Uz 31. obljetnicu vojno-redarstvene operacije 'Oluja', s ravnateljicom Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik razgovaramo o tijeku događaja na dubrovačkom području, najžešćim napadima, stradanjima i konačnoj pobjedi koja je ostvarena zaslugom i dubrovačkih branitelja
FOTO: MUZEJ DOMOVINSKOG RATA DUBROVNIK
Slavna vojno-redarstvena operacija 'Oluja' započela je 4. kolovoza. No, prethodili su joj i neki tragični događaji, upravo na dubrovačkom području. Dubrovnik i danas pamti tri izgubljena mlada života koja su stradala od neprijateljske granate na plaži u Zatonu, i taj je događaj prvo što čeljad dubrovačkog kraja asocira na ove dane. Kako se sjećate tih dana?
Svakodnevni teroristički napadi srpskih postrojbi, topničkim i pješačkim naoružanjem, na postrojbe Južnog bojišta i civilne ciljeve na cjelokupnom dubrovačkom području otpočeli su još polovicom travnja 1995. godine. Poduzimale su ih postrojbe Hercegovačkog korpusa VRS, u sklopu primjene strategije odvraćanja ili odmazde, nakon svake uspješno izvedene završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga kojima su osiguravale sve potrebne preduvjete za konačno oslobađanje privremeno okupiranih hrvatskih područja. Stalna meta neprijatelja bila je crta obrane snaga Južnog bojišta, a uz vojne redovito su napadani i civilni ciljevi od Prevlake do Stona. Gotovo redovito granatirana je i dubrovačka zračna luka, posebno zbog medijske pozornosti s kojom su praćeni ti napadi, ali i njene ogromne važnosti za normalizaciju života na ovom prostoru.
Tako je, u sklopu odmazde za poraze doživljene tijekom operacije „Ljeto 95“, kojom su snage HV i HVO oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč te ovladale prometnicom Knin – Drvar, Vojska Republike Srpske 3. kolovoza izvršila jedan od najtežih zločinačkih napada na dubrovačko područje. Toga dana Hercegovački korpus je sa 40 topničkih projektila granatirao Kupare, Orašac i Zaton. Od eksplozije granata ispaljenih na kupalište Klačine u Velikom Zatonu poginuli su Danijela Spajić (1970.), Frano Goić (1971.) i Orsat Domaćin (1976.), a teško su ranjeni Romana Tomić, Lukša Pavličević i Nikša Matić. Da se radilo o planiranom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva svjedoči i činjenica da je pred sam početak ovog agresorskog napada u Trebinju oglašena opća opasnost, iako toga dana nije bilo nikakvih borbenih djelovanja. Tragično stradanje dubrovačke mladosti bilo je i jedan od izravnih povoda za otpočinjanje VRO „Oluja“.
Nakon ovog tragičnog događaja uslijedili su novi još jači topnički i pješački napadi. Međutim, postrojbe Zapovjedništva Južnog bojišta su bile uspješne u obrani obrambenih crta. Možete li nas podsjetiti na tijek VRO „Oluja“ i opisati istodobne događaje na prostoru Južnog bojišta za vrijeme njenog trajanja?
Najveća oslobodilačka operacija Hrvatske vojske i policije „Oluja“, koja je izvedena u vremenu od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, ostat će zapamćena kao simbol konačne pobjede nad agresorom i slobode stečene u Domovinskom ratu. Poduzeta je nakon što su propali svi dotadašnji pregovori i političke inicijative, kako bi se vojnim putem izvršilo oslobađanje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, a čija je površina činila gotovo trećinu hrvatskog državnog teritorija.
U operaciji „Oluja“ hrvatske snage činilo je više od 130 000 vojnika i pripadnika specijalnih postrojbi MUP-a RH iz svih zbornih područja. U planirana napadna djelovanja nisu uključene snage Zbornog područja Osijek i Južnog bojišta koje su dobile zadaće u obrani od mogućih protunapada. Vojska Republike Srpske Krajine raspolagala je snagama od oko 40 000 vojnika.
