U isto vrijeme na 'dubrovačkoj burzi' odluka gradskog HDZ-a da zbog nepremostivih okolnosti napusti dugogodišnjeg partnera Dubrovački demokratski sabor također je srušila dionice predsjednika te stranke, Pera Vićana. Manje površni ljudi bi se zapitali kako jedan čovjek može biti dionica, ali odgovor nije lako dati u kratkim crtama nego bismo morali toj temi pristupiti sociološki pa krenuti od bitnoga. Nije zanemarivo kako je Vićan proteklih 35, a i više godina bio zapravo institucija, korporacija, Burza za zapošljavanje, sportski nogometni klub, Hrvatski nogometni savez. Njegovo ime je otvaralo vrata brojnih institucija, gradskih poduzeća i inih radnih mjesta, kako bi sam Vićan rekao, van surovog realnog sektora. On je zapravo bio dionica na Burzi, a burzovni mešetari i običan puk su u njega imali veliko povjerenje i ulagali su u njega puno i uvijek su od njega imali dividende.

Kada bi hodnik tvrtke Dubrovačko primorje imao oči, svakakvih bi se ljudi tu nagledao, od one puke sirotinje koje su životne okolnosti natjerale u Baraku tražiti pomoć pa sve do visokih funkcionera, kako lokalne, tako i nacionalne vlasti. Bilo je tu i ministara, gradonačelnika, predsjednika stranaka s nacionalne razine, ali i mandatara. Baraka Dubrovačkog primorja u Lapadu proteklih je barem 25 godina bila sinonim za 'Kamenita vrata' gdje se brojni vjernici pođu pomoliti kada idu u Zagreb. Još do neki dan hodočasnici koji su se slijevali u Baraku morali su čekati u redovima ispred te derutne zgrade, a kako bi došli na red srediti neki problem koji ih je tištio od ranije.

I najvažnije bi bilo dobiti sam odgovor na pitanje je li Vićan u međuvremenu izgubio moć u lokalnoj politici, je li njegov politički utjecaj iščeznuo?

Njegova stranka, DDS još je prije desetak mjeseci osvojila u Gradskom vijeću tri mandata uz gotovo 15 posto glasova. Jedina je politička stranka uz DUSTRU koja nikada nije išla u predizborne koalicije. Sam Vićan uvijek je preuzimao odgovornost i bio nositelj liste, osim onda 2017. godine kada se, kao ni Andro Vlahušić nije mogao kandidirati zbog pravomoćne presude. Tada je bilo vidljivo da Dubrovački demokratski sabor zapravo i jest Pero Vićan jer su rezultati te godine bili nešto lošiji i ispod očekivanja. Već 2021. godine Vićan se vraća na velika vrata i ulazi u drugi krug za gradonačelničku fotelju i to u 71. godini života.

Nitko nije ravnodušan prema Peru Vićanu, neki bi ga stavili u top, a neki bi mi mu dali krvi ispod nokta. Baš poput tete Ane, 93-godišnjakinje koja je preko TIK-TOK-a lani objasnila zašto glasa samo za Pera Vićana. 'Sve je zaposlio od Metkovića do Dubrovnika, roditelji su mu bili krasni i pošteni ljudi, pa je i on takav'. Upravo je gospođa Ane i dala odgovor na dugovječni politički staž Pera Vićana. On je godinama znao da bez biračkog tijela nema niti njega pa je zapošljavao tamo gdje je imao utjecaja i ti ljudi su mu i dan danas zahvalni i ima njihov glas. Osim toga, ima i one koji u njegovim političkim nastupima prepoznaju jednostavnost i izlaženje van gabarita uvriježenog političara. Dok danas prosječan političar u odijelu i kravatom stegnutom oko vrata u javnom eteru sipa neke nerazumljive floskule, Vićan u svojim kariranim košuljama koje vise niz rebatinke priča zdravoseljačkim vokabularom kojeg razumije i baba Ane od devedeset i četiri i malo dijete od četiri godine. Dok drugi po Gradu s Mercedesima i velikim džipovima upadaju u oko prosječnog gnjevnog i jalnog građanina i izazivaju pitanja 'okle im pare', on se s oronulom i polupanom Toyotom zapravo svrstava sa svojim biračima, mada svi znamo da to nije tako, ali percepcija javnosti je neumitna. I percepcija njega u očima njegovih zaposlenika je također socijološki fenomen posebno ako se isto analizira kroz pretvorbu i privatizaciju koja se događala devedesetih godina. Godinama je predsjednik uprave Dubrovačkog primorja slovio kao jedan od rijetkih koji je u ratno i poratno vrijeme svojim zaposlenicima redovito isplaćivao kakve-takve dohotke, a i danas uz preko stotinu ljudi nikad ne zaboravlja okupiti umirovljene radnike koji o njemu imaju mišljenje slično onome koje je uživao Fikret Abdić Babo kada je svojevremeno upravljao Agrokomercom.

Vićanovu političku smrt ne zazivaju oni koji ga ne vole ili kojima je njegov nepotizam dozlogrdio, Perov kraj, utjecaj, moć, političku nebitnost ili nazovite to kako god hoćete zazivaju oni koji su se o Vićana najviše okoristili. Oni kojima je godinama bio stup sigurnosti, potpora u dobivanju taksi koncesija, poslovnih prostora, političkih i inih pravosudnih veza. Njega bi najradije poslali u dom u Popovom polju oni čiju je Vićan familiju čoporativno pozapošljavao po raznoraznim lokalnim samoupravama i poduzećima, ali nisu to neke velike mase ljudi nego glasna manjina, oni koji znaju da bi bez njega bili negdje eventualno niskokvalificirana radna snaga sa sitnim dohotkom. Ovi ostali koji mu i kad je loša godina donesu tri mandata, kako u Gradu, tako i u Županiji ga i dalje drže kao stabilnog političkog faktora i to je kapital koji Vićan baštini desetljećima. Vrijednost tih dionica, kao i kod svakog političara,  u rukama je onih koji na kraju, kad dođe trenutak, odlučuju na izborima.