Dubrovačka Republika nije imala milosti prema homoseksualcima, a takav je slučaj u to vrijeme bio i širom Europe. U dubrovačkom statutu iz 1272. ne govori se o homoseksualcima, već samo o kaznenim djelima silovanja, pedofilije i sličnih prijestupa, pa se izraz sodomija počeo spominjati u Žutoj knizi (Liber croceus) iz 1474. koja je dopuna Statutu.

Sodomija obuhvaća kaznena djela homoseksualizma i pedofilije, a smatrana su među najvećim ondašnjim problemima koje treba iskorijeniti kako „grad ne bi bio utočište vraga, nego boga“.

Stoga se je homoseksualce kažnjavalo odsijecanjem glave, a potom i spaljivanjem na lomači. Pogubljenje se vršilo uz prisustvo kneza. Venecija je isto tako imala jako stroge zakone poput Dubrovčana, tek je Firenca bila nešto blaža u kažnjavanju homoseksualaca. Tako vlasti u Firenci, ako uhvate homoseksualce u spolnom činu, prva četiri puta ih kažnjavaju novčanom kaznom i izbacivanjem s javnih poslova, a tek peti put ih pogubljuju.

Zanimljivo da Crkva u Dubrovniku nije imala veze s donošenjem ovog zakona, jer su Dubrovčani od najranijih dana zabranili biskupima miješanje u javni život. Pretpostavlja se da su ovako strogi zakoni o kažnjavanju homoseksualaca doneseni zbog stalne prijetnje kuge, i konstantnog opadanja broja plemića.

Ali problemi homoseksualaca u Dubrovniku ne prestaju padom Republike. Malo iza Drugog svjetskog rata u Dubrovniku je pogubljen jedan homoseksualac. Progon i stigmatizacija homoseksualaca u Dubrovniku bila je jaka sve do druge polovice sedamdesetih godina. Tada se u Dubrovniki počinju organizirati kongresi homoseksualaca, uplovljavanju kruzeri s njima, a Lokrum postaje mjesto gdje se susreću.

Tako je i danas kada su vrlo rijetki ekscesi prema osobama koje vole isti spol.

(Ovaj tekst je nastao koristeći istraživanje Bariše Krekića, profesora sa Sveučilišta Los Angeles koji je proučavao homoseksualizam u Dubrovniku i drugim srednjovjekovnim gradovima tijekom povijesti.)