Napadna djelovanja otpočela su, nakon djelovanja HRZ-a te topničke pripreme, istodobno iz 30 pravaca na bojišnici dugoj 700 kilometara. U samo tri dana, u potpunosti je poražena VSK i oslobođeno privremeno okupirano područje, ukupne površine 10 400 četvornih kilometara, koje je vraćeno u hrvatski ustavno pravni poredak, te su na taj način ostvareni svi najvažniji strateško - politički i vojni ciljevi Domovinskog rata.
U znak odmazde za poraze u „Oluji“, Hercegovački korpus je, u vremenu od 4. do 6. kolovoza, nastavio sa snažnim topničkim napadima na obrambenu crtu postrojbi Južnog bojišta, ali i na civilne ciljeve u Konavlima, Župi i Rijeci dubrovačkoj.
Hrvatska je euforično dočekivala vijesti o oslobođenju okupiranih dijelova. Slavio je i Dubrovnik, međutim uz određenu bojazan, jer je agresor topovima 'tukao' po dubrovačkom kraju. Grad je bio pust, gorjeli su veliki požari, opća opasnost se stalno oglašavala... I sami ste u svojim javnim istupima često znali podsjetiti na činjenicu koja se s vremenom olako zaboravila - dubrovačko područje jest bilo oslobođeno, ali rat još uvijek nije bio okončan?
Ova moja tvrdnja u javnim istupima odnosila se u prvom redu na neprimjeren odnos društva prema izvornoj povijesnoj građi nastaloj u Domovinskom ratu, koja je propadala nesređena i nedostupna istraživačima, kao i izostanak jačeg interesa povjesničara za proučavanje ovog najvažnijeg razdoblja hrvatske povijesti. Kao posljedicu imali smo neistražene gotovo sve ključne događaje, ne samo ove u vrijeme i nakon „Oluje“, koji su svjedočili o herojstvu i žrtvi dubrovačkih branitelja i građana kojom su očuvali slobodu Grada i dali nemjerljiv doprinos konačnoj pobjedi nad agresorom. Tu u prvom redu mislim na pripreme za obranu, uspješnu herojsku obranu Grada 1991., kojom je agresoru nanesen vojni i još teži politički poraz, kao i na najveću dotad poduzetu napadnu operaciju Hrvatske vojske VRO „Oslobađanje juga Hrvatske“ u 1992. godini, kojom je izvršena deblokada Grada i oslobođen cjelokupan prostor bivše dubrovačke općine. Umjesto utvrđene povijesne istine imali smo raširene mitove koji govore o nespremnosti Dubrovčana da brane svoj Grad, malobrojnosti dubrovačkih branitelja ili o pokušajima predaje Grada neprijatelju i njegovom svjesnom žrtvovanju. I što je najteže, u široj javnosti stvorenu pojednostavljenu sliku kojom su ratna događanja na dubrovačkom području svedena na razaranje spomeničke baštine tijekom 1991. Upravo zato smo uz potporu Grada Dubrovnika izradili Projekt osnivanja Muzeja Domovinskog rata koji sam vodila od 2006. godine do njegovog konačnog osnutka 2016. godine. Temeljni cilj bio nam je prikupljanje, stručna obrada i prezentacija muzejske građe iz Domovinskog rata, kako bismo svojim radom omogućili i potakli sustavno i sveobuhvatno znanstveno i stručno bavljenje ovom tematikom na širem dubrovačkom području. Već 2008., novo prikupljenom građom, ostvarili smo u tvrđavi Imperijal, simbolu herojske obrane Grada, stalnu izložbu „Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995.“, koju je do danas razgledalo više od milijun posjetitelja. Stoga sam uvjerena kako smo u potpunosti uspjeli ostvariti sve postavljene ciljeve, o čemu najbolje svjedoči bogatstvo muzejskih zbirki, visok stupanj njihove obrađenosti, brojnost realiziranih tematskih izložbi, objavljenih radova i u konačnici veliki interes s kojim šira javnosti i brojni posjetitelji prate naš rad. Posebno bih istakla da je o samoj „Oluji“ i istodobnim događanjima na dubrovačkom području Muzej do sada ostvario tri stvarne i jednu virtualnu tematsku izložbu, a uz ovogodišnju obljetnicu pripremili smo i novu izložbu s istom tematikom.
