Broj 300 u povijesti i popularnoj kulturi dobio je gotovo mitsko značenje. Prva asocijacija mnogima bit će Leonida, Termopili i tristo Spartanaca koji su ostali na nogama kada im okolnosti baš i nisu išle na ruku.
Nama, srećom, ne trebaju ni Leonida ni Termopili, niti je naših 300 priča o ratu. Ali jest priča o opstanku jedne pomalo tvrdoglave ideje da u vremenu portala, društvenih mreža, mobitela, algoritama i ekrana ipak još uvijek ima smisla jednom tjedno sjesti, zaključiti broj, poslati ga u tiskaru, pričekati da zamiriše papir i onda ga raznijeti po Gradu i okolici kako bi završio u nečijim rukama. Na stolu u kafiću, u uredu, doma na kuhinjskom stolu, na zadnjem sjedalu auta, pod rukom nekoga tko će nam već nekoliko sati poslije javiti što smo dobro napravili, što smo pogriješili i zašto novine još nisu stigle baš na njegovo prodajno mjesto, koje zapravo nije prodajno mjesto jer su ove novine od prvog dana besplatne. A možda će na kraju završiti i kao papir u koji ćete zamotati ostatke očišćenih srđela koje ste baš u petak s Place donijeli doma. I to je, na neki čudan način, sasvim u redu. Novina koja je pročitana, presavijena, proslijeđena drugome, ostavljena na stolu ili na kraju iskorištena za nešto sasvim treće, zapravo je odradila svoj posao.
Budimo iskreni, nije to uvijek bilo lako, a bilo je trenutaka kada smo bili gotovo uvjereni da ćemo napisati posljednje retke posljednjeg izdanja i da brojku 300 nećemo tako lako uhvatiti. Kada se država prošle godine umiješala u izdavaštvo kako bi spasila distribuciju tiskovina, a ne nužno one koji te tiskovine svakoga dana i svakoga tjedna stvaraju, nastao je kuršlus čije posljedice osjećamo i danas. No, kad već govorimo o ludosti, teško je pronaći veću od one početne, jer pokretanje besplatnih tiskanih novina u proljeće 2020. godine, usred najveće zdravstvene i gospodarske neizvjesnosti koju smo tada mogli zamisliti, iz današnje perspektive zvuči gotovo kao poslovna odluka koju bi vam svaki ozbiljan savjetnik preporučio da nikada ne donesete. Mi smo je ipak donijeli. Prvi broj Dubrovačkog dnevnika petkom izašao je 30. svibnja 2020. godine. Posla je bilo malo, oglašivača još manje, Grad je bio neprepoznatljivo prazan, a gotovo svaka vijest vrtjela se oko istih pitanja: koliko je danas zaraženih, koliko je ljudi umrlo, kada će granice popustiti i hoće li nam napokon automobilom stići pokoji Nijemac ili Austrijanac kako bismo barem mogli kazati da je sezona nekako počela.
Svaki gost tada se gledao gotovo kroz povećalo. Brojali smo automobile na cestama, prve otvorene hotele, prve stolove na terasama i prve rezervacije kao da se radi o nacionalnom blagu. A danas, samo šest godina poslije, opet ih imamo toliko da ih ponekad figurativno šutamo nogom jer stvaraju gužve, jer ih je previše na Stradunu, jer taksiji blokiraju promet, jer netko sluša preglasnu glazbu, ulazi gdje ne bi smio ili se kupa gdje mu nije mjesto. I kruzere smo tada prizivali. Na naslovnici prvog broja bili su upravo kruzeri, ne kao simbol prekomjernog turizma o kojem danas raspravljamo, nego gotovo kao simbol nade da će se nešto napokon pokrenuti. Dva američka broda bila su vezana u Gružu bez putnika, samo s posadom, a ozbiljno smo prenosili optimistične najave kako bi prvi pravi gosti možda mogli doći već u kolovozu. Danas tri kruzera u Gružu mnogima znače razlog za nervozu, tada bi nam značila gotovo gospodarski praznik. Valjda čovjek tako funkcionira, najviše želi ono čega nema, a kada to dobije, vrlo brzo pronađe razlog zbog kojeg mu smeta.
