Nadrealna je to scena, kao da je pobjegla iz filmova Jima Jarmuscha – Mi nadobudni gimnazijalci ispijamo čaj u Gradskoj kafani, prosipajući pamet o svim svjetskim problemima, mada ne znamo ni jaje isprigati, a u jednom trenutku ulazi On.

Sjeda za visoki stolac, naručuje bezalkoholni vrući napitak, rijetko Johnnie Walker, i starta sa dugim monologom. Zabacuje glavu, gleda prema plafonu Gradske kafane i repa kao da je Snoop Dogg. Malo što razumijemo, brz je na jeziku, kao Busta Rhymes u stihovima antologijske Break Ya Neck, ali tu i tamo razaberemo da priča o vanzemaljcima, da će doći jedan dan, otet će nas, a možda i neće, možda će nam i pomoći, kao što su nam pomogli da izgradimo piramide i druga čudesa...

Upravo iz razloga što ih često spominje nosi nadimak Pero Vanzemaljac. Gledajući njegove hip-hop nastupe o vanzemaljcima na pozornici Gradske kafane, pitao sam se, još kao mulac, tko je taj čovjek i odakle dolazi?

Danas, dvadeset godina od tih nadrealnih scena, još uvijek su me morila slična pitanja. Gdje je taj tajanstveni čovjek Pero Vanzemaljac? Posljednjih godina slabo sam ga viđao, nije to više ona ista Gradska kafana, gdje su se skupljali glavni glumci Jarmuschove Noći na Zemlji, pa ni Pero Vanzemaljac, koliko god da se na trenutke činio lud, dobro je znao da tamo više nema mjesta za njega.

Dolaskom sve većeg broja turista i sveobuhvatnom komercijalizacijom Grada, Pero Vanzemaljac kao da je ispario, kao da su ga, zaista, oteli oni vanzemaljci koje je tako često spominjao. Odlučio sam krenuti u potragu, ali prepreke su bile ogromne. Čak ni najveći i najbolji moderni kroničari Dubrovnika poput Vedrana Benića i Borisa Njavra nisu puno znali o tom čovjeku, čak ni kako se preziva.

Posljednja šansa bio je odlazak u brijačnice kod Hrvoja Čikata i Jaka Šabadina, kod ljudi koji su valjda, barem jedanput, obrijali sve glave ovoga Grada. Ako takve institucije Velog mista ne znaju ništa o Peru Vanzemaljcu, zapitat ću se je li taj čovjek uopće živio ili je za njegovo postojanje kriva loša trava koju smo kao glupave pubertetlije pušili.

-Pero Vanzemaljac ti je umro – rekli su mi prvo kod Čikija, a onda potvrdili i u Jaka, jer ova važna priča mora imati barem dva izvora.

-Kada? – upitao sam s tugom u glasu.

-Ima preko godine dana.

Eto koliko je misteriozan lik bio Pero. Umro je, ima od tad podosta, a nitko od nas, smotanih novinara, nije napisao ni retka. Kod Jaka i Čikija saznao sam i neke druge informacije, često kontradiktorne, ali, kada je riječ o Peru Vanzemaljcu, nema lakih odgovora, kao što ni njegov život nije bio nimalo lagan.

Dio starih kroničara iz Čikijeve brijačnice rekao je da je Pero svojedobno bio doktor u Americi, ali su ih drugi brže-bolje stali ispravljati da nije bio doktor, nego samo anesteziolog, a treći su kazivali da nije imao nikakve veze s medicinom, nego da je to riječ o njegovu bratu.

A onda su se opet složili da je Pero Vanzemaljac često znao, nekome tko ga priupita za zdravstveno stanje, dati točnu dijagnozu. Bio je neka vrsta dubrovačkog doktora Housea.

Kad smo već kod housea, valja spomenuti da je dugi niz godina imao kuću na Pločama, koja se kasnije prodala, ali, evo novih prijepora, jedni kažu da ju je Pero prodao, drugi da ju je prodala njegova rodbina – bilo kako bilo, zajedno se slažu – od tih je novaca Pero mogao živjeti ne radeći i trošeći kune na napitke u Gradskoj kafani i drugim dijelovima Grada.

Nitko sa stopostotnom sigurnošću ne zna je li Pero Vanzemaljac ikad išta radio, prije da nije, nego da jest, a također su mi rekli da je sklonost ka monolozima i vanzemaljcima imao još od najranijih dana.

Ali s druge strane, dodaju, imao je i britku inteligenciju, u nekim bi danima bio toliko čistog uma da je briljirao sa zaključcima. A onda bi se opet nalaktio na šank, rekli su mi da je znao dolaziti i do Kluba pomoraca, pa bi poput Eminema na amfetaminima, nabrajao prednosti i mane života u drugim galaksijama – bio je za prisutne kao neka vrsta paralelnog svemira, holografskog prikaza naših života.

Sjećam se da sam jednom, napušen kao losos, razmišljao je li možda Pero Vanzemaljac u pravu, a mi svi u krivu, uostalom ne govori li kvantna fizika da nikakva materija ne postoji, da je sve samo energija koja se ukazuje kao atom, i da svijet kakav poznajemo je u biti, samo jedna velika iluzija, običan teatar snova, nekakav Old Trafford po kojem mi igramo uloge dodajući se ljutnjom i smijehom sa suigračima?

Zemlja je toliko sićušna spram cijelog svemira da bi zaista bilo potpuno nevjerojatno da ne postoje mali zeleni, o kojima je Pero Vanzemaljac neprekidno pričao. Mi smo ga doživljavali kao ludog repera, a on je vjerojatno bio samo ispred svog vremena.

Jednom će doći dan kada će se čovječanstvo susresti s inteligencijom iz drugih krajeva svemira, a možda se neki dubrovački kroničar iz budućnosti tada sjeti legendarnog Pera Vanzemaljca, jednog od posljednjih dubrovačkih oriđinala, kako zabačene glave i pogleda prema plafonu dubrovačke Gradske kafane, upozorava ljude da su oni već tu, možda će nas otet, možda će nam pomoći, ali  - postoje.

I tako je, prije nešto više od godinu dana, otišao, naš dobri, stari Pero, u iste one visine, kojima je bio opsjednut čitavog života, na mjesto gdje je napokon susreo svoje davno izgubljene prijatelje.

Eno ga vidim, gore, za šankom Svemirske kafane, kako zabačene glave i pogleda uperenog nisko u planet Zemlju, objašnjava vanzemaljcima da postoji dole neka primitivna vrsta, koja je u stanju međusobno oduzimati živote, slobodu i ljudska prava, rasa sisavaca koja bi za novac prodala i vlastitu majku, čudne jedinke koje se ne brinu za bolesne i izmučene iz svoga jata, vrsta koja se međusobno laže i potkopava…

Vanzemaljci u čudu slušaju Pera i ne vjeruju mu da u čitavom svemiru može postojati živući rod, koji se međusobno muči. Misle da izmišlja i da nije baš normalan.

Zovu ga Pero Zemljanin.

Maro Marušić

Vlahušić s Josipovićem, u pozadini Pero Vanzemaljac