'Slučaj Lorne O (ilitiga Mala iz Grada)' diplomska je predstava mlade dubrovačke glumice Paule Japunčić, koja je protekli mjesec postavljana tri puta u Dubrovniku. Riječ je o 'mini trilogiji' koja se sastoji od tekstova Milana Milišića i Davora Mojaša u kojima govori zatvorenica o gradu kojega toliko voli, a ujedno i mrzi. Trenutačno je takav i privatni odnos Paule Japunčić prema gradu jer, kaže, koliko god neko mjesto volimo, možemo s njim imati i složeniji odnos. Kako je tu predstavu radila, sve više je shvaćala kako je Dubrovnik dio nje i da će mu se uvijek vraćati. Drugi dio je originalna monodrama Paljetka 'Slučaj Lorna O' kroz kabaretsku formu, dok su treći dio njeni osobni zapisi, odnosno ispovijesti
Tek diplomirate glumu, a već ste se okušali i u pisanju.
Jesam, a dosta mi ljudi govori kako im je upravo taj dio mojih zapisa najbolji u predstavi. Isprva ga uopće nisam namjeravala uvrstiti, no profesor i mentor Goran Golovko te profesorica plesa Almira Osmanović nagovorili su me da to učinim jer su bili zadovoljni napisanim. Drago mi je da sam ih poslušala jer danas vidim da sva tri dijela predstave govore o istim temama: pokušaju da kroz kazalište razumijemo sebe, o ženi, ljubavi, identitetu i pripadanju. Iako je riječ o 'dubrovačkom komadu', vjerujem da se svatko u njemu može pronaći i prepoznati barem dio sebe.
Kakav je bio odaziv publike na predstavu u Dubrovniku?
Za izvedbu u Dubrovniku, 20. lipnja i usred turističke sezone, iskreno sam mislila da će odaziv biti slabiji. Međutim, lože su bile lijepo popunjene i teatar mi je djelovao pun. Predstavu sam prethodno dva puta igrala u Bursi, gdje su obje izvedbe bile rasprodane, što je za Dubrovnik odličan odaziv. Već su me pitali hoće li biti novih izvedbi na jesen, pa ćemo vidjeti.
Vraća li se onda 'Mala iz Grada' u Grad ili ostajete u Splitu? Imaju li uopće mladi glumci priliku za razvoj karijere u Dubrovniku?
Oduvijek sam se htjela vratiti u Dubrovnik. Prve dvije godine Akademije stalno sam govorila da se vraćam doma i nisam ni razmišljala o ostanku u Splitu. No, nakon pet godina sam se navikla na način života i mentalitet koji je, unatoč veličini grada, dosta sličan dubrovačkom. Dodatno me uz Split veže i prilika da asistiram profesorici plesa Almiri Osmanović na Akademiji. Zato ne bih rekla da zatvaram vrata bilo kojoj opciji. Voljela bih jedno vrijeme biti u Dubrovniku, a jedno u Splitu jer veći grad ipak trenutačno nudi nešto više prilika. Ne želim trčati pred rudo, nego pustiti stvari da se razvijaju prirodnim putem. Uostalom, nisam ni očekivala da će moja diplomska predstava imati toliko izvedbi, a već sam je igrala u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku.
Dolazite iz umjetničke obitelji, mama cijeli život pleše, sestra isto, vi ipak niste krenuli tim stopama...
Tata je jedini u obitelji koji se ne bavi umjetnošću, ali nas sve prati i podržava. Zanimljivo je da sam odmalena izbjegavala ples. Bila sam jedino dijete koje je mami čak tri puta pobjeglo s pozornice jer nisam htjela plesati. Umjesto toga okrenula sam se sportu i dugo igrala košarku. Odluku da upišem glumu donijela sam tek u srednjoj školi, što je mnoge iznenadilo jer sam iz sporta naglo prešla u umjetnost. Vjerojatno sam cijelo vrijeme u sebi nosila taj umjetnički duh. Kako sam uvijek voljela biti najbolja u onome što radim, a znala sam da su mama i sestra bolje plesačice od mene, ples me nije privlačio. Ironično, na Akademiji mi je predavala Almira Osmanović, jedna od naših najpoznatijih primabalerina. U početku mi to nije bilo nimalo drago, dok je mama bila oduševljena. No, već na drugoj godini zavoljela sam ples, a danas čak i asistiram na nastavi, što mi je i dalje pomalo nevjerojatno.
