-Smijul se rušt kuće u kojma je živjo klask Miljenko Jergović? - upita Sarajlija Sarajliju onako sugrađanski. 

- Vidš, to ćut objasnt na jednom primjeru, pa ti sam zaključi. 

Igra Željo finale Šampions Lige protv Reala u Realu. Bran se svo vrijeme, raja iz Reala sva za Real, sudja podmićen. Baljić starto u šesnes metra na Butragenja, pipno ga nije, sudja penal. Škrba čita. Ondat Meša Baždarević izvrtjo sve uokolo, i Hjera, i Manuela Sančiza, ubacjo u prazan prostor, jebteživot, gledam ja Nikolu Nikića đe je, tri metra ispred zadnjeg prvotimca Reala, nije u opsajdu, ladan ko špricer, gledam pomoćnog sudju, ne dže. Željo vodi jean nula. Za prepričavnje. Opet Real stišće, znaš Reala kako stišće kad gubi, ne možes tu niko obrant. Ali Željo ima svoj dan, bran se ko lav. Al sudja, mater mu jeben podmićen, Katana, bogomtisekunem, pipno nije Butragenja, a sudja opet penal. Sad puca Hugo Sančez. Škrba opet čita. Jebote vodi Željo, saće kraj, selektor Reala očajan, vuče očajni potz, uvaljuje Mičela rekoval…centa..., ne znam jebemu kakos kaže ta rječ, znaš Mičla, zajeban je Mičl, ne prašta taj ništa. Igra se zadnji minut, sjurjo se Hugo scentra prema šesnes metra, Refk Šabanadžović zaostaje, ulaz Hugo u šesnes, brž za po korka od Šabanadžovća, može puct, pogodt, falt, izjednačt, izgubt, al pitam ja tebe smijel Refk Šabanadžović rušt Huga Sančeza u šesnes metra, a Hoze Miguel Gonzalez Martin Del Kampo Mičel je u terenu, a znaš Mičla, zajeban je Mičl, ne prašta taj ništa? Eto, istat je stvar s kućon Miljenka. 

************************************************ 

Prošlo je skoro dva desetljeća otkako je mladi Maro napisao ovaj blesavi tekstić na bosanskom jeziku i prijavio ga na književni konkurs koji je organizirao Romano Bolković na svom blogu Vaseljena. Pravila ponašanja bila su sasvim jednostavna – mi, blogeri s Bloga.hr – često smo svraćali na Bolkovićev digitalni forum, te vodili s njim i drugim kompanjonima duge političko-nogometno-meteorološke rasprave, a ponekad smo se okušavali u kratkim i dugim književnim formama, lirskim, te epskim zapisima, a najdrskiji i najbezobrazniji među nama znali su svoje misli podastirati čak i u obliku soneta. Tako je, među svim ostalim ludorijama na Vaseljeni, Bolković u siječnju 2008. godine organizirao književni konkurs na temu Smiju li se rušit kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović? 

Blogovi i društvene mreže su skroz različiti 

No, zašto ja vama ovo govorim i zamaram vas s fosilnim ostacima koji (barem u mom slučaju) nemaju nikakvu arheološko-književnu vrijednost? Zato, jer je legendarni Blog.hr - prvo veliko digitalno okupljalište Hrvata - 1. ožujka ove godine službeno prestao s postojanjem. Ugasili su se serveri, i tako su svi naši književni konkursi, zajedno s tisućama drugih objava, zauvijek nestali iz digitalne sfere. Kao da Blog.hr nikada nije ni postojao. A u ono njegovo zlatno vrijeme – a to je period između 2006. i 2010. godine – velika si faca bio ako si se uopće odvažio imati blog. 

No, zašto ja vama ovo pričam i zamaram vas s mojim nostalgičnim sjećanjima koji u vašem slučaju nemaju nikakvu sentimentalno-arheološku vrijednost? Zato jer prije nije uvijek bilo bolje, ali ovdje jest. Rekoh već, blogovi su bili prva digitalna okupljališta, preteče današnjih društvenih mreža. Nije još Mark Zuckerberg ni uspio zajebati one njegove suosnivače Facebooka, a na Blog.hr i sličnim platformama, okupljale su se tisuće i tisuće virtualnih prijatelja. 

