-Dragi roditelji, trebali biste djeci… 

Tako otprilike ide svaki roditeljski sastanak u školi. Dragi roditelji, trebali biste djeci reći da manje koriste mobitele. Je li vi to ozbiljno govorite da bismo mi roditelji trebali reći djeci da manje koriste mobitele? E, pa dragi razrednici, dragi ravnatelji, ravnateljice, zaposlenici u obrazovanju, vi biste trebali reći svom resornom ministru da donese zakon koji zabranjuje mobitele. 

Džabe ja govorio mom djetetu da ne koristi mobitel kada ga imaju svi njegovi vršnjaci. Ako mu zabranim ili znatno smanjim korištenje pametnog telefona, jedino što ću postići jest to da ću s njim narušiti odnos, jer „kako drugi mogu, a on ne smije?“ Rješenje je logično i nadohvat saborskih ruku – država donese zakon kojim zabranjuje korištenje mobitela i društvenih mreža mlađima od 18 godina i propiše kazne. Ako ih policija uhvati kako tipkaju po Snapchatu, ode 100 eura koje su mogli potrošiti na duksu Alpha Industries. Ako roditelj pak u svakom trenutku želi kontaktirati svoje dijete, mogu se čuti preko pametnog sata. Vrlo lako i bezbolno rješenje, ali zašto jednostavno kad se odgovornost može svaliti na roditelja? 

-Dragi roditelji, trebali biste djeci… 

Tako otprilike ide svaka rasprava o prehrani. Dragi roditelji, trebali biste djeci reći da manje konzumiraju jednostavne ugljikohidrate poput kroasana, krafni, kruha, Nutelle… Je li vi to ozbiljno govorite da bismo mi roditelji trebali reći djeci da se zdravo hrane? E, pa dragi ravnatelji škola i vrtića, zaposlenici u obrazovanju, vi biste trebali reći svom resornom ministru da donese zakon koji zabranjuje bijelo brašno i bijeli šećer u vašim ustanovama. 

Rješenje nadohvat saborskog restorana 

Džabe ja govorio mom djetetu da jede blitvu i okani se Nutelle kada ga vi prvog dana vrtića ili škole našopate inzulinom i u roku od par dana stvorite ovisnika kojemu se gadi sve zeleno. Nakon što ste od mog djeteta, koje je do jučer guštalo u kelju, preko noći napravili đankozu o slatkom, ako mu sad kod kuće zabranim mazanje eurokrema po palačinkama, jedino što ću postići jest da ću mu izazvat apstinencijsku krizu. A rješenje je logično i nadohvat saborskog restorana – država donese zakon kojim zabranjuje konzumaciju bijelog brašna i bijelog šećera u vrtićima i školama i propiše kazne. Ako policija uhvati dijete s rukama u pekmezu, ode 100 eura koje je moglo potrošiti na dres Mbappea. Vrlo lako i bezbolno rješenje, ali zašto jednostavno kad se odgovornost može svaliti na roditelja? 

-Dragi roditelji, trebali biste djeci… 

Tako otprilike ide svaka rasprava o kretanju. Dragi roditelji, trebali biste djeci reći da više borave na otvorenom u fizičkim aktivnostima, a manje pred ekranima. Je li vi to ozbiljno govorite da bismo mi roditelji trebali reći djeci da su više na igralištima? E, pa dragi pedagozi i ostali stručnjaci za odgoj djece, vi biste trebali reći ministru graditeljstva i prostornog uređenja da zabrani gradnju hotela, apartmana i stambenih zgrada po svim mogućim zelenim zonama gdje su se mogla napraviti igrališta. 

Džabe ja govorio mom djetetu da se ode igrati vanka kada jednostavno nema gdje. Svaki iole prazan prostor oko moje zgrade prenamijenjen je u građevinski i tu je niknula zgrada sa stanovima koji se prodaju od 300 tisuća eura naviše. Jebo ti dječje igralište kada isti taj prostor može investitoru donijeti zelembaće. Dok sam ja bio dijete svaka livada je bila teren za nogomet, svaka košćela lokacija za logor, a onda je došao kapitalizam i rekao da su te livade i košćele mrtvi kapital, pa je bivša gradonačelnica Dubravka Šuica u onim famoznim izmjenama i dopunama GUP-a iz 2005. godine ogromne zelene površine prenamijenila u građevinske parcele – odnosno pretvorila mrtvi u živi kapital - gdje i dan danas, dvadeset godina od donošenja tog plana, niču nove zgradurine. Dobra naša Dube, nije u tim izmjenama predvidjela nikakva dječja igrališta i rekreacijske zone, nema tu para, samo musava djeca trče za loptom, koga tako nešto interesira? 

