Jednog ljetnog poslijepodneva 1990. snažan zapadnjak gotovo je pretvorio običan dolazak trajekta u Trpanj u tragediju. Samo prisebnost posade i pomoć ljudi s obale spriječili su najgore. No kada se danas pregledaju stari novinski zapisi, nevjerojatno je koliko se dramatičnih događaja vezalo upravo uz Jadrolinijinu „Pelješćanku“. Nekoliko tjedana prije trpanjske nevere vojni avion proletio joj je na svega petnaestak metara, godinu poslije sudjelovala je u ratnoj akciji „Zelena tabla – Male Bare“, a 1992. u Cavtatu je granatirana s namjerom da bude zapaljena i potopljena. Više od pola stoljeća nakon izgradnje – „Pelješčanka“ još uvijek plovi.
Središnja priča našeg Vremeplova počinje 6. srpnja 1990. godine oko 18 sati u Trpnju.
Nevrijeme je naglo pogodilo mjesto upravo u trenutku kada se „Pelješčanka“ vraćala iz tadašnjeg Kardeljeva, današnjih Ploča. Snažan zapadnjak, kakav se prema tadašnjim zapisima dugo nije pamtio na tom području, pritisnuo je trajekt prema trpanjskoj rivi.
Naslov objavljen nakon događaja najbolje je opisivao što se ondje odvijalo:
„Bitka za trajekt“.
Vjetar je bio toliko snažan da je „Pelješčanka“ postala gotovo bespomoćna pred naletima mora. Visoki valovi bacali su brod prema obali, a posada je zajedno s mještanima i gostima konopima pokušavala zadržati trajekt i spriječiti da ga more još snažnije razbije o rivu.
Borba s vjetrom i valovima trajala je gotovo sat vremena.
Putnici su uspjeli napustiti trajekt, no brod je pretrpio oštećenja. Oštećen je i dio trpanjske obale, kao i autobus dubrovačkog „Libertasa“ koji se ondje zatekao.
Sve je, međutim, moglo završiti neusporedivo gore. Tadašnji izvještaj posebno je naglašavao snalažljivost i prisebnost posade, ali i pomoć ljudi koji su s obale priskočili u pomoć.
Trpanj je toga ljetnog poslijepodneva za dlaku izbjegao tragediju.
„Pelješčanka“ je nakon havarije otišla na popravak u korčulanski „Inkobrod“. Popravljen joj je propeler, postavljeno kormilo i zamijenjen dio oštećene oplate.
I samo osam dana poslije nevremena, 14. srpnja, stigla je vijest:
„Pelješčanka opet vozi.“
Vratila se na svoju liniju.
Gledano iz današnje perspektive, gotovo nevjerojatno zvuči da je brod nakon takvih oštećenja popravljen i vraćen u promet za nešto više od tjedan dana. Uz današnji nedostatak remontnih brodogradilišta, administraciju, procedure i silne inspekcije, čovjek se ne može oteti dojmu da bi takav popravak danas prije trajao sedam mjeseci nego sedam dana.
A već taj detalj dovoljno govori koliko su se vremena promijenila.
Tri tjedna ranije zamalo se sudarila s vojnim avionom
Sama trpanjska nevera bila bi dovoljna za priču, ali pregled događaja iz tog ljeta otkriva gotovo nevjerojatnu slučajnost.
Samo nekoliko tjedana ranije, 15. lipnja 1990. nešto prije 9:30 sati, „Pelješčanka“ se nalazila oko milju i pol od rta Višnjica, u blizini Kardeljeva.
Iz pravca Trpnja pojavio se vojni avion, za koji se tada pretpostavljalo da je tipa „Galeb“.
Letio je iznimno nisko.
Avion je, prema tadašnjem zapisu, prošao uz „Pelješćanku“ na udaljenosti ne većoj od petnaestak metara.
Potom je nastavio gubiti visinu te nekoliko stotina metara ispred trajekta udario u morsku površinu. Nakon udara ponovno se podigao i nastavio let, dok je na mirnom moru ostao plutati dio aviona.
Zapovjednik „Pelješćanke“ Slobodan Mićunović o svemu je odmah obavijestio Lučku kapetaniju.
Naslov je glasio:
„Umalo sudar aviona i trajekta“.
Dakle, u razmaku od samo tri tjedna isti je trajekt najprije za nekoliko metara izbjegao vojni avion, a zatim u Trpnju gotovo sat vremena vodio bitku s vjetrom, valovima i obalom.
No vrijeme u kojem je „Pelješčanka“ bila samo trajekt koji je prevozio ljude i automobile brzo se bližilo kraju.
Godinu poslije na „Pelješćanku“ se ukrcalo stotinjak hrvatskih vojnika
U rujnu 1991. godine „Pelješčanka“ i njezina posada našli su se usred ratne operacije „Zelena tabla – Male Bare“.
