Nakon što je sve upućivalo na to da vladajuću većinu trese ozbiljna politička kriza izazvana snimkom Dabrova hvalospjeva Anti Paveliću, HDZ je ponovno dokazao svoju najveću političku stabilnost; sposobnost da se ništa ne promijeni. Premijer Plenković prošlog je tjedna okupio partnere u Banskim dvorima i predstavio novu ''joker ruku'' vladajuće većine, gospođu Ban, svježe instaliranu članicu koalicije. Vlada ostaje čvrsta, koalicija još čvršća, Hrebak nikud ne ide, a kriza je riješena starom provjerenom metodom – proširenjem obitelji. ​Sastanak je završio uobičajenim ritualnim klanjanjem "europskim vrijednostima" i zajedničkom fotografijom na kojoj svi sudionici izgledaju ko da su upravo pojeli nešto jako kiselo, ali i jako skupo.  

A nova HDZ-ova ruka u Saboru, nekad ljevičarka koja je disciplinirano dizala ruku za SDP, potom kao neovisna zastupnica jednako disciplinirano dizala ruku ni za što posebno, nakon dugog ideološkog hodočašća, pronašla je političko prosvjetljenje, baš tamo gdje je najudobnije, u većini. Jer ako je istina relativna, saborska plaća je konkretna, a mandat najmirnije klizi prema mirovini. Ljevica je, očekivano, zaprepaštena. Pitaju se što se dogodilo s principima neovisne zastupnice, kojoj je do jučer sve bilo neprihvatljivo i gadljivo, a danas odjednom miriše na stabilnost i državničku odgovornost.                     

Ostaje pitanje za birače: jesu li glas dali zastupnici ili njenom budućem političkom rasporedu sjedanja? Jer u Saboru se očito ne mijenjaju stavovi, nego samo redovi u kojima se sjedi, dok ruke ostaju spremne za dizanje, bez obzira na smjer vjetra. 

Ponos američke mornarice SS Gerald R. Ford, plutajući grad s 5 tisuća mornara, krenuo je doma, jer su mu se zaštopali - zahodi. Najmoderniji nosač zrakoplova na svijetu, tehnološko čudo s nuklearnim pogonom i katapultima budućnosti, pao je na – kanalizaciji. Povijest ratovanja pamti kvarove radara, motora i raketnih sustava. Ali WC? Stručnjaci bi to nazvali logističkim izazovom, a laici bi rekli da je riječ o najvećem nosaču govana na svijetu.                                            

A kako pregovori s Iranom nisu išli po američkom receptu, odlučeno je da se posada suzdrži od upotrebe zahoda – osim u hitnim slučajevima. Time je otvoreno novo poglavlje vojne doktrine: odvraćanje stiskanjem. Unatoč tom unutarnjem pritisku, nosač se pridružio ostatku flote i dao puni doprinos napadima na Iran. Jer ništa ne pokazuje globalnu silu ko brod koji može lansirat desetke zrakoplova, a premda mu je infrastruktura zakazala, nije mu zakazala posada, koja disciplinirano stišće svoje vrlo osjetljive odvodne cijevi. 

Novi ministar zdravlja odlučno je odbacio ''netočne tvrdnje'' o namještanju ugovora HZZO-a klinici Medikol. Jer kod nas se ugovori ne namještaju, oni se samo spontano poslože. Ko Tetris, samo s milijunima eura. Model je genijalan u svojoj jednostavnosti: država ne kupuje PET/CT uređaje, nego privatniku plaća da koristi svoje, većinom smještene u javnim bolnicama. Dakle, javni prostor, javni pacijenti, javni soldi, ali privatna - faktura. To je ono kad imaš kravu, ali ti se ne da musti, pa mlijeko kupuješ od susjeda.                                            

Iz Medikola poručuju da je takvo partnerstvo za zdravstvo duplo povoljnije. Kupnja triju uređaja koštala bi desetak milijuna eura, ali onda tek kreću ''popratni troškovi''. U njihovoj računici, kroz tri godine, sve bi državu koštalo 84 milijuna eura, dok oni to sve elegantno rješavaju za 43 milijuna. Čovjek bi reko – humanitarci. Skoro pa da im se zahvalimo što nas uopće žele koštat! No tu ostaje sitna nedoumica; ako se državi ne isplati kupovat uređaje, po kojoj to čarobnoj formuli isplati privatniku? On još plaća najam (dodijeljen pod posebnim uvjetima), a osoblje mu je skuplje jer je privatno, dok bolničko osoblje već financira proračun.                 

I svejedno su u dubokom plusu!? To nije biznis-model, to je matematičko - ukazanje. Zanimljivo, KBC u Zagrebu i Osijeku uspijevaju s vlastitim uređajima. Kako već nisu bankrotirali? Možda postoji posebna zdravstvena fizika: u nekim bolnicama PET/CT proizvodi gubitke, a u drugima – čuda. U svakom slučaju, dobro je znati da je naše zdravstvo stabilno. Osobito kad je privatno. 

Prošloga tjedna započelo je rušenje Noa Beach Cluba na Zrću, hrama ljetne euforije, epicentra neprospavanih noći i mjesta gdje je mladima jedan noćni izlazak trajao dulje nego starijima cijeli godišnji odmor. Otvoren 2014., klub je postao sinonim za hrvatski party turizam. Za turiste, Noa je bila međunarodna razglednica modernog Paga, europska Ibiza s pogledom na Velebit.  

Za lokalne stanovnike, posebno onu stariju čeljad s prozora i taraca, to je bila suvremena verzija Sodome i Gomore, samo s boljim DJ-ima i jačim zvučnicima. Istina je, ko i vazda, vjerojatno plesala negdje između. Nakon početka rušenja, iz Noe su objavili službeno zatvaranje, uz zahvalu svojim klijentima, ali i izrazili tugu za desetljećima rada, ulaganja i globalne prepoznatljivosti. Institucionalne odluke su, eto, presudile. Ni Biblijsko ime drvenog utočišta na plaži nije ih spasilo od srdžbe administracije i njihova bagera. 

Hoće li Zrće sad postat pristojnije i tiše za spavanje? Možda. A možda će se energija samo preselit nekoliko metara dalje, jer zabava, baš ko i more, uvijek pronađe svoj put.