U tom prvom broju i mjesecima koji su uslijedili ostalo je zapisano još nešto što danas vrijedi pročitati. Naša urednica Lucija Komaić tada je gotovo proročki napisala kako će proći i ta korona, kako ćemo ponovno putovati, kako će se vratiti brodovi, kako će popustiti mjere u Europi i kako ćemo vrlo brzo opet kukati zbog gužve na ulazu u Grad, pitati odakle su došli svi ti taksiji, žaliti se na tri kruzera u Gružu i govoriti kako radimo bez slobodnog dana i kako ćemo se naspavati tek na jesen. Završila je otprilike mišlju kako ćemo možda tada ponovno poželjeti onu koronu, samo da malo odmorimo dok nam država plaća. Čitati to danas gotovo je komično jer se dogodilo upravo ono na što je upozoravala. I možda nam upravo tih 300 brojeva najbolje pokazuju koliko kratko traje ljudsko pamćenje i koliko se brzo ono što nam je jučer izgledalo kao nedostižan san pretvori u današnji razlog za prigovor.
Bilo je to čudno, pomalo romantično vrijeme, koliko god danas zvučalo pogrešno epidemiju i romantiku stavljati u istu rečenicu. Sve fotografije mjesecima su izgledale isto, ljudi s kirurškim maskama ili onim šarenim, krpenim, uglavnom manje korisnim verzijama koje smo birali kao modni dodatak, prazne ulice, stolovi razmaknuti jedni od drugih, dezinficijensi na ulazima i ljudi koji su se učili pozdravljati bez rukovanja. Trgovci su ponovno otkrili domaćeg čovjeka jer stranoga gotovo nije bilo, domaću ribu, vino i proizvode mogli smo kupovati po cijenama koje su tada još imale nekakve veze sa stvarnošću, gorivo je bilo jeftinije, novca je bilo manje, ali nekako smo svi preživjeli. Pelješki most nije bio dovršen pa smo se javljali s gradilišta i donosili prizore koji su tada izgledali gotovo nestvarno, a danas preko tog istog mosta prolazimo kao da je ondje oduvijek. Ugovor za Lapadsku obalu mnogima je tada izgledao kao još jedno obećanje koje ćemo godinama slušati, a danas je teško sjetiti se kako je taj prostor izgledao prije uređenja.
Lijepih se stvari dogodilo u ovih 300 brojeva. Ružnih također, jer novine, ako išta vrijede, nisu album u koji se lijepe samo lijepe fotografije. Šest godina tiskane novine, a dogodine petnaest godina Dubrovačkog dnevnika u cjelini nisu male brojke u vremenu u kojem mediji jedva opstaju, tiskani posebno, a besplatni tiskani mediji možda i najteže. Često se govori kako medija nema bez čitatelja i to je potpuno točno, ali da vam ne bismo baš previše povlađivali, treba kazati i nešto drugo: medija prije svega nema bez ljudi koji ga stvaraju. Nema ga bez školovanih novinara koji će nazvati drugu stranu prije nego što nešto objave, fotoreportera koji će stajati na kiši, suncu ili požaru da bi donijeli fotografiju, grafičara koji će u posljednji trenutak pokušavati ugurati još jednu vijest na stranicu koja je već puna, ljudi koji prodaju oglase bez kojih ova priča financijski ne može živjeti i svih onih koji na kraju te novine slože, otisnu, prevezu i ostave na desecima mjesta kako biste ih vi mogli uzeti bez da iz džepa izvadite ijedan cent.
Ako je korona iznjedrila išta dobro, onda je za nas to ovaj besplatni primjerak koji danas već 300. put imate priliku otvoriti. Nevolja nas je natjerala da radimo više, ne manje, i natjerala nas je da pokušamo doći do ljudi do kojih portal nikada nije mogao doći. Do kućanstava koja se još uvijek više oslanjaju na papir nego na ekran, do ljudi koji neće otvoriti Facebook da bi saznali što se dogodilo u njihovoj ulici, do onih koji vole novine presaviti, ostaviti ih sa strane i vratiti im se navečer. Još vas ima takvih, znamo to vrlo dobro. Znamo po telefonskim pozivima kada novine zakasne, po pitanjima gdje ih se može pronaći, po tome što se na nekim mjestima petkom razgrabe toliko brzo da ponekad ni mi ne uspijemo doći do vlastitog primjerka. To nije nešto što uzimamo zdravo za gotovo. Naprotiv, to nam je jedan od rijetkih pouzdanih znakova da ova tvrdoglava ideja još uvijek ima smisla.