Da se vratim na vaše pitanje, uspješnim okončanjem vojno redarstvene operacije „Oluja“ postignuta je veličanstvena konačna pobjeda nad agresorom i stoga je morala biti popraćena tolikom količinom pozitivnih emocija i dostojanstveno proslavljena. Međutim, dubrovački branitelji i građani, kao i postrojbe Južnog bojišta, izložene stalnim žestokim napadima neprijatelja nisu imale vremena za opuštanje. Znali su da moraju izdržati i na krilima pobjedonosne „Oluje“ nanijeti neprijatelju konačan poraz.
Nakon završetka „Oluje“ neprijatelj je svom silinom nastavio napadati dubrovačko područje. Koji su bili ciljevi tih napada i kako ih je mislio realizirati i jeli mogao ozbiljnije ugroziti obranu Južnog bojišta?
Od 9. kolovoza neprijateljski topnički napadi su postajali sve jači. Istodobno je provođeno ojačavanje snaga VRS u istočnoj Hercegovini i Vojske Jugoslavije u graničnom području, što je upućivalo na skoro poduzimanje planirane i najavljivane veće napadne operacije na prostoru krajnjeg juga Hrvatske.
Na temelju ranije razrađenog plana, političko i vojno vodstvo Republike Srpske odlučilo je da 12. kolovoza, snagama Bilećke i Trebinjske brigade HK, napadne dubrovačko područje, probije obrambene crte Hrvatske vojske i izbije na morsku obalu u rejonu Plata, te nakon toga ovlada prostorom Konavala. Na taj način bi Republici Srpskoj na ovom prostoru osigurali izlaz na morsku obalu, čime bi realizirali jedan od svojih važnih ratnih ciljeva te ojačali svoj položaj u nastavku završnih mirovnih pregovora.
Za uspješno izvođenje planiranih napadnih djelovanja, Trebinjska brigada je ojačana borbenim grupama, snage od 300 - 400 vojnika, iz Nevesinjske, Gatačke i Fočanske brigade HK, a 14. kolovoza u sastav brigade uključuje se oko 150 pripadnika izviđačko-diverzantskog odreda “Beli vukovi”, kao i 320 vojnika iz Drinskog korpusa te jedna četa Specijalne brigade MUP-a. Ukupno angažirane snage Hercegovačkog korpusa brojile su oko 5 000 vojnika.
Na dobro utvrđenoj crti bojišnice, uspostavljenoj krajem 1992., koja se protezala od sela Ravno (BiH), visovima nad južnim rubom Popova polja i Trebinjske šume, te iznad Konavala do sela Dubravka i dalje granicom s Crnom Gorom do Prevlake, bile su raspoređene postrojbe Zapovjedništva Južnog bojišta, koje je raspolagalo snagama od oko 10 do 12 tisuća pripadnika.
Iako su snage Hrvatske vojske bile toliko brojnije i nadmoćnije, neprijatelj je otpočeo napadnu operacija razornim topničkim napadom u kome je, samo tog prvog dana, na područje od Stona do Prevlake ispaljeno više od 2000 projektila. Poduzeto je i više pješačkih napada koje su snage Južnog bojišta uspješno odbile.
Uslijed granatiranja izbila su četiri velika požara u kojima su uništene velike šumske površine, nasadi maslina i vinogradi. U napadima na civilne ciljeve, oštećene su brojne kuće i gospodarski objekti, a više tisuća stanovnika šireg dubrovačkog područja iznova je bilo prinuđeno napustiti svoje domove te potražiti sklonište u samom Gradu koji ovoga puta nije napadan. Stoga je 12. kolovoz ostao zabilježen kao jedan od najtežih ratnih dana na dubrovačkom području.
Prvog dana borbena djelovanja Hercegovačkog korpusa bila su posebno izražena na glavnim pravcima napada: s. Ljubovo − s. Slivnica − s. Zagradinje − Plat i s. Zgonjevo − Ivanov križ − s. Glavska – Plat, u zoni odgovornosti 1. bojne 163. dubrovačke brigade HV-a, kojom je zapovijedao Mladen Jurković. U poduzetom neprijateljskom pješačkom napadu borbena grupa, koju je činilo 75 pripadnika 3.p.b. Trebinjske brigade, uspjela je nakratko ovladati otpornom točkom k. 497 iznad sela Zagradinja. Djelovanjem dvije interventne skupine 1. pješačke bojne i skupine brigadnih izvidnika, uz potporu topništva TRD, kojim je zapovijedao Ivica Sentić, otporna točka je iznova zauzeta, a crte obrane dodatno učvršćene.
