Jeste li ikad bili u situaciji da imate ljubav svog života? Da znate da je ona jednostavno ta – preodređena za vas – dovedena u vas život nekom nepoznatom i nevidljivom kozmičkom silom? Čak i onda kada puno stvari ne funkcionira, vi jednostavno znate da je ona ta i da ćete ostatak života, sve do groba, provesti zajedno prolazeći lijepe i teške trenutke i neprestano ih se prisjećajući?

Da ćete prevaliti tisuće kilometara, potrošiti hektolitre benzine kako biste je vidjeli, iako nimalo ne izgleda dobro? Ali za vas je savršena, u svoj svojoj nesavršenosti. Rekao je Isus 'Tko je bez grijeha, nek' baci kamen prvi'. I ona je sa raznim grijesima, zna vas ponekad, da ne kažem često, potpuno izludit, noćima zbog toga ne spavate, ali duboko u sebi, duboko u duši, znate da je bezgranično i beuzuvjetno volite i da je ona ta – ljubav vašeg života.

Kada se posvađate, brutalno ju psujete, samo zato što vas boli, jer je volite. Da je ne volite, ne biste se ljutili, bilo bi vam svejedno – svejedno kako je ona, kako izgleda, stoji li dobro. Ona vas često ne benda, izgleda kao da joj nije stalo, pa opet padaju teške riječi, čuje se plač, jecanje, bespomoćnost, napadi panike, štoviše, dolaze čak suicidalne misli...

A onda joj sve oprostite, jer ništa na svijetu nije savršeno osim rizi-bizi na crveno, bakalara na bijelo i rižota na crno – i sve je opet super – skupa putujete po Europi, veselite se životnim usponima i padovima i dobro znate da ćete skupa provesti čitav život, sve dok nas moja smrt ne rastavi, jer muškarci, prema svim relevatnim statistikama, umiru prije.

Potpora ste jedan drugom u ovom okrutnom, bezosjećajnom svijetu – gdje vam na poslu pederi u odijelima svakodnevno jebu mater, gdje nemate nekretninu i podstanar ste, plaćate šupu suho zlato, crnčite po čitave dane da biste dobili crkavicu s kojom ne možete kupiti ni rizi-bizi, a kamoli bakalar – ali sve je to nevažno – jer ona je tu, doći će vikend, pa ćete skupa uživati. Ona je vaše srce crveno i sunce  žuto u tami očaja čitavog planeta Zemlje.

A onda iznebuha, jedan dan, jedan prokleti dan koji će vječno ostati urezan u vašem sjećanju, sve ode u pičku lijepe materine. Samo tako. Ne znaš kako, ali tako. Kad te netko pita kako, ti ne znaš kako, kažeš, samo tako, on inzistira kako samo tako, ti mu odgovoriš protupitanjem kako kako samo tako, on ti opet kaže, pa to te pitam, ne može nešto tako, otići samo tako, pa te zato pitam kako, a ti mu kažeš ne znam kako, samo znam da je sve to tako, zlo i naopako.

Može uzrok prekida biti kurva, može nedostatak ljubavi, netko se jednostavni ohladi, sve je to normalno i nije lako za podnijeti, ali je logično – međutim, meni se dogodila puno gora stvar. Ja ju još uvijek volim najviše ikad, a znam da i ona voli mene. A opet prekidamo. Kako je to moguće? Samo tako prekinuti nešto gdje je ljubav još uvijek jaka, gdje cvijeta cvijeće, gdje su srca crvena, a sunce žuto? To je kao kad se dvije osobe bezgranično vole, pašu si skupa od samog početka, znaju da su srodne duše, ali jedan dan, iznebuha, dođe ona ili on, svejedno, i kažu da žele dijete, a ova druga strana to ne želi. Ta je situacija nerješiva, i sve odjednom pada u vodu. Do jučer najveća ljubav, danas prekid. Šok. Nevjerica. Kako i neće biti kad je veza pukla preko noći, samo tako. Što nekome reći kad vas tada pita kako, osim, samo tako, jer zaista ne znaš kako?

Tako je i s nama bilo. Roma je željela dijete. Odjedanput. Ma što jedno? Stotine, tisuće, milijune, milijarde eura djece. Lako da je ona jedina, ali nažalost danas su sve one takve. Sve nogometne momčadi su takve. Kad te netko, tko ne prati nogomet, pita, kakve su danas nogometne momčadi, jedino što mu možeš reći takve – pohlepne da te bog sačuva. Kao uostalom i čitav jebeni današnji nogomet – od seoske pršut-lige do FIFA Svjetskog prvenstva.

