Odmah je jasno kako čovjek nije vegan. Nije pao zbog 10 kila graha, 10 kila blitve i raštike uz pet kila patata, koji su cjenovno sve više u rangu piletine i svinjetine. Može li mu se zamjeriti što štuje našu mesoljubnu hrvatsku tradiciju? Neće valjda za mito uzimati kus-kus. Pravi je naš domoljubni Hrvat. Hrvatina.Vidi se to i po tome što je volio i divljač. Malo srnetine i veprovine, pa dajte ljudi, ima li boljeg gulaša? Uzeo i nešto preko stotinjak tisuća eura, ali nije to tražio, naprosto je dobio pride. Za razne troškove. Svi dobro znamo kako lova curi, malo tu, malo tamo, i ode. Naš Mikulić samo je bio prilagođen vremenima u kojim živimo. Osim toga, jako je važno naglasiti, uhićen je građanin i mesožder Mikulić, a ne, kako sam prije krivo navela, glavni državni inspektor. Par sati ranije razriješen je dužnosti pa je razvidno kako je uhićen samo jedan obični građanin s lopovskim sklonostima. 

I da se razumijemo - to nije isto nego, brate mili, sasvim nešto drugačije. Zašto je razriješen, sasvim je razumljivo. Vlada na čelu s Plenkijem baš je taj dan saznala kako su dotadašnja šaputanja istinita. Saznali su groznu istinu da ovaj, dotad poštovani i vjerni član stranke, voli gurnuti lovicu u džep. Ne onu od uvijek premale plaće, nego lovicu za pogodovanje. I to ih je strašno iznenadilo i uvrijedilo. Sve dotad vjerovali su 'svom' čovjeku. To što je amenovao na dva nebodera dograđeni kat ili dva više od onog što je pisalo u dozvoli,  smatrali su Mikulićevom dobrom procjenom. Kako drugačije? Valjda on zna! Pa neće se Vlada petljati u posao struke! To je bilo na Mikuliću. Plenki se jako snervao  kad je saznao istinu o odlaganju opasnog otpada i tim vražjim kamenolomima. Onako snervan, odmah je usput smijenio i šest direktora državnih poduzeća. Samo zato što sad, poučen slučajem Mikulić, puše i na hladno. Za jednog od tih direktora znamo da je volio skupe automobile, dok su drugi bili skloniji nekretninama, skupim poklonima, markiranoj robi i fancy restoranima i putovanjima. Ali tko će sad vjerovati kako je to sve od babe i đeda? Plenki više ne želi riskirati, pa da mu ih uhićuju baš dok predaju izvještaj u Vladi. Nećeš razbojniče! Sretna je okolnost što je Plenki navrijeme progledao, pa nećemo imati naslovnice kako je uhićen neki Plenkijev direktor državnog poduzeća, nego neki tamo građanin, kao i svaki drugi građanin ako je lopina. Tako se to radi. Bravo za beskompromisnog Plenkija i našu Vladu! 

Kad vidiš Mikulićev cjenik, stvarno je bivši Beroš bio mala mica maca. Ili je jedino s tim vražjim mikroskopima bio malo neoprezan. Nema veze. Važno je da sad imamo novu ministricu koja je sjajno detektirala razloge dugih lista čekanja po bolnicama. Krivi su bezobrazni pacijenti, koji se mrtvo hladno ne pojave na zakazanom pregledu. Treba ih kažnjavati. Ako ne donese potvrdu da je u međuvremenu umro ili kako mu onaj zločesti Nijemac sve skriva po kući, pa tako i datum pretrage, slijede kazne. Zato možemo s velikom radošću pratiti smanjenje lista čekanja za dobrih mjesec, a možda i mjesec i po' dana. To je sad, na zadovoljstvo naše ministrice od zdravlja i na našu sreću - riješeno.   