Nakon protuudara topništva Južnog bojišta, koje je prema položajima VRS-a djelovalo s oko 4 500 projektila, nastupilo je kratkotrajno zatišje, ali su se sukobi visokog intenziteta nastavili sve do 30. kolovoza 1995.
O težini ovih borbi, svjedoče podatci da je poginulo sedam vojnika HV-a dok je ranjeno 36 osoba te da je u ovim borbenim djelovanjima ukupno ispaljeno preko 20 tisuća topničkih projektila.
Koji su potezi tih kolovoških dana bili ključni u ostvarivanju pobjede i na dubrovačkom području?
U prvom redu pravovremena provedba mjera pojačane obrane primjenom plana obrane „Maestral“ Glavnoga stožera Hrvatske vojske, uspješna popuna i do-mobilizacija postrojbi, dodatno utvrđivanje prve crte i izuzetno visok moral postrojbi nakon „Oluje“.
Na taj način, nadmoćne snage Južnog bojišta uspješno su odbile sve neprijateljske napade, nanijele mu konačni poraz, te bile spremne za prelazak u napadna djelovanja na prostoru istočne Hercegovine u slučaju neuspjeha predstojećih mirovnih pregovora.
Nakon što je u Daytonu 20. studenoga 1995. potpisan Opći okvirni sporazum o miru u BiH, postrojbe Južnog bojišta se od početka siječnja 1996. godine povlače na državnu granicu Republike Hrvatske i postupno demobiliziraju.
Postojala je i ideja o 'trojnoj razmjeni teritorija'? Što se predlagalo?
Upravo u Daytonu potvrdilo se da je temeljni cilj poduzetih ratnih djelovanja VRS na dubrovačkom području 1995. bio zauzimanje Konavala, kako bi se na tom prostoru osigurao izlaz na more Republike Srpske. Naime, tijekom pregovora jugoslavenska (srpsko-crnogorska) delegacija je tražila da hrvatska i bošnjačka strana prihvate predloženi sporazum o tzv. tripartitnoj razmjeni teritorija, kojim bi ostvarili svoje stalne težnje za izlazom na more na području Konavala. Tekst ovog sporazuma objavio je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović u svojoj knjizi „Pravila ćutanja“.
Navedenim sporazumom je bilo predviđeno da Republika Hrvatska dobije dio teritorija BiH, odnosno Republike Srpske, koji se nalazi u zaleđu Dubrovnika, a zauzvrat Republika Srpska dobiva odgovarajući teritorij i izlaz na more od Republike Hrvatske. Kako bi se riješilo i pitanje Prevlake sporazum predviđa i kako će s Republikom Crnom Gorom izvršiti razmjenu Prevlake za teritorij oko Bilećkog jezera.
Za neprihvaćanje ovog sporazuma Bulatović je okrivio hrvatsko vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i glavnog američkog pregovarača Richarda Holbrookea.
Ovaj sporazum bio je samo još jedan od brojnih ranijih neuspješnih pokušaja, da se u skladu s prihvaćenim Vance-Owenovim planom, razmjenom teritorija riješe otvorena pitanja Neuma, dubrovačkog zaleđa, Prevlake i izlazaka na more BiH i Republike Srpske.
Koliko je bilo teško i zahtjevno prikupiti materijale iz tih teških, ali i slavnih kolovoških dana ’95.?