Preko noći, samo tako, postala ih je briga za nas navijače. Do jučer, dok se iznebuha nije dogodio potpuni zaokret, voljele su i one nas. Ako za ništa drugo, onda zato jer smo im plaćali njihove krpice i šalove po suvenir šopovima stadiona.

Voljeli smo ih svim svojim srcem, iako su one šupački gubile od Manchestera, Bayerna i Barcelone s pedeset golova razlike. Prevaljivali smo tisuće kilometara do Rima, Firence, Palerma, Bologne, Empolija i Sassuola kako bismo ju vidjeli, iako nimalo nije izgledala dobro na terenu. Ali za nas je bila savršena u svoj svojoj nesavršenosti. Iako je bila grešna i nesavršena, voljeli smo je upravo takvu kakva jest – milijun puta druga, nikad prva, osim one jedne godine dok još Goran Ivanišević nije osvojio Wimbledon, a Đoković se nije ni rodio.

Sve bi joj oproštali, jer ništa na svijetu nije savršeno osim domaćeg dresa na crveno, gostujućeg na bijelo, i onog trećeg na crno. Skupa smo putovali na utakmice Lige prvaka po Europi, veselili smo se usponima protiv Reala  i tugovali u padovima protiv Arsenala, ali dobro smo znali da se volimo i da ćemo ostatak života provesti zajedno, sve dok nas moja smrt ne rastavi, jer prema svim relevantnim statistikama, muški navijači umiru prije od nogometnih momčadi, jer one žive vječno.

Bili smo potpora jedan drugom u ovom okrutnom bezosjećajnom svijetu – gdje vam na utakmicama pederi u sudačkim odijelima jebu mater, gdje nemate nekretninu i dijelite stadion s Laziom, plaćate desne bekove suho zlato, a ne vrijede ni za kosit travu – ali sve je to nevažno, jer se ja i Roma volimo – doći će vikend, i opet ćemo se skupa veseliti, ili tugovati u našoj bezgraničnoj i bezuvjetnoj ljubavi. Ona je moje srce rosso i sunce giallo.

Sve dok nije došao onaj ludi dan prekida koji će vječno ostati urezan u mojoj memoriji. Nije uzrok prekida bila nikakva kurva, Curva Sud ili nešto slično, nego njen nedostatak duhovnosti prema mojim osjećajima, odnosno njena predanost materijalnom.

Kao nikada prije u povijesti, danas je Romi, kao i svim drugim momčadima i svemu vezano uz nogomet, jedini smisao života – novac. Postavljaju uvjete nama navijačima. Nije bitna zajednička borba i ljubav, samo i jedino - novac. Nema tu više klubova i igrača koji igraju za nas publiku. Njima smo samo broj u platnenoj bilanci, a ne uzrok zbog kojeg se igra nogomet.

Ja ne želim tako živjet. Smisao života je u nečemu višem, a ne u materiji. Smisao života je kad Khalid Askri, zbog nas navijača, sam dragovoljno izađe s terena, bez da ga je trener pozvao, jer je nezadovoljan svojim nastupom. Smisao života je kad Dario Hubner s cigaretom u ustima i viskijem za zubima postiže hat-trick na San Siru. Smisao života je kad Marija Carevića sretneš u šoping centru, a on još uvijek gleda u pod, kao da usisava. Smisao života je kad čitava Curva Sud dvadeset godina skandira ime Aga di Bartolomeija, koji je sve dao za Romu, uključujući i svoj život.

Sve je to bestragom nestalo, samo tako, preko noći. Zbogom Roma, zbogom zauvijek, jednostavno  nije išlo kao onomad u Lecceu. Sjećaš se kad smo se skupa smijali na taj poraz i slagali haiku?

Lecce

nema

sreće

Ne sjećaš se? Nema veze, sve će to proći, vrijeme liječi i najteže rane. Čak i od nevremena, kada tornado polomi ljude po New Orleansu. Udari nevrijeme, pa vrijeme izliječi nevrijeme.

Jebiga, sori, sad je teško dok ovo pišem, klize mi suze po obrazima, ali proći će – sučevo vrijeme nadoknade liječi sve rane ako daš gol - unatoč razočarenju koje sad osjećam. Rekao bi naš legendarni capitano, uno di noi, Francesco Totti.

-Sa ženama i nogometom je isto. Veselimo se lijepom vikendu, a onda smo beskrajno razočarani!

Ciao Roma, ciao per sempre, bilo je lijepo dok je trajalo...