Stjepan Simović nedavno je ponovno izabran na mjesto vatrogasnog zapovjednika Dubrovačko-neretvanske županije. Sa svojom hrabrom i vrijednom ekipom uspješno odolijeva požarima kojih je upravo ove godine najviše. Za Dubrovački dnevnik govori o vatrogasnoj sezoni, požarima kojima smo svjedočili, bogatoj vatrogasnoj karijeri i novom mandatu
Nalazimo se u srcu turističke, ali i požarne sezone. Kad se osvrnete na protekle mjesece, koji dan vam je bio najzahtjevniji?
Velike intervencije su uvijek zahtjevne, a ove godine ih je itekako bilo. Na njima sudjeluje jako puno ljudi kojima morate upravljati. Međutim, puno je tu i nekih drugih detalja kojima treba upravljati, ali se ne vide. Požar na Pelješcu je bilo jako zahtjevan, kao i onaj na Korčuli, ali na različite načine. Korčula je bila iznimno zahtjevna po pitanju gašenja, a Pelješac upravo po tim detaljima koji ne spadaju pod gašenje, a ne vide se.
Kako izgledaju ti detalji koje ljudi obično ne vide?
Recimo, morate donijeti brzu odluku o zaustavljanju prometa, a Pelješac nema alternativu, dakle i Korčula i Orebić su odsječeni. A znamo kako Orebić ima najviše noćenja nakon Dubrovnika. Onda morate zatvoriti sve dalekovode koji idu preko Kune Pelješke i reducirati struju. Potom procijeniti i kad je treba pustiti.
Donijeli smo i odluku o prebacivanju jednog trajekta u Trpanj, da bar jedan dio Korčule bude prometno povezan, da se ne dogodi potpuno zaustavljanje prometa. A opet, ne možete potpuno pustiti promet. Kad se auto zapali, teško ga je ugasiti. Mislili smo prebaciti promet preko Oskorušnoga, ali su najavljivali maestral. Ako okrene maestral, okrenut će i smjer požara baš preko Oskorušnog i tu bi mogao nastati novi problem, pa smo od toga odustali.
Na kraju smo naizmjenično puštali promet, u dogovoru s policijom. Sve je ovo karakterističko baš za Pelješac.
A Korčula je bila iznimno zahtjevna za gašenje?
Tako je, prvenstveno zbog vrlo zahtjevnog terena, a i požar je bio takav da se razbio na 50 krakova. Na Pelješcu je bar išao nekom pravilnom linijom. Ovdje smo imali 50 malih krakova, a na svaki smo morali doći. Nasreću, pala je kiša i to nam je puno pomoglo, ona ga je 'omekšala', a mi smo ga potom 'zgazili'. Ali dugo nam je trebalo da dođemo na svaki krak. Tako da – Korčula je bila puno teža za gašenje, a Pelješac je imao određene specifičnosti zbog kojih je trebalo donositi brze odluke, a istovremeno da sve funkcionira. Uz navedene, zahtjevno je još bilo gašenje požara u Bjelotini u Konavlima, požara Blato-Smokvica i požara kod Metkovića. To su bili, zasad, najveći požari ove sezone.
Dakle, uz gašenje požara, treba donositi brze, ali i odgovorne odluke o puno toga. U vatrogastvu ste više od 30 godina, imate puno ozbiljnih utakmica u nogama, no koliko vam je teško i stresno donositi odluke koje moraju biti 'odmah', a ujedno moraju biti i ispravne, nema mjesta za greške?
To je vrlo zahtjevno. Primjerice, odluka o puštanju struje mora biti besprijekorna. Zamislite što bi se dogodilo da u tom momentu recimo naleti kanader, vi pustite struju, a vatrogasci su ispod dalekovoda. No, koliko god da razmišljate o nekoj odluci, opet je morate donijeti brzo. Brzina je važna. Dođe minut kada morate reći da ili ne. Takve je odluke jako stresno donositi, a ne smiju biti pogrešne jer je cijena visoka. Odluke koje smo donosili i na Pelješcu, i na Korčuli, i na ostalim požarištima, pokazale su se kao ispravne. No, kao što sam rekao, ima tu puno popratnih situacija o kojima morate razmišljati i brzo odlučivati. Na njih malo tko obraća pozornost, a važne su za zajednicu i za život te zajednice. Naravno da je požar prioritet, ali važno je dati sve od sebe da se život, koliko je to moguće u datom trenutku, normalno odvija. Primjerice, gost će platiti hotel na odmoru i on razumije da je požar, ali je ljeto i želi klimu, treba struju. No, turisti uglavnom jako dobro surađuju.
Kako biste ocijenili ovu požarnu sezonu dosad, s obzirom na to da još nije završila?
Ove godine smo imali daleko najviše požara. Uz već nabrojene, na Mljetu smo u jednom danu imali tri požara, na Lastovu dva, u Veloj Luci, općenito više požara na Korčuli, u Orebiću, veliki požar u Metkoviću...