Kažete da volite biti najbolji u onome što radite, Akademiju nije lako upisati, nisu rijetki oni koji pokušavaju godinama i na kraju odustanu, tu zaista treba biti najbolji.
Prvi put sam Akademiju pokušala upisati u Zagrebu, ali nisam prošla. Nakon godinu dana pauze, prijavila sam se na Umjetničku akademiju u Splitu i uspjela iz prvog puta. Iste godine sam ponovno otišla u Zagreb i 'upala' u uži izbor, ali nisam uspjela upisati. Tada mi je bilo teško jer sam vjerovala da Zagreb nudi više mogućnosti. Danas, s odmakom, mislim da je Split za mene bio bolji izbor. Ne bih mogla bez mora i dalmatinskog mentaliteta, a pokazalo se da mi je Split otvorio brojne prilike. Iako je za Zagreb istina ona 'tko je bliže oltaru, bolje misu čuje', mislim da sam se u Splitu snašla bolje nego što bih se snašla u Zagrebu. Uvijek kažem da se sve događa s razlogom, tako sam na Akademiji u Splitu imala sreću s ljudima. Postoji iskreni odnos prema radu, pa mi je mentor, profesor Goran Golovko bio jako važan jer mi je dao povjerenje da završnu predstavu iznesem do kraja i uvijek me vraćao kada bih krenula 'u krivo'. Ogromna podrška mi je bila i profesorica Almira Osmanović, ne samo kroz rad na pokretu, nego i kao osoba. Uz nju sam naučila kako ostati na sceni i kad postane teško i neugodno, naučila sam da nije poanta uvijek biti savršen, nego istinit. Rekla bih da je to najvažnija lekcija. Uz rad s profesoricom Brunom Bebić shvatila sam i koliku težinu ima riječ te kako nije poanta samo izgovoriti tekst, nego stvarno stajati iza njega.
Na Akademiji se 'izbrusi' kazališna gluma. Vidite li se tu i dalje ili se planirate okušati i u televizijskim angažmanima?
Uvijek kažem da sam se školovala za kazališnu glumicu i to mi je i dalje prioritet. Volim teatar i cijeli proces nastajanja predstave puno mi je draži od onoga što se najčešće nudi u domaćim sapunicama. Ipak, nikad ne treba reći nikad. Voljela bih dobiti priliku raditi na filmu ili seriji, a već sam snimala i nekoliko spotova. Najviše bih voljela biti dio kazališnog ansambla, a uz to raditi i druge projekte.
Kako danas definirate profesionalni uspjeh? Je li riječ o angažmanima na domaćoj sceni ili vas privlače strani projekti?
Voljela bih biti dio kazališnog ansambla u Hrvatskoj jer vjerujem da svaki teatar radi na svoj način dobro. Najvažnije mi je raditi u poticajnoj atmosferi, s ljudima koji su pozitivni i stvaraju bez negative. Sigurno su vani filmovi i serije bolji jer u Hrvatskoj nema toliko mogućnosti, ali za sada mi zvuči preambiciozno smatrati se toliko dobrom da bih napravila karijeru u svijetu, jer koliko god netko dobro govorio strani jezik, uvijek se po meni osjeti da to nije njegovo govorno područje. Hrvatska također ima kvalitetne filmove, pa bih i to voljela jednog dana, a kasnije vidjeti kamo će me put odvesti.
Postoji li neka uloga koju imate veliku želju igrati?
Od prve godine Akademije velika mi je želja bila igrati Lornu i upravo je ta uloga dio moje diplomske predstave. Toliko sam je priželjkivala da sam se oko nje čak i raspravljala s jednom profesoricom koja nije bila osobito sklona tom tekstu, no meni je iz nekog razloga bila iznimno važna. Kako sam tek na početku karijere, postoji još mnogo uloga koje bih voljela igrati. Zanimljivo je da me ljudi često doživljavaju kao nekoga tko bi igrao dobrice, vile i slične likove, a mene zapravo privlače puno kompleksniji karakteri. Volim likove koji su 'šaroliki', da imaju raspon od dobrote do ludila. Upravo me zato privukla Lorna. Ona je svjesna sebe, a istovremeno potpuno izgubljena. Takvi likovi traže istraživanje i ne otkrivaju se na prvu, a ja se volim baviti upravo tim procesom traganja.
Dubrovačke ljetne igre često su tema rasprava kada je riječ o zastupljenosti domaćih glumaca. Smatrate li da bi mladi dubrovački umjetnici trebali dobiti više prostora u festivalskom programu?