Zapovjednik Slobodan Mićunović kasnije se prisjetio kako je 14. rujna 1991. trajekt dobio zadatak koji nije imao nikakve veze s njegovom uobičajenom plovidbom.
Umjesto redovne vožnje prema Trpnju dobili su zapovijed premjestiti trajekt u drugi dio luke.
Na „Pelješćanku“ se ukrcalo oko stotinu hrvatskih vojnika.
Cilj je bio zauzimanje skladišta streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava na području Tatinje u pločanskoj luci.
Akcija je započela u ranim večernjim satima. Nakon neuspjelog pokušaja da se vojnike pozove na predaju, „Pelješčanka“ je punom snagom, po mrklom mraku, krenula prema obali i pristala.
A potom je počela pucnjava.
Pucalo se iz prostora vojarne, djelovali su minobacači i topovnjače, a iznad njih su nadlijetali avioni.
Posada je svoj zadatak izvršila bez ijednog poginulog.
Gotovo filmski zvuči činjenica da je samo godinu ranije jedan vojni avion prošao tek nekoliko metara pokraj njih, dok su sada avioni ponovno bili iznad „Pelješćanke“ – ali u potpuno drukčijim okolnostima.
Skinuli jugoslavensku zastavu i ostavili hrvatsku trobojnicu
Nakon akcije trajekt se zbog pomorske blokade devet dana nije mogao vratiti na redovnu liniju preko Neretvanskog kanala.
Ali nije mirovao.
Prevozilo se oružje i minsko-eksplozivna sredstva, a brod i njegova posada dobivali su nove ratne zadatke.
Mićunović je kasnije ispričao i jedan posebno simboličan detalj.
15. rujna, dan nakon akcije, posada je bez ikakvog naloga skinula jugoslavensku zastavu. Na krmi je ostala hrvatska trobojnica.
Kada se „Pelješčanka“ 23. rujna nakon ukidanja blokade ponovno pojavila u Trpnju, dočekali su je mještani.
Rat je, međutim, trajao, a ni za brod ni za njegovu posadu opasnosti nisu bile završene.
Cavtat 1992.: cilj je bio zapaliti i potopiti „Pelješćanku“
Godinu dana nakon akcije Male Bare „Pelješčanka“ se našla u još jednoj situaciji u kojoj je malo nedostajalo da njezina priča zauvijek završi.
U listopadu 1992. godine trajekt se nalazio u cavtatskom portu.
U to vrijeme imao je iznimno važnu zadaću: prevozio je pripadnike Hrvatske vojske, naoružanje i streljivo u Konavle.
Upravo zbog toga postao je meta.
Prema svjedočenju članova posade objavljenom nakon događaja, snage Vučurevića odlučile su zapaliti i potopiti „Pelješćanku“.
Dok se trajekt nalazio u Cavtatu, prema njemu je ispaljeno više granata.
Jedan projektil iz haubice kalibra 155 milimetara pao je u more uz desni bok trajekta i teško ga oštetio.
„Pelješčanka“ je ponovno preživjela.
Brod je nakon napada upućen u brodogradilište u Veloj Luci, gdje su popravljena oštećenja.
A onda se dogodilo ono što se kroz cijelu priču ovog trajekta ponavlja gotovo kao pravilo:
nakon popravka – ponovno na more.
Krajem listopada 1992. „Pelješčanka“ je već bila vraćena u promet.
Od vojnog aviona i trpanjske nevere, preko desanta u Malim Barama, pa sve do granata u Cavtatu, ovaj bi se brod svaki put nakon udara, havarije ili ratne zadaće popravio i vratio onome za što je napravljen – plovidbi.
I 36 godina nakon trpanjske nevere – još uvijek plovi Jadranom
Možda je upravo zato najzanimljiviji posljednji dio ove priče.
„Pelješčanka“ je izgrađena 1971. godine, a više od pola stoljeća poslije još je dio Jadrolinijine flote.
U trenutku pisanja ovog Vremeplova, u kolovozu 2026., „Pelješčanka“ je i dalje radno aktivna. Trenutno je u Sumartinu na Braču i svakodnevno plovi na trajektnoj liniji Makarska – Sumartin.
Prošlo je 36 godina od one ljetne nevere u Trpnju.
Promijenile su se države i zastave. Kardeljevo se ponovno zove Ploče. Rat je odavno završio. Došli su novi, veći i moderniji trajekti. Promijenili su se propisi, brodogradilišta, način održavanja brodova i cijeli sustav pomorskog prometa.
A mala „Pelješčanka“ još uvijek spušta rampu, ukrcava automobile i putnike i prelazi more.
Vojni avion promašio ju je za petnaestak metara. Nevera ju je bacala o trpanjsku rivu. S hrvatskim vojnicima krenula je u ratnu akciju. U Cavtatu su je pokušali granatama zapaliti i potopiti.
Svaki put se vratila.
A vraća se i danas – iz Makarske prema Sumartinu, pa opet natrag.
Za jedan trajekt, sasvim dovoljno za nekoliko života.
