Intencija emisije bila je informirati građanstvo o peripetijama koje se vezuju uz Grad i Društvo, ali osim neslaganja u elementarnim stvarima i razvidne subjektivnosti voditelja emisije, nije se došlo do nekih konkretnih odgovora.

Nismo doznali odgovor predsjednika DPDS-a zašto inzistira na tome da PDV od zidina šalje državi, a imajući u vidu da ta ista država krajnjem jugu, a posebno Dubrovniku, daje malo ili nimalo. Da taj drugi protokolarni grad naše zemlje ima svoju cijenu jedino za vrijeme Ljetnih igara i kojeg 'summita'. Toj državi Orlić inzistira nepotrebno slati novac te provlači tezu kako ni Grad neće moći izbjeći plaćanje PDV-a.

Gradonačelnik ga je dočekao na volej i obavijestio javnost kako će naplatu preuzeti Dubrovački muzeji te da samim time Grad neće biti obveznik PDV-a, kako bi bilo u slučaju da se primjenjuje europska regulativa prema jedinicama lokalne samouprave.

Orlić je također dao primjer Lazareta te da bi se na obnovi zidina uštedio PDV koji bi se iskoristio na 'prebijanje' izlaznih računa, dok Grad ne bi bio u prilici odbiti PDV, jer Grad nije u sustavu PDV-a, dok PDV na fakure plaća.

Međutim, ono što predsjednik DPDS-a nije rekao je da Društvo puno manje troši nego što uprihoduje, a to je 10 do 20 posto, pa samo na tom iznosu izbija PDV koji može iznositi od 2 do 5 milijuna kuna, dok na ostatak plaća višemilijunske iznose PDV-a i nema mogućnost odbijanja.

Iz emisije Vida Bogdanovića i lokalne televizije se vidi da Društvo nema namjeru postići dogovor s Gradom i Gradskim vijećem, odnosno Androm Vlahušićem i Nikom Bulićem, a da će eventualnim donošenjem zakona ići i do Ustavnog suda.

U jučerašnjoj emisiji  nismo dobili odgovor zašto Društvo ne pristaje i dalje obavljati svoju izvornu djelatnost, a to je obnova baštine, a blagajnu prepustiti Gradu. Ne pristaju na dogovor o preraspodjeli, pa čak niti na 20 milijuna kuna koje je iznio Grad u prijedlogu, a taj novac nazivaju aukcijom.

Ono što je u 45 minuta emisije jedino bilo shvatljivo jest da će, ukoliko DPDS ne promijeni 'ploču,' zakon nazvan 'Lex Vlahušić' doživjeti drugo čitanje i izglasavanje.

Vlahušić, ali i njegovi pobornici iz Dubrovačkog dogovora bi tim zakonom izborili pobjedu jednako kao i građani Grada. U Gradu koji više od 20 posto svog proračuna troši na kulturu i baštinu valjda ne mora objašnjavati gdje idu novci iz sredstava zidina. Neki gradovi veličine Dubrovnika bili bi zadovoljni da im je cjelokupni proračun onoliki kolika je samo stavka za kulturu Grada Dubrovnika.

I na kraju, ne manje bitno, svojim zalaganjem po pitanju zidina, osim što će svojim građanima poboljšati standard uz jeftinije resurse Grada, Vlahušić će dobiti satisfakciju za sve osobne probleme koji su mu se dogodili radi otpora Društva, prvenstveno sudskog postupka, a licenciranim građevinarima će dati mogućnost legalne i poštene tržišne borbe za obnovu baštine i to sukladno Zakonu o javnoj nabavi. Mehanizmu kontrole trošenja javnog novca, kojeg do sada nije bilo.