Treba spomenuti i da smo imali rekordne prometne gužve na granici s Crnom Gorom, i tu ne govorimo o jednoj koloni prema Karasovićima, nego još dvije – prema Banima i Vitaljini. Zamislite što bi se dogodilo da se tamo nešto zapalilo! Nasreću, nije se dogodilo ništa, no podigli smo snage, stalno smo kružili i nadgledali, dok se kolona nije raščistila. Potom smo se uključili i u čišćenje otpada koji je ostao za putnicima.
Bio je tu još jedan požar koji je građane prilično zabrinuo, praktički u centru grada. Onaj na Gorici.
Sigurno je to bio jedan od najzahtjevnijih požara ove sezone. Zahtjevan je samim time što je u srcu grada. Sve je dobro završilo pa ne treba spominjati neke scenarije koji su se mogli dogoditi.
No, idemo se ipak dotaknuti tih scenarija koji su se mogli dogoditi. Požar je išao prema moru. Što da je išao u kontra smjeru, da je vjetar puhao u suprotnom smjeru? Išao bi na Petku?
Tako je. Išao bi prema Liechtensteinovom putu i pitanje je bismo li ga uspjeli uspješno zaustaviti. Kad je tako jak vjetar, nitko ne može staviti ruku u vatru da će uspjeti. U Omišu je izgorjela površina duljine 23 kilometra, dakle od moje kuće u Konavlima do Grada. I sve to u pet, šest ura! Da je vjetar puhao drugačije, vatra bi išla prema bolnici, prema Petki, i sve bi bilo puno zahtjevnije. Ovako je požar ugašen u roku od nešto više od sat vremena, što je odlično. Tu je ključno bilo to što su vatrogasci reagirali prilično brzo. Mi jesmo digli dodatne snage, no ključno je bilo što su 22 vatrogasca stigla iznimno brzo na požarište i krenula gasiti.
Goricu spominjemo jer dobar dio požara uzrokuje ljudska nepromišljenost. U trenutku dok razgovaramo još nije dovršen očevid pa nećemo govoriti o uzrocima. Međutim, na terenu jest viđena neka pirotehnika, Lapađani su čuli ispaljivanje vatrometa neposredno prije požara. Nepromišljenost pojedinaca je mogla dovesti do toga da požar na Gorici završi puno gore.
Gorica je, pod drugačijim okolnostima, mogla završiti puno gore od svih požara o kojima smo prethodno govorili, mada je bila zahvaćena puno manja površina. Mogla je biti veliki problem, no nasreću, nije. Pucati vatromet na ovim temperaturama i kad smo 'u crvenom' praktički stalno, pored malog milijuna upozorenja od strane vatrogasaca, policije, medija da se to ne čini, je van pameti. Najgore od svega je što je nedugo nakon tog požara opet netko ispaljivao vatromete. Netko kaže kako se vatromet ispucava i na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, međutim, to se čini s mora, u kontroliranim uvjetima i s tri smjene vatrogasaca. Organizirani vatrometi nisu problem, međutim, mali vatrometi jesu veliki problem.
A onda imamo i opuške koji se bacaju iz auta. Koliko mu treba da izazove požar?
Vrlo malo, pogotovo u ovakvim ekstremnim vremenskim uvjetima. Kiše nema dugo, vjetra ima, dakle opušak može izazvati veliki problem. Dio ljudi govori da opušak ne može izazvati požar, no to nije istina. Stalno upozoravamo na to, policija vrši represivni dio posla, no i uz kazne, pojedinci to i dalje rade. Ovim putem apeliram na građane da ne bacaju opuške u prirodu jer mogu izazvati požar, kao i da ne koriste pirotehniku na način da ugrožavaju sigurnost okoline, kao i svoju vlastitu.
Požar na Gorici je s mora gasio i brod 'Orlando'. Koliko koristite gašenje s mora na intervencijama?
Na Gorici smo mi stigli požar prije nego što je 'Orlando' bio tu, tako da nam nije odigrao presudnu ulogu, ali je dobro što nam je na raspolaganju. Brodovi su nam puno pomogli kod požara na Šipanu. Požar smo gasili s dva broda - 'Orlandom' JVP Dubrovački vatrogasci i sa županijskim vatrogasnim brodom. Požar je krenuo uzbrdo, no na ovim brodovima su pumpe odvojene, pa smo mogli puštati vodu koliko god smo htjeli uzbrdo. Na ovom požaru su upravo ti brodovi spasili situaciju i požar nije pošao visoko. A s druge strane nije bilo puta, nego samo dalekovod po kojem nismo mogli hodati.
Koliko ste zadovoljni sredstvima i opremom za gašenje s mora?
Prije šest, sedam godina nismo imali nijedan brod. Danas imamo gradski brod 'Orlando', veliki brod u Slanome, potom na Mljetu, Smokvici na Korčuli, imamo mali brod u Trpnju, odnedavno veliki gumenjak u Orebiću, kao i brodove u Neretvi – Pločama, Kuli Norinskoj i dva u Metkoviću. Dakle, zadovoljni smo.