Često me pitaju zašto nisam na Igrama, a istina je da mi je to jedna velika želja. Odrasla sam uz Igre, mama me odmalena vodila na predstave i probe, išla sam na otvaranja, trčkarala i statirala. Prije tri godine sudjelovala sam na otvaranju, imala sam jednu i po’ rečenicu teksta i bila presretna zbog toga. Mislim da je igrati na Igrama velika stvar za svakog glumca, bez obzira odakle dolazi, i nadam se da ću jednog dana dobiti tu priliku. Istodobno, drago mi je što se posljednjih godina u programu ponovno pojavljuju dubrovačke teme i autori. Predstave poput Skupa, Kafetarije ili Ekvinocija vraćaju dio onoga što je falilo. Imam osjećaj da se polako vraćamo u prijašnje vrijeme kada su na Igrama režirali velikani poput Joška Juvančića, Ivice Kunčevića... Nedavno sam gledala mjuzikl Dunda Maroja koji se igrao na Poljani krajem 80-ih kada je Đelo Jusić pisao glazbu, a igrali su glumci 'starog kova'. Fascinantno mi je gledati kako su tada ljudi ustupali svoje privatne kuće da se iz njih igra, danas toga više nažalost nema jer su sve apartmani. Mislim da toga fali Dubrovniku, da se ljudi vrate 'starim Igrama'.
Upravo ta ambijentalnost se posljednjih godina polako vraća u festivalski program. Postoji li lokacija na kojoj biste posebno voljeli igrati?
Svaka scena u Dubrovniku mi je privlačna, pa na kraju i cijela moja predstava govori o Dubrovniku i njegovoj ljepoti. Svakako bih voljela igrati na Poljani, čak i na Jezuitima, u Pilama gdje se davno igrala Tužna Jele, ma i Lokrum, Danče... Da se mene pita, svugdje bi mogla biti scena za predstavu.
To su neki momenti stare dubrovačke umjetnosti, a danas je sve dosta drugačije. Glumce više gledamo na društvenim mrežama kroz skečeve nego u kazalištu, je li to plus ili minus za struku?
Mislim da je to sada plus. Čast iznimkama, ali mladi danas nažalost nemaju koncentracije za ići u kazalište i biti fokusirani na čitanje i razumijevanje dramskog teksta. Kad im neki zanimljivi skeč 'zabljesne' na TikToku ili Instagramu, može ih samo pozitivno privući da dođu pogledati predstavu u kazalište. Mislim da 'moderno vrijeme' nosi sa sobom promjene, kome se da baviti time, svakako je plus sebe promovirati na društvenim mrežama.
Treba li kazalište ostati 'učahureno' u 'starom' vremenu ili se prilagođavati modernim trendovima i novim generacijama publike?
To je dvosjekli mač. Nekad imam osjećaj da patim za vremenom u kojem uopće nisam rođena, niti sam u njemu živjela. Jako volim pjesme Dubrovačkih trubadura, sve što je Đelo Jusić pisao, Terezu Kesoviju, što bi se reklo: stara duša... Volim duh staroga Dubrovnika i u principu sam uvijek za to da se njeguje kultura, tradicija i klasici, ali opet treba i modernog, suvremenog. Nisam za to da se klasici igraju previše suvremeno. Recimo, Držić se može prilagoditi današnjem vremenu jer se bavi pitanjima koje postoje u svako doba, ali ne treba ga skroz 'osuvremeniti' jer postoje suvremeni tekstovi koji su odlični. Sve ima svoje vrijeme i mjesto.
Postoje li neki glumci koji su vam uzor?
Kao i većina glumica, tipično obožavam Meryl Streep koja je stvarno fenomen. Da budem upola kao ona, bila bih sretna. Puno je stranih glumaca kojima se divim, ali ima ih i na hrvatskoj sceni.
Ima li među glumcima netko s kim biste posebno voljeli surađivati, neovisno o statusu ili popularnosti, jednostavno zato što smatrate da bi takva suradnja bila umjetnički izazovna i inspirativna?
Voljela bih igrati s glumcima 'starog kova' poput Nives Ivanković iz Splita, ma voljela bih i samo statirati u predstavi u kojoj ona igra. Tu su naravno još i Nataša Dangubić, Doris Šarić - Kukuljica, Nenad Srdelić, Milan Štrljić, Alma Prica, Zrinka Cvitešić...
