Akademska slikarica Klara Knego diplomirala je 2020. godine sa slikama velikih formata pod nazivom "Slike premještanja stvari". U tom je radu, kroz motive plavih stijena, neba i mora, oblikovala duboko intiman i simbolički autoportret protkan motivima nostalgije, čežnje i unutrašnjih pejzaža rodnog Grada i već tad uspostavila prepoznatljivi slikarski izraz. Dosad je imala nekoliko samostalnih i kolektivnih izložbi, a otvorenje izložbe “Dubrovnik 020“ u galeriji Sebastian povod je za razgovor s mladom umjetnicom koja vedrinom i otvorenošću osvaja sugovornike
Po čemu se ova izložba razlikuje od prijašnjih?
Djela za ovu izložbu nastala su u vrlo intenzivnom ritmu tijekom ove godine. Uvijek se pitam koji je to novi način za rješavanje nekog likovnog problema; dok sam Grad dosad promatrala isključivo kroz njegove čvrste arhitektonske strukture, vizure i stroge linije, u zadnje vrijeme sam osjetila potrebu u taj prostor unijeti organski element. Promatrajući panorame Grada pažnju mi je privukla činjenica da Grad neizostavno pulsira životom i da želim prikazati i njegovo nadilaženje čistog arhitektonskog zapisa. Zato sam se u ovom periodu okrenula slobodnijem slikarskom izričaju, pa se na radovima sada pojavljuju i ljudske figure kao elementi Grada. Uz ljudske likove uvodim sjene, ali i neke nove perspektive odmičući se od dosadašnje isključive frontalnosti.
Ima li djece među tim osobama?
Nema djece na slikama. Trenutno me zaokupljaju neki drugi likovni problemi, no ako se nekad uhvatim slikanja takvih motiva ili nekih drukčijih životnih prizora, bit će to spontani dio mog razvoja. Moje su slike moja ostavština i čak i kad ne držim kist, ja ih promatram i tražim rješenja unutar platna.
Od nečeg se mora živjeti. Stoga, kakav je odnos kad ih treba prodati?
Nemam problem s odvajanjem od radova. Moja povezanost s platnom traje dok slika nastaje i dok na njoj rješavam likovni problem. Kada je slika dovršena želim ju podijeli s javnošću. a kako slikam upravo ovaj Grad, želim ga pokazati i samom Gradu i ljudima koji ga čine. Kada netko želi imati moju sliku to mi donosi zadovoljstvo i potvrdu da je rad uspio. Veseli me spoznaja da će ta slika nastaviti živjeti u nekom novom prostoru i dobiti novi smisao i kontekst.
Kažete: slika je problem. Uvijek?
Kada kažem “problem” mislim isključivo na likovni problem kao izazov kompozicije, perspektive i odnosa boja. Taj proces zapravo počinje vrlo zabavno: postavljajući plave lokve koje su dio pozadine, traženje motiva, biranje kadrove te prilagođavanje istih platnu. No u onom trenutku kada sve to treba tehnički precizno prenijeti i precrtati na veliko platno nastupa faza fokusa i napora. Taj dio posla zna trajati i po pet do deset sati u kontinuitetu.
Porođajne muke dugo traju?
Nema tu doslovne muke, već intenzivan mentalni i fizički napor koji prati izmjene u fazama rada: nakon preciznog crtanja slijedi slobodniji rad s bojom. Ključni dio tog procesa je disciplina i znati kada stati! Likovna rješenja se pronalaze u hodu, a ako osjetim da rad gubi na jasnoći, ne forsiram njegovo rješenje već ga jednostavno ostavim na zidu i paralelno radim na drugom radu dok ne dođem do pravog rješenja.
Koje boje palete dominiraju u novoj fazi?
Zanimljivo pitanje, drago mi je da ste uočili tu promjenu! Nije riječ o nekoj drastičnoj promjeni, već o tako reć osvježenju palete. Prvi put sam na primjer uvela ultramarin, boju koju sam ranije izbjegavala jer me asocirala na bazične setove boja, a moj izbor je najčešće bio tirkiz. Sada sam je provukla kroz gotovo sve radove. Uz to, napravila sam blagi odmak od striktnih i uvijek istih crvenih i narančastih tonova te uvela i kafene nijanse. Ta promjena palete daje seriji jednu novu nijansu i vjerujem da je ovo zanimljiva međufaza i logičan prijelaz.
Tko vam je najveći kritičar?
-Najveći kritičar sam sama sebi, a onda je tu i moj tata, koji je uz mene i moj slikarski razvoj od samog početka. Tata mi je uvijek bio velika podrška, ali mi mu isto tako nikada nije problem reći kritiku. Tata prostor promatra iz pozicije realnog, objektivnog promatrača, dok se ja na platnu svjesno igram s vizualnim rješenjima. Volim naše razgovore jer donose drukčiji pogled na isti motiv.
