam punio je tada siromašne proračune i hranio tisuće obitelji.
Gužve nisu bile ugodne, ali od ljudi koji su ih stvarali u velikoj smo mjeri živjeli.
I danas od prometa ljudi, turista, robe i usluga živi velik dio krajnjeg juga. To ne znači da trebamo prihvatiti lošu infrastrukturu, nego da problem moramo sagledavati racionalno, a ne prozivanjem prvog lokalnog političara koji nam se nađe pri ruci.
TKO JE ZAPRAVO BIO U PRAVU?
Nakon ove nesnosne gužve i prometnog kolapsa pravo je pitanje: tko je zapravo bio u pravu?
Godinama je Božo Lasić, često gotovo usamljen, upozoravao da buduća brza cesta ne smije završavati kod aerodroma. Tražio je da se izgradi cijeli pravac od Dubrovnika do Debelog brijega.
Dok su drugi tu ideju prihvaćali nevoljko, djelomično i sramežljivo, Lasić je uporno ponavljao isti zahtjev. Cesta mora ići do krajnjeg juga Hrvatske i granice s Crnom Gorom.
Danas, nakon prometnog sloma kojemu smo svjedočili, i premijer i resorni ministar govore upravo o gradnji brze ceste do Debelog brijega.
To pokazuje da nije bila riječ o lokalnom političkom hiru niti o pokušaju da se Konavlima priskrbi još jedan veliki projekt. Bio je to promišljen zahtjev utemeljen na političkom iskustvu i dugoročnom sagledavanju prometnih potreba cijelog juga Hrvatske.
Brza cesta koja bi završila kod aerodroma bila bi katastrofalno polovično rješenje. Rasteretila bi jedan dio pravca, a sav promet potom izbacila na postojeću cestu kroz ostatak Konavala. Umjesto da uklonimo usko grlo, samo bismo ga premjestili nekoliko kilometara južnije.
Jednako tako, autocesta koja bi završila kod Dubrovnika, bez moderne prometnice prema aerodromu, Konavlima i Debelom brijegu, bila bi dugoročno loše rješenje za cijeli krajnji jug Hrvatske.
Konavle nisu slijepo crijevo države. Hrvatska ne završava kod aerodroma, nego na Debelom brijegu. Lasić je, kao načelnik najjužnije hrvatske općine, to razumio prije mnogih drugih.
JEDINO OZBILJNO DUGOROČNO RJEŠENJE
Hrvatska na tom području graniči s Crnom Gorom, državom za koju nitko sa sigurnošću ne može reći kada će postati članica Europske unije i Schengena. Da Hrvatska nije u Schengenu sa Slovenijom i Italijom, iste katastrofalne gužve stvarale bi se svakog ljeta na ulasku u Istru i duž cijele zapadne granice.
Zato Lasićevo inzistiranje na brzoj cesti sve do Debelog brijega nije megalomanija, nego jedina ispravna strateška odluka i jedino relativno trajno rješenje prometnog problema krajnjeg juga.
Ni brza cesta neće ukinuti granične kontrole niti potpuno spriječiti kolone u danima najvećih migracija. Ali omogućit će da se promet brže dovede do granice, da se lokalna naselja rasterete tranzita, da hitne službe imaju normalan prolaz i da stanovnici Konavala ne postanu taoci međunarodnog prometnog vala.
Vrijeme je pokazalo da je Lasićeva upornost imala smisla.
Ono što je godinama zagovarao danas postaje službena državna politika. To bi trebali priznati čak i oni koji ga politički ne podnose.
Možemo raspravljati o svemu što je u lokalnoj nadležnosti. Treba kritizirati kada se loše uređuju lokalne ceste, kasni s komunalnim projektima, pogrešno troši novac ili ne rješavaju svakodnevni problemi građana.
Ali vrijeđati načelnika zato što se na vanjskoj granici Schengena u jednom danu pojavilo više vozila nego što ih postojeći cestovni i granični sustav može primiti nije kritika.
To je demagogija.
Demagogija možda donese pokoji politički bod i nekoliko desetaka lajkova glasne manjine, ali kolonu ne skraćuje ni za jedan metar.
Ako na greškama već moramo učiti, bilo bi dobro da iz ovog prometnog kolapsa naučimo barem dvije stvari.
Prvo, nisu svi problemi u nadležnosti lokalne vlasti, ma koliko nam bilo praktično pretvarati se da jesu.
Drugo, kada netko godinama upozorava na problem prije nego što postane očit svima, možda ga ne bismo trebali ismijavati. Možda bismo ga trebali poslušati.
Jer nakon svega što se dogodilo odgovor na pitanje s početka teksta prilično je jasan. Ovdje se više ne radi samo o lokalnom interesu Konavala, nego o prometnoj budućnosti Dubrovnika i cijelog krajnjeg juga Hrvatske.