Jer borba zapravo nikada ne prestaje. Problemi u ovom poslu imaju nevjerojatnu sposobnost nastajanja bez ikakve naše pomoći, troškovi rastu, tiskani mediji nestaju, tiskara je sve manje i sasvim je legitimno pitati se koliko ćemo se još dugo uopće imati gdje tiskati. Novinarstvo pritom nije osobito na cijeni, društvene mreže preuzele su primat u distribuciji informacija, ali zajedno s informacijama i dezinformacijama, pa živimo u vremenu u kojem sto puta ponovljena laž ima veće šanse postati prihvaćena kao činjenica nego jednom mirno napisana i provjerena istina. Umjetna inteligencija sve češće pokušava zamijeniti ljudsku procjenu i zdrav razum, političari, institucije, tvrtke i svi ostali sve češće komuniciraju sterilnim priopćenjima koja zvuče kao da ih nije napisao čovjek, a javni prostor sve manje trpi nijansu, sumnju, pitanje ili priznanje da možda nešto ipak ne znamo. Svi imaju stav, svi imaju odgovor, malo tko više ima vremena zastati, provjeriti i razmisliti. Zato nam je važna jedna jednostavna činjenica. Prvi broj Dubrovačkog dnevnika petkom napisali su stvarni ljudi, kao što su stvarni ljudi napravili i ovaj 300. broj. Ljudi koji mogu pogriješiti, mogu se posvađati oko naslova, vratiti tekst novinaru jer nešto nije provjereno, promašiti fotografiju, naljutiti nekoga člankom, promijeniti mišljenje kada dobiju nove činjenice i svakoga tjedna ponovno pokušati napraviti novine malo boljima nego prethodnog. U tome valjda i jest smisao svega ovoga. Ne obećavati nepogrešivost, nego obećati trud da ono što vam donosimo bude najbolje, najtočnije i najpouzdanije što možemo napraviti.
Dodatno je teško ovaj posao raditi ako si doista neovisan, ako iza sebe nemaš financijsko zaleđe ni neki drugi interes zbog kojeg se novinarstvom uopće baviš. Iza nas ne stoji veliki nacionalni izdavač, ne stoji građevinar, hotelijer ni neki drugi poduzetnik kojemu je medij usputni alat za ostvarivanje nekih drugih ciljeva. Borimo se, zapravo, kao i većina ljudi koji nas čitaju, za svoje mjesečne dohotke, račune, plaće i opstanak tvrtke. Možda upravo zato već godinama imamo tako dobar kontakt s čitateljima. Živimo u istom gradu, imamo isti puls, iste svakodnevne probleme, iste gužve, iste cijene, iste brige i isto okruženje. Ne gledamo Dubrovnik s nekog sigurnog kata iznad njega, nego živimo u njemu zajedno s vama.
Tristo puta nije malo. Tristo puta smo zaključili broj. Tristo puta poslali stranice u tiskaru. Tristo puta rekli: vidimo se idući tjedan. I ako je ona filmska tristotka postala simbol ljudi koji odbijaju uzmaknuti kada su okolnosti protiv njih, možemo si barem za ovaj jubilarni broj dopustiti malu usporedbu. Naših 300 nema štitove, koplja ni Termopile. Ima novinare, fotoaparate, računala, tiskarski stroj, automobil pun svežnjeva novina i vas koji ih petkom uzimate.
Hvala vam što nas čitate iz tjedna u tjedan i iz godine u godinu!
Prvi broj Dubrovačkog dnevnika možete prelistati OVDJE. Ako ni zbog čega drugoga, zbog toga da vidite koliko se toga kroz 300 brojeva promijenilo.
