Zar ne govori o tome i Kolona sjećanja u Vukovaru? Održana je ona u četvrtak, a službena brojka onih koji smiju sudjelovati zaustavila se na 500 ljudi.

U epidemiološke mjere nećemo, dakle je li trebalo biti 100, 500 ili 1000 ljudi sad je manje bitno, problem je što je ta brojka određena za elitu, koja će uzeti mjesto onima kojima su članovi obitelji poginuli u toj epopeji vukovarskog stradanja. Nešto u tom smislu rekao je predsjednik Zoran Milanović, a premijer Andrej Plenković nemušto mu je odgovorio kako će on ići u Vukovar, a ne smatra se elitom. Eto, bitno da se on ne smatra, a suprotno njemu, u istočnjačkoj priči žaba se smatrala konjem, pa se dala potkovati.

Evo u čemu je kvaka. 

Tamo će se naguravati politički, uvijek po pravilu, prije ili poslije, luzeri, umjesto da se Vukovar prepustio Vukovarcima. No, tako nešto nije opcija, pa je u pandemiji jadni Vukovar ponovo sabirni centar političkih poena. Šteta, baš je ova godina bila idealna za odavanje stvarnog pijeteta gradu stradalniku.

U ovom društvu, ratna stradanja, kao i herojstva, 30 godina poslije rata nekontrolirano se slave, samo društvo biva nošeno ratnom retorikom, baš onako u duhu Narodnooslobodilačke borbe, no Vukovar je nešto drugo, vječno su otvorene te rane te njegovu žrtvu treba dostojno obilježiti, a ne raditi od toga političke gluposti.

Taman uz ovu priču o Vukovaru gdje je država ta koja bira po ključu elitizma, odzvonila je i vijest iz jednog drugog slavonskog grada.  Gradski muzej Bjelovar imao je inicijativu da okiti "Covid bor", pozvali su se tako građani da ususret Adventu svoje zaštitne maske doniraju ovoj ustanovi, kako bi se okitio bor.

Umjetnička (ne)inventivnost na stranu, ali zabranio je to tamošnji Stožer civilne zaštite. Urnebesno je objašnjenje načelnice Stožera civilne zaštite Grada Bjelovara Valne Bastijančić Erjavec, inače po struci nastavnice likovnog odgoja.

- Platnena ili medicinska maskica na boru, na što će podsjećati? Na donje rublje. Pa zar ćemo se izrugivati Božiću? - rekla je ona.

Dodala je ona i na svom Facebook kako je "božićno vrijeme, vrijeme obitelji, darivanja, ljubavi", preciziravši kako "određenu tradiciju treba poštivati".

Odakle profesorica likovnog odgoja na čelu Stožera civilne zaštite? Zašto se Stožer civilne zaštite bavi s dušobrižništvom? Zašto Stožer smatra da je tu kako bi zaštitio osjećaje vjernika? Tko im daje to pravo?

Ne postoji, dakle u najluđim snovima ne postoji nikakvo pravo Stožera civilne zaštite da odlučuje o tome kako bi se bor trebao ukrasiti, dapače podsjeća to na bliskoistočne države, gdje vjerski vođa odlučuje o tome kako će narod živjeti.

Uopće, ta nemogućnost odcjepljenja politike od društva, društva u kojem profesorica likovnog odgoja organizira civilnu zaštitu, a pritom si uzima za pravo cenzurirati umjetničku slobodu, podsjeća na vrijeme za koje se dičimo da je iza nas, vrijeme tvrdog komunizma, ne onog kasnijeg, već onog iz 1950-ih godina. 

Ilustracije radi, da se vratimo na Kolonu sjećanja, član Vladinog savjetodavnog tijela Gordan Lauc, koji biva samoproklamiran stručnjakom par excellance, kaže isto mrtvo hladno da bi "zabraniti kolonu sjećanja bi bila puno veća ugroza za život i zdravlje, od toga da se i svih tih 500 u koloni zarazi koronavirusom, a sigurno neće".

Nakon tih riječi, i njegova struka i sve diplome koje ima totalno su ispražnjeni od smisla. Štoviše, tako nešto opasno je govoriti. Prvo, podsjeća na najrigidnije desničarenje, a drugo to je mlin na vodi svima onima koji ne vjeruju da je zaraza dio šire zaraze.

Sve ove priče podsjećaju tako koliko smo bolno zaostali - nigdje, u nekom čudnom obličju nezrele demokracije, dok država misli da je ona ta koja svojim pipcima treba  obaviti svaki dio društva, da je ona ta koja bira tko će na Kolonu sjećanja, ali i društva, dakle onih koji se od milja vole zvati građanstvom, koje primarno gleda kako u svakom smislu zadovoljiti službenu politiku.

Ne, ne postoje nekakve elite koje forsiraju ono što njima paše, odnosno postoje, ali paradoks nije  u takvima, nego u onima koji vjeruju da se državi, sistemu treba dokazati, koji drže da državne, političke principe treba zadovoljiti, što se u nedostatku ideje i intelekta svodi na isprazne osmijehe, na dodvoravanje i špijavanje, koje već može ići i pod domenu hrvatske nematerijalne baštine.

Jer, to što rade Lauc i dotična profesorica likovnog odgoja, upravo je "pogađanje" onoga što država želi. Nije, dakle, problem u tome što država želi društvo koje će sa svake strane biti omeđeno politikom, problem je što društvo manje do viša uživa u takvoj situaciji, što uživa u konstelaciji gdje oportunizmom može dostići partikularne interese, gdje se dovoljno samo svrstati na stranu, u ovom slučaju onim najnižim strastima ratnih stradanja i kršćanskih vrijednosti.

Pritom, paralelno s tim, odvija se situacija u kojoj imamo više epidemiologa nego nogometnih selektora, koji prstom opominju kako korona ne postoji, kako je ona dio zavjere, podvale i globalističkog mučenja svijeta. 

Ali zaboravljaju oni da ne ide svaka zaraza kapljičnim putem, još je tu raznoraznih infekcija, pogubnijih od Covida -19, infestacije su tu koje se isto tako mogu dobiti u kafićima, na utakmicama, a bogme i u crkvama, ali gdje maske ne pomažu i gdje bolnice nisu zadnje stanice spasa.