Ovaj tjedan pratili smo završni čin najvećeg političkog reality showa našeg doba, uz bok SP-u.
Ako ste mislili da se na 36. NATO summitu u Ankari kroje ozbiljni obrambeni planovi, zeznuli ste se. Pravi, globalni šarm ovom cirkusu daje činjenica da Trump oko sebe ima postrojene vrhunske političke konobare. Novi šef NATO-a Mark Rutte funkcionira kao preslikani blizanac predsjednika FIFA-e Giannija Infantina. Infantino je nedavno na Svjetskom prvenstvu službeno pokopao obraz sporta jer ga je Trump osobno nazvao nakon što je američki igrač dobio crveni karton protiv BiH, pa je FIFA-in odbor brže-bolje izbrisao kaznu. U Ankari, Mark Rutte igra potpuno istu, servilnu utakmicu. Čim Trump podvikne oko novca i zaprijeti povlačenjem trupa, Rutte trči pred kamere, skuplja lopte, drži stranu Washingtonu i panično viče da su američke bombe po Iranu bile "apsolutno nužne". Sam Rutte je ponudio nogometnu metaforu kako "cijela momčad mora stajati iza glavnog napadača", zaboravljajući pritom da u ovoj momčadi Trump igra i napadača, i suca, i vlasnika kluba, dok Rutte samo briše prašinu s pehara. Američki predsjednik je u tursku palaču Beştepe ušetao kao apsolutni vlasnik franšize, poručivši da je stigao isključivo zato što mu je domaćin Erdoğan simpatičan, a onda je bez treptanja zaprijetio da će povući svih 80.000 američkih vojnika iz Europe. Valjda zato što mu Danska ne da Grenland! Srećom, mijenja mišljenje kao bječve, pa se ne treba odmah nervati. Talijanska premijerka Giorgia Meloni kuha od bijesa jer ju je Trump prozvao i proglasio nelojalnom. Njezini suradnici su panično tražili Normabel od 10 miligrama u diplomatskim torbama, kako nimalo blaga i mila, kad je u pitanju njena zemlja, Meloni ne bi tresnula Trumpa iz voleja.
I dok se razni međunarodni posilni svim snagama trude ugoditi gazdi, na scenu stupa naša "reprezentacija", podijeljena kao posvađani svatovi. Dok Macron nosi sunčane naočale zbog očiju, a Trump drži centar obiteljske fotografije, naš Zoki ponosno stoji na samom rubu, skriven negdje između Čeha i Albanaca. No, najveća parodija leži u načinu na koji je naša ekipa uopće stigla u Tursku. Milanović je doletio gospodski, luksuznim državnim Challengerom, dok su ministri Ivan Anušić i Gordan Grlić Radman putovali komercijalnim letom. Ali dobro, ipak je opasno na tim visinama u zraku riskirati, ne daj Bože, tučnjavu. Nije baš nelogično pitanje zašto predsjednik jedne, ne baš bogate Hrvatske, ne leti tom istom redovnom linijom. Da je sjeo u ekonomsku klasu među obične smrtnike, s parizerom u torbi, njegov borbeni krik protiv globalnog kapitalizma i NATO 'reketa' imao bi neku stvarnu, plebejsku vjerodostojnost. Ovako, dok drži govore o zaštiti sirotinje iz državnog mlaznjaka, sve djeluje kao vrhunski elitni performans.
Pravi, apsolutni dragulj summita dogodio se kada je Zoki konačno stao pred mikrofone nakon sastanaka. Umjesto očekivanog divljanja, teške artiljerije i paljbe po europskim jebivjetrima i Plenkiju, doživjeli smo totalni šok. Zoki se ukazao kao novi, nevjerojatno mili, pitomi i razumni tip! Kada su ga pitali o slanju vojnika u Ukrajinu, Milanović je potpuno krotko izjavio da je ta ideja "opasna", ali je pomirljivo dodao: "Hrvatska je lojalna članica NATO-a, ali moramo biti izvan koalicije voljnih". Čak je i sukob s Plenkovićem i Anušićem, koji je iza njegovih leđa unajmio moćne avione Airbus A400M potpuno besplatno do 2030. stavio u drugi plan.Uz to, pokazao je duboko neslaganje sa strašnim razaranjem u Ukrajini, iako i dalje ne želi napadati Putina. Pa da, ne treba pretjerivati. Ali je malo lupao po Srbiji i njihovom naoružavanju. Neki drugi Zoki ukazao se u Turskoj.