Muzej Domovinskog rata Dubrovnik je, u sklopu sustavnog stručnog proučavanja razdoblja Domovinskog rata, prikupio, obradio, kao i kroz više priređenih tematskih izložbi, prezentirao značajnu muzejsku građu iz svojih zbirki, koja svjedoči o važnim ratnim događanjima na dubrovačkom području tijekom 1995. godine. Tijekom istraživanja provedenog u fotoarhivu „Slobodne Dalmacije“ u Splitu, zahvaljujući donacijama njene uprave i fotoreportera, obogatio je Zbirku fotografija sa više od 750 dokumentarnih snimaka o djelovanju ZP Split i Južnog bojišta u VRO „Oluja“. Zahvaljujući razvijenoj sveobuhvatnoj suradnji ratnim zapovjednicima, braniteljima i građanima, usporedno s rastom izložbene djelatnosti i povećanjem posjećenosti Muzeja, gotovo svakodnevnim donacijama prikupili smo značajne količine dokumenata i fotografija. Kao i do sada donacije ostaju temelj Muzeja Domovinskog rata. Tako smo došli do velikog broja dokumenata, radnih zemljovida i zapovijedi iz arhiva Južnog bojišta , Zbornog područja Ston, 163. Brigade HV, dnevničkih zapisa i brojnih fotografija iz osobnih albuma. Prikupili smo i veliki broj novinskih ratnih izdanja, posebno „Slobodne Dalmacije“ i Dubrovačkog vjesnika. Sva najvažnija novo prikupljena građa je tijekom proteklih godina digitalizirana, kako bi mogla biti izlagana u tvrđavi Imperijal i prije njene obnove te biti korištena za muzejska izdanja a ujedno u isto vrijeme ovim načinom čuvamo originalne materijale.
Muzej Domovinskog rata ne zaboravlja njihove napore, kao ni žrtve koje su pale tih dana. I ove godine pripremate izložbu povodom velike obljetnice VRO Oluja, i ovaj put na dvije lokacije.
Povodom 31. obljetnice vojno redarstvene operacije „Oluja”, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik tradicionalno je, u sklopu iznimno uspješnog višegodišnjeg muzejskog projekta „Hrvatska ratna fotografija“, priredio tematsku izložbu „VRO Oluja na Banovini 1995.“, čija sam autorica. Izložbu čine odabrane fotografije istaknutog ratnog fotografa Željka Gašparovića, nastale na području Banovine u vrijeme „Oluje“, koje je donirao Muzeju i na taj način omogućio njeno ostvarenje. Iz svog dojmljivog ratnog stvaralaštva koje pripada među vrhunske dosege hrvatske dokumentarne
fotografije nastale u Domovinskom ratu, ustupio nam je i snimke nastale 1992. na Južnom bojištu gdje je pratio 1. Gardijsku brigadu „Tigrove“.
Izložba „ VRO Oluja na Banovini 1995.“ sastoji se od dvije kronološko tematske cjeline. U prvoj cjelini, odabranim dokumentarnim fotografijama Željka Gašparovića, pratimo pobjedonosno napredovanje 125. domobranske pukovnije Hrvatske vojske na području Banovine, uspješno forsiranje Save kod Krapja, oslobađanje Hrvatske Dubice i Hrvatske Kostajnice te svečani doček 125. Domobranske pukovnije u Kutini, nakon povratka iz „Oluje“. Drugu cjelinu čine razni snimljeni motivi s područja Banovine tijekom i nakon završetka „Oluje“. Izložba je otvorena 3. kolovoza u 19:30 sati u tvrđavi Imperijal.
U lađi pokraj ovogodišnje izložbe prezentirana je stvarna i virtualna izložba „Oluja 1995.-2025.“, za koju smo se prošle godine odlučili radi velikog interesa s kojim je više od 80 000 posjetitelja razgledalo izložbe iste tematike u Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik, „Oluja pobjede i slobode“, postavljenu 2015. godine i „VRO Oluja 1995.-2020.“, prezentiranu javnosti 2020.
Sadržaj stvarne i virtualne izložbe uz deplijan izložbe sa stručnim tekstom o Događanjima na dubrovačkoj bojišnici u vrijeme završnih oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija Hrvatske vojske 1995. godine, značajno je proširen i obogaćen novim spoznajama i važnim povijesnim činjenicama koje smo utvrdili sveobuhvatnim sustavnim istraživačkim radom i nastavkom stručne obrade građe iz muzejskih zbirki i dokumentacije. Izlaganje većeg broja dojmljivih dokumentarnih snimaka proslavljenih ratnih fotoreportera Matka Biljka, Božidara Vukičevića, Zvonimira Pandže i Mila Kovača, kao i onodobnih izdanja „Slobodne Dalmacije“ i „Dubrovačkog vjesnika“, omogućila nam je provedena digitalizacija i inventarizacija kojom je obuhvaćeno preko 10 000 predmeta iz muzejske Zbirke fotografija.