Neće više biti bjelčuga u Europi 

A onda 20 godina kasnije, Europa je shvatila da ta, kako se zovu, ah djeca, ipak imaju nekog smisla, zar ne? Ako nema te blatnjave djece koja trče za nogometnom loptom, sutra neće biti ni mirovina. Dobro, serem sad, bit će mirovina, jer će dolaziti raditi Nepalci i Indijci, ali neće više u Europi biti bjelčuga. Europska komisija napokon je shvatila da će bijelci u Europi zbog manjka djece nestati, pa se Ursula von der Leyen premišlja da za prvu osobu europske Agencije za demografiju postavi Dubravku Šuicu, istu onu Dubravku Šuicu koja dok je bila gradonačelnica nije napravila nijedno igralište i svojim je likom i djelom pridonijela manjku djece. Pa kakav je ovo genijalan apsurd, Eugene Ionesco i Samuel Beckett male su bebuške za von der Leyen i Šuju! 

Kada sve ovo čovjek vidi, pravi zaključak nameće mu se sam od sebe – u ovom današnjem svijetu samo najveće budaletine među nama imaju djecu. U Hrvatskoj i Europi, realno gledajući, uopće nije vijest to što nema potomaka i što Europa demografski propada, već bi vijest bila ta da ljudi, unatoč svim poteškoćama kojima su okruženi, i dalje žele i imaju djecu.  

Cijene hrane i režija su nikad veće isto kao i cijene stanova bilo za kupnju, bilo za najam. Ako mladi roditelji nisu naslijedili nekretninu nikad svoju neće imati koju god školu završili. Za uopće preživjeti po današnjim cijenama, trebaju ti dva posla. Kako ćeš onda imati vremena za odgoj? Ako slučajno i uspiješ kupiti stan u nekom šugavom kvartu za ogromnih 300 tisuća eura (u Dubrovniku dvosobnih stanova nema ispod te cifre) dijete ti u blizini neće imati igralište, a ti parking. Kisit će najveći dio dana kod kuće jedući Nutellu, a 'stručnjaci' će vam govoriti kako provodi previše vremena ispred ekrana i da se deblja od loše prehrane. 

Ako nemate babu i djeda, nafrknuli ste, jer vrtić – ona ustanova koja će ga pretvoriti u đankozu i navući na Nutellu, sjećate se? – radi samo ujutro. Nije otvoren popodne, ni vikendom, pa ako ste zaposleni u turizmu – a zaposleni ste, jer što drugo se u Dubrovniku može raditi? - i nemate baku i djeda, tko će vam čuvati dijete? Normalno da ga nećete imati. 

Tu je i genijalna Crkva koja svake nedjelje s oltara nariče kako nema djece, a istovremeno nijednu svoju parcelu ne bi besplatno dali za dječje igralište ili nešto slično. Najluđe je što ni oni postojeći nogometni tereni nisu više besplatni. Na dobrom dijelu njih, treba vam termin koji plaćate. Sve u vezi djece je danas preskupo, od dječjih rođendana do sličica za Svjetsko prvenstvo. Najjače mi je kad netko kaže kako su ljudi prije mogli imati petero, šestero djece i uopće nisu kukali, iako su bili siromašni. Prvo, na tu se djecu do njihove osamnaeste godine sveukupno potrošilo manje nego na jednu majicu Alpha Industries, a ta su djeca već od malih nogu bila radna snaga koja je muzla krave i donosila drva. Da ja danas tako postupam s mojom djecom, Centar za socijalnu skrb bi postupao sa mnom. 

Uglavnom, nikad nije bilo teže imati djecu nego danas. S jedne strane, sistem uopće ne podržava obitelj, a s druge strane ljudi su sve sebičniji, ali nije im za zamjeriti, jer zaista nije lako imati potomke. A u budućnosti će ih biti još manje. Djeca će se rađati samo na dva načina. Ako kod nekoga postoji ogromna hormonska želja za biti roditelj, te ako slučajno dođe do trudnoće, a buduća mater ne želi pobaciti (oca se tu ionako ništa ne pita). Svi drugi neće imati djecu, jer je sistem zapadnih zemalja takav da brutalno otežava, umjesto da motivira. Samo se govore demografske floskule koje odavno nitko ne puši, a ništa se konkretno ne rješava - od onih najlakših stvari poput zabrane mobitela preko gradnje igrališta pa do smanjenja ukupnog broja radnih sati za roditelje. Na mame i tate se svaljuje sva odgovornost, a oni zbog cijena hrana i stanarine nemaju vremena ni za sebe, a kamoli djecu. 

Dobrodošli u drugu četvrtinu 21. stoljeća koja će vjerojatno biti posljednja u kojoj će bijelci prevladavati. Da se razumijemo, nije to samo po sebi ništa loše, niti ja imam išta protiv. Samo mi je smiješno kada se Europljani krste oko manjka djece, jer slom demografije ne može biti logičniji slijed svih događaja. 

Naime, odavno na Starom kontinentu samo budale imaju djecu.