Nekidan priča jedna gospođa u tramvaju kako ju je slijedio neki tamnog lica i da se boji tih vražjih stranaca. Prvo je kao gledao u mobitel, a zapravo je nju gledao, pa je onda pitao smije li pomaziti njenog psa. Onda ju je slijedio do butige gdje je i on, kao, nešto kupovao. Strah me je, kaže ona, evo što su napravili onoj jadnoj časnoj. Sad je sasvim svejedno što je sirota časna bolesna i sama se ozlijedila. Mržnja i strah se šire. Već je bilo prebijanja stranih radnika, ali sad možemo očekivati eskalaciju. Posebno kad je brzina širenja neistine uvijek veća i 'istinitija' od obične i dosadne istine. 

Kad su u pitanju antifašisti, tu su stvari malo kompliciranije. Jest, cijeli civilizirani svijet ponosi se svojim antifašizmom, ali moguće dobrohotno objašnjenje je što oni nisu imali tako kompliciranu situaciju. Nije im šef od borbe protiv antifašizma šurovao s Rusima i uveo drugove komuniste. Pa onda, nakon rata, uveo jednu državu, jedan 'narod' i jednog vođu. Uz to, osim svijetlih i uspješnih oslobađanja okupiranog teritorija, bilo je tu i puno i previše zločina. Istina, u svakom ratu ima zločina i to je nešto o čemu treba otvoreno govoriti i istraživati. Što je posao povjesničara. Ali se o tome ne možemo dogovoriti. S druge strane, imali smo ustaše i Pavelića. Pod parolom 'za dom spremni' ubijene su, što u logorima 'za odmor i rekreaciju', što van njih, cijele obitelji među kojima i brojne obitelji Hrvata. Druge obitelji ubijane su u ime rasnih zakona koji su doneseni i provođeni posve isto kao i u tadašnjoj Hitlerovoj Njemačkoj. Teritorij Dalmacije i Istre poklonjen je Talijanima. Hrvatska je svedena na Pavelićev pašaluk. Ali svi su oni željeli svoju samostalnu Hrvatsku, pa bi za to trebalo, kao, imati razumijevanje.  

Dok su ovi drugi željeli nešto drugo. Jugoslaviju. Svi? Neće baš biti da je tako. Kako god, sad smo tu gdje jesmo. Pobrkali smo sve lončiće pa ispada kako su bolji nacizam i fašizam, nego mrska nam 'crvena zvijezda'. Ne mislim na srpski nogometni klub. S nevjerojatnom lakoćom naši vladajući političari uspijevaju u istu rečenicu staviti kako su protiv fašizma i ustaša, ali i onih pod crvenom zvijezdom. I kako treba istražiti zločine pod tom zvijezdom petokrakom. Naravno da treba, ali fašizam i antifašizam ne smiju se podvesti pod istu rečenicu, ma koliko na prosvjedima bilo provokatora. Jer ima ih na svim stranama. Antifašizam nije i ne smije se vezati uz Jugoslaviju. Po tome ispada kako Hrvati nisu bili antifašisti. Nego što? Svi redom ustaše? I Anušićeve izjave i one županice Tramišak kao da su izrečene po Vučićevoj narudžbi, koji ionako tvrdi kako su u Hrvatskoj svi redom ustaše. Sad smo tu gdje jesmo. Zapeli u periodu između 1941. i 1945. godine. Dojam je kako ćemo tu i ostati, dok intelektualci, po dobrom starom običaju, na jedno i drugo šute. 'Ne bi se šteli mešati'. Kako je krenulo, mogli bismo imati borbu - brat na brata, Hrvat na Hrvata. A niđe lugara da ih istjera iz šume.   

U Gradu su, srećom, druge stvari prioriteti. Priča s Atlanskom i Matom ide dalje. Mato nikog ne imenuje, ali svi ionako znaju o kome govori. Hoće li se išta od toga doista raspetljati? Bojim se da neće. S druge strane, postavljen je MiG 21 ispred tvrđave Imperial na Srđu, koji je donio dodatnu priču Muzeju Domovinskog rata. Nema sumnje kako će biti atrakcija i domaćim ljudima, ali i turistima. Možda neće donijeti novaca koliko bi golf na Srđu, ali od malena su nas učili kako nije sve u novcu. Čak ni u Gradu, kojeg stalno prozivaju zbog velikih zarada. Eto vas.