No, zašto ja vama ovo govorim i zamaram vas mojom ljubavlju prema blogu i mržnji prema Facebooku, a vama je sve to jedno te isto digitalno sranje? Zato, jer blogovi i društvene mreže nisu uopće iste. Na blogovima su se fotografije objavljivale jako rijetko, videa još rjeđe, sve se vrtjelo oko pisane riječi i to poprilično duge forme. Drugim riječima, blog je bio svojevrsni nastavak novina i časopisa u puno slobodnijem obliku i ljudi koji su tamo objavljivali sadržaj najčešće su bili upravo medijski djelatnici. Blogovi, za razliku od društvenih mreža, nisu ubijali fokus i koncentraciju, nego upravo suprotno. Povećavali su je, jer si na pojedine blogove dolazio s ciljem. Sviđali su ti se ili njihovi autori, ili ekipa koju su ti isti autori skupljali u svoje okrilje. Upravo takav blog je bila Vaseljena Romana Bolkovića. 

Kada bi se tamo govorilo o nekoj temi, glavna misao vodilja bi nas zaokupljala danima, a ne kao što je to slučaj na društvenim mrežama gdje pozornost traje tisućinku. Naravno, bilo je jako puno zajebancije i smijeha. Svi ti književni konkursi upravo su se vrtjeli oko toga, a neki od njih imali su i umjetničku vrijednost (ne mislim pri tom na ovaj moj tekstić). Pa nije li sam ovaj naziv 'Smiju li se rušit kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović' genijalan? Ono što hoću reći jest da su blogovi u isto vrijeme bili duhoviti, inteligentni, zanimljivi, provokativni – a najbolji među njima i s velikom književnom vrijednošću - i dodatni bonus je bio taj što nije bilo reklama. Nije objavljivao bilo tko, trebalo je na blogu imati puno samopouzdanja za napisati najobičniju prosto-proširenu rečenicu, pa posljedično nije bilo (toliko) smeća kao na društvenim mrežama. 

U idealnom svijetu blog bi bio živ 

Ta je naša blogerska zabava trajala nekoliko godina sve dok Mark do kraja nije razvio svoj proizvod. Kako su društvene mreže jačale tako je blog umirao. Prvo sporo i polako, a onda sve brže. Zadnjih desetak godina lakše ćete sresti čovjeka na Stradunu u siječnju nego posjetitelja na Blog.hr. Njegovi vlasnici Nova TV shvatili su da ta forma više nema nikakvog smisla i odlučili su je ugasiti. 

U nekom idealnom svijetu blogovi bi bili živi, a ono što bi trebalo ugasiti su društvene mreže. Samo pritisnuti šalter i zauvijek ih poslati u mrak. Jednostavno, Facebook, Instagram i ostali, baš poput droge, rade više štete nego koristi, i zato ih treba zabraniti, ne samo djeci, nego i odraslima. Svima. Ubijaju koncentraciju, otuđuju ljude, pažnja traje nekoliko tisućinki, a sve se vrti oko marketinških algoritama. Stvaraju ovisnost, vrijeme provedeno na društvenim mrežama je najizgubljenije moguće vrijeme. 

Pokušavam zamisliti Romana Bolkovića da na svom Facebook profilu pozove ljude na književni konkurs pod nazivom Smiju li se rušit kuće u kojima je živio klasik Miljenko Jergović? Ta bi objava skupila dva lajka, ne bi je nitko do kraja ni pročitao, a kamoli pisao uradak o rekonvalescentu Joseu Miguelu Gonzalezu Martin del Campo Michelu.  

Danas, nakon što smo upravo pokopali Blog.hr, čovječanstvo treba zastati i zapitati se trebamo li organizirati demokratsko-referendumski konkurs pod nazivom Smiju li se rušit društvene mreže koje je programirao klasik Mark Elliot Zuckerberg? 

Znaš Marka, zajeban je Mark, ne prašta taj ništa.