Požar na Gorici je pokazao da vatrogastvo radi dobar posao, sudeći po rezultatima. Međutim, uvijek se povlači pitanje spremnosti Civilne zaštite. Da je vjetar puhao drugačije, da je požar krenuo u drugom smjeru, koliko smo kao zajednica spremni, u civilnom smislu, brzo se organizirati, organizirati evakuacije, pa i morem?
Tu su uistinu bitne sekunde. I u ovom scenariju koji se dogodio na Gorici su bile važne sekunde. U nekom drugom scenariju bi tek bile važne! I u tim situacijama je važno dati sve od sebe, međutim ponekad, i kad napravite sve, ne možete napraviti nemoguće.
Istina, međutim dobra organizacija također može pomoći da se najcrnji scenariji ne dogode odnosno ako se dogode, da se može izvući najbolje iz situacije.
U tom smislu smatram da sustav civilne zaštite u glavnini funkcionira dobro. Na požarima smo pokazali kako dobro funkcionira. Nasreću, ovog ljeta nismo imali potrebe za evakuacijama, no to je jedna vrlo složena stvar.
Što se tiče Gorice, sve ovisi o situaciji, no možda bih prije savjetovao građanima da ostanu u kućama, zatvore se, zatvore prozore. Vatrogasci ionako ne mogu doći na sve kuće. Jednostavno, to nije realno za očekivati, fizički je nemoguće. Bilo je fizički nemoguće i u Omišu, a čak i ako dođu, treba im vremena.
Radim ovaj posao 32 godine i na situaciju gledam iz drugačije perspektive od nekoga tko se ne bavi vatrogastvom. U našim kućama je ponekad bolje ostati. Ne uvijek, naravno, ali ponekad jest. Pa i ako izgori krov, neka gori, vi imate kada pobjeći. Treba izbjeći materijalnu štetu, ali naposljetku je najvažniji ljudski život.
Bježanje autom je, u najvećem broju situacija, najgori mogući potez. Ljudi najčešće stradaju upravo u autima. Uhvati ih panika, krenu bježati, stvore se kolone i čim požar zahvati prvi auto, dalje samo ide, kao domino efekt, i dogodi se katastrofa. Imate takve primjere u Grčkoj, upravo tako je stradao ogroman broj ljudi.
Zato ljude treba educirati i svi moramo imati na umu da se vrijeme promijenilo, a s time je znatno porasla opasnost od požara.
Osposobljavanje nadležnih za civilnu zaštitu traje sedam školskih sati. Je li to dovoljno?
To bi osobe koje se bave osposobljavanjem trebale odgovoriti. Osobno sam pobornik ulaganja u dobrovoljno vatrogastvo jer su u sustavu 50-ak godina i više, postoje godinama, osposobljeni su... Kad se dogodi veliki požar, treba puno ljudi i trebaju biti osposobljeni. Imamo puno DVD-ova, trebalo bi ulagati u već postojeće kapacitete, kao i u pridobivanje mladih da se pridruže.
Koliko su mladi uopće voljni baviti se vatrogastvom? Danas su više influenceri, bave se mrežama...
Nakon požara uvijek nastane pomama. Svi bi htjeli pomoći u tom trenutku, naravno da to cijenimo, ali često ne mogu pomoći, a mogu ugroziti sebe. Nije lako privoliti dobrovoljce. Svake godine na tečaj vatrogasaca dolazi 50-ak ljudi. Prvo obavite liječnički pregled, potom slijedi obuka koja obuhvaća terijski i praktični dio, od čega praksa čini glavninu, i nakon polaganja ispita, stječete prvi vatrogasni stupanj.
Nedavno ste reizabrani na mjesto županijskog vatrogasnog zapovjednika. Neću vas pitati je li vam čast, jer sasvim sigurno jest, pitat ću vas možete li zamisliti, nakon 32 godine, da radite nešto drugo?
Teško se mogu zamisliti da radim nešto drugo. Ovo nije posao, ovo je zaista poziv, vatrogastvo je nešto što se živi. Baš prije nekoliko dana su prošle 32 godine i mjesec dana od mog prvog požara. Bio je to požar u Trsteniku.
Kako je izgledao taj prvi požar?
To je bilo sad već davne 1994. godine. Izgledao mi je vrlo neobično. Nisam ni cipele imao, išao sam u teniskama. (smijeh) Kad su mi rekli da idemo gasiti u Trstenik, znao sam da je to negdje na Pelješcu, ali bio sam mulac, nisam znao gdje točno. Gorjela je strana prema Dingaču, ali smo ga uspjeli ugasiti.
Koja vam je najveća želja u novom mandatu?
Za novi petogodišnji mandat samo želim da jedna stvar ostane i dalje – zajedništvo. To znači da nema granica među općinama i da svi pomažemo jedni drugima kad se dogodi požar, to je najveće bogatstvo. Svi smo zajedno, kad se radi, radi se, kad se pjeva, pjeva se. Naravno, dogode se ponekad i povišeni tonovi, ali to je takav posao, životan! Međutim, zajedništvo je ono što nas čini snažnima.
*Iz tiskanog izdanja
