Dva 'hirovita' predsjednika konačno su oči u oči sjeli, nakon nešto više od četiri godine. Iako su neki sumnjali kako se samo radi o prvo aprilskoj šali, stvar je totalno ozbiljna. I što je najbolje, po svemu se čini kako su odlučili biti konstruktivni, ma što to za njih značilo. Doduše, vidljivo je kako Plenki lagano reterira sa svojom bezrezervnom podrškom Izraelu i Americi. Jer i Europa reterira. Tako im stavovi, barem u tom pitanju, mogu postati mrcu bliži. Nakon sastanka, nikakve izjave, već su jedan i drugi ured poslali suzdržano priopćenje. Usvojili su smjernice za rad sigurnosnih službi. Bravo dečki! Pitanje veleposlanika ne spominje se. Ipak, ako je ovo početak kakvih, takvih pristojnijih odnosa u korist države kojoj su prisegnuli, to je dobar početak. S njima dvojicom, doduše, nikad ne znaš kad će se uzjoguniti.

Plenki je sa sjednice Vlade u istu tu srijedu pozvao trgovce na suzdržanost u dizanju cijena, poručivši im kako ova energetska kriza nije dobar trenutak za to. Tim riječima. Važno je da trgovci znaju što o tome misli Plenki. Kako stvari s inflacijom i poskupljenjima na dnevnoj bazi stoje, dečki su preporuku primili na znanje, bez komentara. Nitko od trgovaca nije tako nepristojan da bi rekao: 'Fućka nam se za  preporuke.' Preporuke su ionako samo preporuke. Bile one s vrha države ili od moje susjede Štefice, koja je baš to neki dan poručila blagajnici u našoj butizi, lamentirajući o skupoći i svojoj mirovini. Blagajnica, ljubazna Filipinka, nije ništa od rečenog razumjela, ali se srdačno smiješila i klimala glavom. Da je, kojim slučajem, već naučila hrvatski, sasvim sigurno bi pružila punu podršku susjedi. Uz plaću koju ima, i njoj je muka kad vidi cijene. Cijene koje mora na dnevnoj bazi mijenjati po nimalo suzdržanom nalogu velikih šefova trgovačkog lanca. Jednako kao što je benzin na pumpama poskupio, uz blagoslov Vlade, zbog skoka cijena na burzi, rata i Hormuškog prolaza. Kakve veze ima to što su trenutačno u prodaji zalihe kupljene po daleko nižim cijenama? Isto je s butigama, cijene skaču bez obzira na to što je roba na policama i u skladištu nabavljena prije poskupljenja energenata, pa tako i prije poskupljenja dobavljača. Ali to nije tema, pa o tome nema ni preporuka, ni razloga za suzdržanost. Posebno pred Uskrs, kad Hrvati vjeruju kako bez janjetine Isus ne bi ni uskrsnuo.  

Za to vrijeme, u Zagrebu se raščišćava kaos izazvan razornim olujnim udarima vjetra. Leteći projektili s krovova, nadstrešnica i skela, koje su zaštitni znak Zagreba, po cijelom su gradu. Iščupano drveće okrenuto je naopako, korijenjem prema nebu. Srećom, nije bilo mrtvih. U Maksimiru je 'pokošeno' drveće, i to više od tri tisuće komada. Tri tisuće?! Slična je situacija i na Sljemenu i Tuškancu. Mirogoj je u kaosu, što zbog olujne katastrofe, što zbog iznimno lošeg i nikakvog održavanja. Osim počupanog drveća koje je padalo po grobovima, iščupane su i kamene ploče, puknuti i otvoreni brojni grobovi. Kako je suzdržanost termin tjedna, grad je obavijestio građane kako ih moli za suzdržanost u odlasku na Mirogoj. Čini se kako se traži od Zagrepčana, barem za neko vrijeme, suzdržanost od umiranja. Što je posve logično jer se sprovodi ne mogu održavati. Nadamo se da će svi zamoljeni pokazati razumijevanje za upute Grada Zagreba.

Usprkos svim tim 'orkanskim' problemima,'studiranje' ili 'ne studiranje' zagrebačkog gradonačelnika na Oxfordu, koje je pokrenula gradska oporba, najvažnija im je tema u fokusu. Je li, što i gdje studirao, za njega kao i bilo kojeg dužnosnika sasvim je irelevantno jer je izabran glasovima birača. Dakle, mogao je završiti i srednju uzaludnu. Ili čak, večernju osnovnu. Svejedno. Odgovor gradskih službi kako takve informacije nema, niti treba imati, posve je blesav i nepotreban. Tomašević je poslije objašnjavao kako ni nije išao na Oxford, nego na Cambridge. S druge strane, kad bi saborske zastupnike pitali da pokažu na karti Oxford, veliki broj njih teško je i čuo za njega, a kamoli gdje se nalazi. Ni ne moraju. Izabrani su. Oni koji su birani i ne moraju baš ništa ni o čemu znati jer znanje nije nikakav uvjet za obnašanje funkcija. Ni za gradonačelnike, ni za ministre, ni za premijere, predsjednike, pa čak ni za predsjednike državnih poduzeća. Svakodnevno to vidimo u njihovom radu. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Ako su i završili nešto, nebitno je, ako ne znaju ništa o onom čime se bave. Najčešće, ne znaju. Bitno je da su puni sebe. A to jesu. Svi redom. 

U Gradu je održano Gradsko vijeće. Odlična prigoda za malo svađe, malo slaganja, puno monologa, malo samohvale, ali pohvale s razlogom za brojne uspješne projekte. Moglo bi se reći, na Vijeću - stanje redovno. Bila je i jedna urnebesna prispodoba o 'skupom odijelu' i 'opanku'. Uz napomenu kako su cipele važnije jer glavu čuvaju. Sve logično! Novost je Matov prijedlog o proglašenju Plenkija počasnim građaninom Dubrovnika. Zašto? Zato što je njegova Vlada puno uložila u Grad, posebno u vrijeme korone. Kako stvari stoje, čini se, po takvom kriteriju bi Plenki, kao šef Vlade koja distribuira sredstva i ima obvezu pomoći  gradovima i županijama diljem Hrvatske, mogao biti počasni građanin brojnih gradova. Jer im je njegova Vlada pomogla.To što Vlada ima obvezu pomoći i jednako tako odgovorno trošiti novac svih hrvatskih poreznih obveznika, sasvim je, barem u ovom slučaju, ne-tema. Što se tiče Europskih fondova, i tu je od velikog značaja pomoć Vlade, jednako kao i sposobnost i kvalitetna priprema onih koji sredstva iz Fondova traže. Dubrovnik ne ulazi u top 10 najuspješnijih u povlačenju novaca iz Fondova. Zašto? To je tema o kojoj bi možda trebalo razgovarati. Bilo kako bilo, Plenki bi jednog dana mogao postati počasni građanin Dubrovnika! Kako mu je Grad prirastao srcu, sigurno bi se obradovao, bez imalo ovotjedne suzdržanosti. A svi smo sretniji kad nam je Plenki sretan. Kako drugačije? I ne, to nema blage veze s istraživanjem Švedskog instituta o tome kako Hrvatska klizi u autokraciju. Suzdržite se. Eto vas.