Osim navedenih izložbi u tvrđavi Imperijal, bit će projicirana i virtualna izložba Muzeja „Put u slobodu 1991.–1995.“ na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 5. kolovoza na Stradunu ispred crkve sv. Vlaha, na Luži tijekom Domoljubnog koncerta Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Izložbu čini više od 250 odabranih fotografija iz Muzejske zbirke koje su raspoređene u četiri kronološko tematske cjeline: Herojska obrana Dubrovnika (listopad-prosinac 1991.), Oslobađanje hrvatskog juga (svibanj-listopad 1992.), VRO Oluja 1995., i Hrvatski branitelji, koju čine ikonične fotografije branitelja sa svih hrvatskih bojišnica u Domovinskom ratu.
S rješavanjem sporova između Grada i Razvoj golfa, stvorene su i pretpostavke da se izložbe prezentiraju u jednom primjerenijem, obnovljenom prostoru. Kad bi se to konačno moglo dogoditi?
Iskreno, od samog početka, kada smo mogli samo sanjati o Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik i kad još nismo imali ni koncepciju postava, jedno smo bili sasvim sigurni, a to je da je tvrđava Imperijal, u bilo kakvom stanu, jedino moguće mjesto za budući „in situ“ Muzej. Izdržavamo i radimo u tvrđavi već 18 godina, i ako se mogu slobodno izraziti - doslovno u neljudskim uvjetima, boreći se s prodorom oborinske vode, vlagom većom od 90%, izmještamo građu i predmete tijekom zimskih mjeseci, „sekamo“, sa Sanitatom se mučimo s dezinsekcijom i deratizacijom, kosimo, izložbene vitrine prekrivamo i premještamo i da sad ne nabrajam skoro pa u nedogled, usprkos svemu navedenom uspjeli smo razviti bogatu izložbenu djelatnost s originalnom obrađenom građom iz vremena Domovinskog rata. Uz 34 tematske ostvarene izložbe u tvrđavi Imperijal od 2008. do danas, dočekali smo i milijuntog posjetitelja od kojih nitko nije izašao ravnodušno iz tih prostora nabijenih emocijama i poviješću.
Grad Dubrovnik uspio je sudski vratiti tvrđavu Imperijal „u ruke“ Grada i raskinuti koncesiju nad tvrđavom od strane Razvoj golfa. Proces je bio dugotrajan ali njegovim ishodom omogućeni su daljnji koraci koji nas trebaju dovesti do potpune obnove tvrđave i smještanja Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik u prostore obnovljene tvrđave Imperijal, u simbolu obrane Grada. Ove godine u proračunu Grada Dubrovnika osigurano je 230 tisuća eura za izradu kompletne projektne dokumentacije za rekonstrukciju i unutarnje uređenje Imperijala što je prvi ključni korak prema cjelovitoj obnovi. Zavod za obnovu Dubrovnika i MDRD rade na izradi idejnog te glavnog i izvedbenog projekta uključujući projekt muzejskog postava, a Područna konzervatorska služba u Dubrovniku, Ministarstva kulture i medija RH izradila je konzervatorske smjernice za izradu navedenog projekta rekonstrukcije i unutarnjeg uređenja tvrđave Imperijal uz stručno mišljenje.
Najbitnije je da smo se nakon skoro dvadeset godina pomaknuli s određene „mrtve“ točke i zato nam neće biti teško raditi i čekati koliko god treba da tvrđava zasja starim sjajem i postav bude izložen u skladu s povijesnom i muzeološkom strukom u adekvatnim uvjetima. Najvažnije je da svi to želimo, a onda je sasvim sigurno i da će se dogoditi da tvrđava Imperijal u obnovljenom stanju ostane simbol obrane Grada i Muzej Domovinskog rata.