Po svemu sudeći, protokol u Ankari potpuno mu je izbrisao pamćenje, pa je odjednom postao mudrac s porukom mjeseca: "Treba paziti na riječi jer riječi udaraju kao malj!" Paziti na riječi?! Kaže čovjek koji je do jučer političke suparnike i ministre častio najgorim uličnim uvredama! Izgleda da bi Zoki u dubini duše sve dao da ima Trumpovu moć pa da svaki dan lupi što god mu padne na pamet bez ikakvih posljedica, baš kao što Trump i Infantino kroje pravila na Svjetskom prvenstvu. Ovako, stisnut u kutu dvorane, dok Plenkovićev osobni fikus Grlić Radman, koji ionako nema stav, nego služi za nošenje fascikala i recitiranje poezije Lavrovu, zbunjeno hvata bilješke, naš se predsjednik odjednom prosvijetlio i shvatio da 'izgovorene riječi mogu udarati kao malj'. Čuj to?! Zoki, majstore!
Dok se svijet opasno klima na rubu kaosa, Trump prijeti povlačenjem vojske jer mu ne daju Grenland. Naime, danska predsjednica mu je figurativno, po pitanju Grenlanda, pokazala srednji prst. FIFA briše crvene kartone na mig iz Bijele kuće, a Hrvatska u Ankaru šalje ekipu koja se međusobno tuče oko klase u avionu, dok im vrhovni zapovjednik s ruba dvorane drži predavanja o verbalnoj kulturi i miru u svijetu. Plenki, koji je čekao Zokijeva 'lupetanja' da se on obrati novinarima, ostao je u čudu, pa je ponavljao svaku dotad Zokijevu izgovorenu rečenicu. Nije se bavio njegovim izjavama iza NATO summita. Derao je ono što je pripremio. Kad se ne svađa Zoki , svađa se Plenki. Živio naš ustavni poredak!
U tijeku je rasprava o GUP-u u Gradu koji, nažalost, nema industrijski bazen poput Splita ili Rijeke da bi mogao tek tako prenamijeniti stotine tisuća kvadrata tvornica u stambene četvrti. Zato je sudbina ono malo preostalih zona ključna, a rješenje infrastrukture i getoizacije zahtijeva radikalne urbanističke rezove. Sudbina Radeljevića i bivše Remize konačno je zapečaćena izmjenama UPU-a. Investitori su uspjeli progurati plan po kojem Radeljević postaje golemi stambeno – poslovni kompleks. Radeljević i Remiza postaju elitne, skupe 'enklave' u trbuhu grada. Tamo se kvadrat neće prodavati po priuštivim cijenama, već po astronomskim iznosima namijenjenim bogatijim kupcima i strancima. U budućnosti, trebalo bi u svim mogućim prostorima koji postaju zona za stanovanje, primijeniti pravilo 25 do 30 posto za sve investitore gradnje stambenih zgrada. Takav način nije novina na europskim prostorima. Ako investitor želi graditi 100 stanova, grad mu uvjetuje građevinsku dozvolu tako da 25 ili 30 stanova mora predati Gradu po povlaštenoj cijeni građenja. Ipak, svi planovi o stanovima, posebno s Komolačkom dolinom, padaju u vodu ako iz špine ne teče voda ili ako se do stana putuje dva sata. Budući da Dubrovnik ne može širiti ceste, infrastruktura mora pratiti gradnju. Svaka nova zgrada (uključujući projekte u Gružu) mora imati obvezne podzemne etaže s više parking mjesta nego što ima stanova. Cilj je maknuti parkirane automobile s površina i pretvoriti ih u dodatne trake za javni prijevoz. GUP mora uvesti pravilo: nema uporabne dozvole za zgradu dok investitor o svom trošku ne rekonstruira magistralni cjevovod i trafostanicu za taj kvart. Grad više ne smije krpati tuđe investicije iz proračuna. Ako ne stanu nove ceste, mora se promijeniti način kretanja i iskoristiti svoj akvatorij uvođenjem brzih, redovnih i ekoloških brodskih linija (Mokošica – Komolac- Gruž – Lapad). Uz to i potpuna elektrifikacija i širenje mreže Libertasa ili odluka o željeznici-tramvaju, jedini su spas od prometnog infarkta. Dubrovnik bi morao prisiliti privatni kapital i u Radeljeviću i sličnim zonama da sufinancira društvo (kroz stanove za domaće), inače će se grad pretvoriti u skupe, prazne betonske spavaonice s vječnim prometnim čepom. Čini se da sam se ja ovim uključila u javnu raspravu? Teško je izbjeći razmišljanje o 'životnom' pitanju Grada. To je i pitanje budućnosti i opstanka Grada u kojem još uvijek, nasreću, ima domaćih ljudi. Pitanje je dokad. Eto vas.