Postoji li u slikama uvijek nešto “slučajno“? Ako da, što?
-To “slučajno” je zapravo uvijek neki element arhitekture: stup, kuća, prozor, a u novoj seriji i ljudi. Sve su to elementi koji stvaraju preklapanja i “smetnje” u pogledu, a koje koristim kao vlastiti likovni jezik za građenje kompozicije. Ne bih rekla da u tome ima nekakve skrivene psihologije, za mene je to prvenstveno bavljenje čistim likovnim problemom i igra kompozicije s elementima i oblicima. Ludi u tome često traže neku skrivenu psihologiju, ali u mom radu toga za nema.
Što ste u slikarstvu rano i čvrsto odlučili?
Odlučila sam da želim izgraditi isključivo svoj i prepoznatljiv slikarski izričaj. Danas vjerujem da sam ga pronašla. Taj moj put je definiran plavom bojom koja je u moj rad ušla tijekom studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Tada mi je plava boja došla i koristila kao boja meditacije i pogleda u daljinu, a do danas se zadržala u mom slikarstvu te jednako kao i tada uživam u njoj. Kroz nju eksperimentiram s novim tehnikama, igram se i kroz tu plavu zapravo artikuliram svoju zrelost u radu.
Autorica ste slike u podcast studiju Dubrovačkog dnevnika.
Da, i jako sam sretna zbog toga. Slika je iz jedne moje starije serije nastale prije par godina i Nikša ju je sam izabrao. Stvarno sam bila počašćena što je netko odabrao upravo moju sliku koja će stalno biti u kadru podcasta gdje je svi mogu vidjeti. Kao što sam i rekla, uvijek me iskreno veseli kada dobijem takvu potvrdu od ljudi.
Spominjete lokve: odražava li se u njima okoliš ili je to lokva ko lokva?
Obična lokva. Ona je kompozicija i oblik sama po sebi. Nema tu refleksije okoliša, lokva koja nastaje u svrhu pozadine rada je element koji sve zavrti i dirigira motiv i kompoziciju na platnu. S njom sve počinje. To je kreativni proces u kojem mi je zabavno platno zalijevati kantom boje, ali se to i dalje mora strogo kontrolirati, inače kako bih dobila lijepe i kontrolirane oblike.
Kako ste u doba studiranja zamišljali budućnost?
-Nisam uopće razmišljala o tome, budućnost mi se tada činila nekako predaleko. Tada sam samo slikala, istraživala crtež te se bavila linijama i obrisima koje su u mom radu uvijek bile dominantne.
Profesor Igor Rončević mi je bio mentor na diplomskom radu i kroz taj rad i istraživanje sam sama prepoznala svoju povezanost s plavom bojom.
Je li i vama kao brojnim umjetnicima najteže slikati akt i djecu?
-Crtanje akta na Akademiji radilo se stalno i to mi tada nije bio problem, logično. A danas, kako dugo nisam crtala ljudsko tijelo, bi mi sigurno trebalo malo vremena da ponovno uđem u formu i rutinu, ali to mi ne bi bio problem jer volim takve izazove. Ipak, današnji pristup bio bi sigurno drukčiji.
Po čemu se pamte dani studiranja?
-Dane studiranja najviše pamtim po izuzetno jakoj i stilski raznolikoj klasi, od Dijane Zrnić i Mirka Marušića do Emanuele Lekić. Iznimno mi je drago što sam studirala s njima kao i s brojnim drugim talentiranim i uspješnim ljudima sa Akademije. To okruženje nam je svima bilo sjajan poticaj za rad. Ponekad mi nedostaju naši razgovori o radovima, savjeti i ta atmosfera u klase.
Što se mora dogoditi da promijenite likovni izričaj?
-Unutarnje zasićenje i želja za novim izazovom! Slikanje grada kroz arhitekturu s vremenom nosi rizik od šablone, pa se promjene kao i kroz dosadašnje cikluse događaju prirodno, kroz faze rada i rješavanje novih likovnih problema.
Kako se vidite za deset godina?
-Nisam previše razmišljala o tome, ali svakako se i dalje vidim u plavoj fazi uz naravno neke iskorake. Za deset godina vidim se u aktivnom igranju s kompozicijom i pozadinama, istraživanju novih formi, pa potencijalno možda i skulpture! Ta promjena ide sporo, ali je neizbježna jer dolazi iz potrebe duha za razvojem. Ne osjećam se kao netko tko slika usput, nego obrnuto: slikarstvo je moj primarni prostor, a posao je ono što radim usput.
Par riječi i o djeci u školi: je li moguće već sad prepoznati neke talente među njima?
-Moguće je. Kod djeteta se odmah vidi kada ima poseban senzibilitet i kada kompoziciju slaže na specifičan i netipičan način, međutim hoće li se to dijete u budućnosti nastaviti razvijati u tom smjeru i hoće li taj talent opstati to je sasvim druga priča.
