U današnjem svijetu čovjeku fakat ne trebaju više proroci tipa Nostradamusa ili Babe Vange da mu proreknu kako svijetu slijedi 10 godina terorističkih napada, bombaša samoubojica, gaženja nedužnih civila kamionima, otetih aviona, zato što su tri ishlapljela starca iz osvete odlučili cijeli planet resetirat i sravnit ga sa zemljom. Zasad je samo Hormuški tjesnac zatvoren, cijene nafte raste, a slijedi i poskupljenje svega ostalog. Sad je malo jasnije zašto je Trump prvo navalio na Venezuelu, uzeo im naftu, a tek onda navalio na Iran. A mi Europljani, koji smo dosad plaćali cijenu ruske agresije, sad ćemo plaćat i cijenu američke. Neki koji naslućuju Božju providnost pak kažu - spas je blizu, jer je pobožni predsjednik odlučio pozvat pastore iz cijele Amerike u Bijelu kuću. 

U slavnom Oval Officeu, Božji namjesnici su položili ruke na njega i molili za božansko vodstvo. Slika je bila dirljiva: dok su oni tražili mudrost s neba, lice predsjednika je izgledalo duhovno prosvjetljeno. Vjerojatnije više sjećanjem na curice s Epsteinovog otoka, a manje na njihove vršnjakinje poginule u Teheranu. Ali to je njihovo subjektivno viđenje!                                                                       

Neki neovisni i zločesti američki mediji predložili su praktičnije rješenje: umjesto pastora možda bi trebalo pozvati egzorciste. Umjesto blagoslova ekipe, bolje da provjere je li Sotona možda već rezervirao stalno mjesto u Ovalnom uredu. Jer, ako već živimo u apokaliptičnoj komediji, red je barem da produkcija bude pošteno žanrovski definirana.  

Nakon što je nedavno neovisna saborska zastupnica gospođa Ban svoju neovisnost ustupila HDZ-u, svoje ovisnosti o vlastitom mišljenju odrekao se i neovisni gospar Zurovec. Dobili su oboje besplatni kapućin od premijera, sretnog što mu vlast više ne ovisi o ruci koalicijskog buntovnika, čiji ustašluk njegov šef opisuje kao - nestašluk. 

Neki neimenovani politolog s ljevice umjesto komentara, sjetio se svoga papagaja Đura, koga su u obitelji držali za budalu. Kad bi mu rekli - reci Đuro dobar dan, on bi zakriješto - domo bran.  

Ili bi na komentar - pada kiša, on uzvratio – 'ko vas šiša'. Ipak tu i tamo, bio je i zabavan, pa kad je tako jednom prilikom viknuo "ide mačka, ide mačka!", ukućani koji su upravo na TV-u gledali važnu utakmicu su ga ignorirali, znajući da nemaju mačku u kući. A kad su nakon nekog vremena došli do kajbice blizu otvorenog prozora, shvatili su istinu; bila je to mačka, a od Đura su ostala samo dva repna pera. 

Kad Gary Koren, izraelski veleposlanik u Zagrebu, pozove Hrvatsku da prekine odnose s Iranom i usput malo ''pročešlja'' iransko veleposlanstvo zbog mogućih špijuna Revolucionarne garde, stekne se dojam da nema ništa prirodnije nego da diplomat jedne države javno savjetuje drugu državu kako da se obračuna s trećom. Posebno je zanimljivo da takav savjet dolazi u trenutku kad se država koju on predstavlja, nalazi u središtu globalne političke oluje, s optužbama za ratne zločine i genocid, koje odzvanjaju po međunarodnim institucijama. Pitanje je, dakle, treba li Hrvatska poslušat savjet i prekinut odnose s Iranom. Ili bi možda trebalo otvoriti stari primjerak George Orwella i podsjetiti se njegove skromne lekcije iz političke logike: rat je mir, neznanje je moć, a sloboda je ropstvo? 

Jer u tom svijetu izvrnute logike sve izgleda savršeno normalno: država optuživana pred međunarodnim institucijama, dijeli lekcije o sigurnosti, diplomati predlažu tuđe vanjskopolitičke odluke, a na nečiji suverenitet gledaju ko na turistički suvenir; lijepo izgleda na kredenci, ali se ne koristi u praksi. 

Europa je konačno pokazala svoju legendarnu sposobnost rješavanja velikih problema. Nakon godina rasprava, milijuna dokumenata stiglo se do povijesnog pitanja: hoće li kazaljka ići lijevo ili desno? 

Od 4,6 milijuna građana EU koji su sudjelovali u internetskoj anketi, njih 84 posto je reklo da im je dosta pomicanja sata. Demokracija je progovorila, a sustav je učinio ono što najbolje zna; pristojno je saslušao građane i zatim problem spremio u škrabicu s uputom: razmotrit čim se postigne suglasnost, treba li ostat zimsko ili ljetno vrijeme. Naravno, to je pitanje takve kozmičke kompleksnosti da zahtijeva barem 54 plenarne sjednice, 23 radne skupine i nekoliko tona espresso kafe iz briselskih aparata. Alternativa tome bi bila da zastupnici dignu ruke i prebroje glasove u 30 sekundi. Ali to bi bilo krajnje neodgovorno i opasno brzopleto rješenje. 

Ironija je tim veća što je pomicanje sata nastalo tijekom prvog i drugog rata, kad su države pokušavale uštedjet energiju i iskoristiti više dnevnog svjetla. Danas, u digitalnom dobu satelita, umjetne inteligencije i pametnih gradova, Europa još uvijek raspravlja o istoj kazaljci ko da se radi o nuklearnoj doktrini. 

Stručnjaci upozoravaju da pomicanje sata remeti bioritam, posebno kod starijih ljudi i djece. Stočari pak tvrde da krave daju upola manje mlijeka, danima nakon micanja kazaljke unaprijed. 

Što znači da su jedina bića u Europi koja stvarno osjećaju posljedice ove političke sage – krave. 

Znaju li barem krave, koliko je sati?