Krešimir Planinić, predsjednik stranke U ime obitelji – projekt Domovina, koji sebe smatra velikim vjernikom i katolikom, prošlog tjedna je zatražio da Hrvatska zabrani korištenje komunističkih simbola – od zvijezde petokrake, srpa i čekića, pa sve do bilo kakvih predmeta s likom Josipa Broza Tita.

-Komunistički režim, kao i nacistički i fašistički, u dugom razdoblju od 45 godina uključivao pojedinačna i skupna ubojstva, smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora kao nedostatak političkog pluralizma – kazao je tom prigodom Planinić, a njegova kolegica iz stranke Natalija Kanački je dodala:

-Znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan je od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja – zaključila je Kanački.

Planinić i Kanački lijepo su to sve sročili i nema se tu puno što za dodati – istina je da su „znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti“.

Isto tako svi dobro znamo, što su istaknuli i čelnici Projekta Domovina, da su se najstrašniji zločini u povijesti čovječanstva dogodili pod nacističkom i komunističkom čizmom – dovoljno je kazati Staljin i Hitler. Međutim, Planinić i Kanački nisu spomenuli treći režim pod kojim su se dogodili strašni zločini u historiji čovječanstva, a koji su jako važni za znanje i svijest ljudi, jer su oni jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.

Riječ je o, pogađate, zločinima Katoličke crkve, koji nisu trajali 45 godina, nego 4,5 i više stoljeća.

Vratimo se na sami početak, u vrijeme kad je Rimsko carstvo na čelu s Dioklecijanom, progonilo kršćane. Bila su to teška vremena za kršćane, ubijani su i proganjani, ali vrlo brzo nakon Dioklecijana, u 4. stoljeću dolazi do velikom preokreta. Car Konstantin proglašava kršćanstvo ravnopravnom religijom i uskoro će ono postati dominantna religija Rimskog carstva.

Kršćani su tako dobili moć, a dio njih odmah je krenuo s osvetom poganima. Najgnjusnija osveta tog doba i najveći zločin kršćanstva bilo je uništavanje Aleksandrijske knjižnice, najveće zbirke knjiga u ljudskoj povijesti (neke procjene govore da je u knjižnici bilo i do milijun knjiga). Svo svjetsko znanje skupljeno na jednom mjestu nestalo je u hipu, a kršćani ne samo da su uništili knjige, već i ljudske živote. Među ostalim, ubili su nevinu ženu, veliku matematičarku i filozofkinju Hipatiju, posljednju upraviteljicu knjižnice, a prije samog ubojstva kršćanska ju je rulja svukla do gola, odvukla do obližnje crkve i divljački iskasapila oštrim školjkama skidajući joj meso s kostiju.

To je bio uvod u krvavu povijest Katoličke crkve koja se zahuktava Križarskim ratovima, gdje su vojnici pape počinili brojne gnjusne zločine u Svetoj zemlji, ali i drugim dijelovima Europe i Azije. Jedan od najvećih dogodio se u – Zadru. Križare koji su kretali u rat za slobodu Svete zemlje, Venecija je nagovorila da napadnu Zadar. Bogatom i utvrđenom Zadru u pohodu križara nimalo nije pomogla činjenica da su bili  - kršćani. Ogromna flota križara opkolila je i napadala Zadar, ali iako su lokalni stanovnici izvjesili križeve na zidine nadajući se da će to zaustaviti napad, nije im pomoglo. Kada su križarske trupe ušle u Zadar, počinile su grozne zločine nad Hrvatima, a preostali dio pobjegao je u Nin i Biograd. Poslije su križari napali još jedan kršćanski grad – Carigrad.

U isto vrijeme kad se dogodio križarski napad na Zadar, papa Inocentije III pokreće rat protiv katara na jugu Francuske. Katari su također bili kršćani koji su živjeli asketskim životom, a i primali su žene u svećenički red. Papa je bio ljut što odbacuju njegova učenja, te je naredio rat protiv heretika. Katolici su katare izmasakrirali o čemu svjedoči pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa koji se papi Inocentiju ovako hvalisao o ishodu pokolja:

-Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob; od oštrice je mača palo oko 20 000 ljudi. Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta.

Gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone i Toulouse su istrijebljeni. Genocid je trajao punih 40 godina. U vrijeme progona katara, počinje s radom i zloglasna sveta inkvizicija. U sljedećim stoljećima stotine tisuća heretika i „vještica“ bit će mučeno, ubijeno i spaljeno na lomači uključujući velikog znanstvenika Giordana Bruna. Umalo je ubijen i veliki Galileo Galilei, ali on se odrekao svojih zaključaka da je Zemlja okrugla i da se okreće oko Sunca, pa mu je Katolička crkva oprostila smaknuće, te je ostatak života proveo u kućnom pritvoru. Koliki je zločin Crkva radila protiv znanosti i ljudskog napretka, najbolje pokazuje zapis svetog Bernarda Clairvauxa.

-Stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, poganski je čin i stoga zao – kazao je ovaj svetac.

Crkva također dugi niz stoljeća izdaje i zloglasni popis zabranjenih knjiga Index librorum prohibitorum. Zanimljivo da tijekom Drugog svjetskog rata i godinama iza na tom popisu nije bila knjiga Mein Kampf Adolfa Hitlera. Na popisu su bili najveći filozofi i pisci u povijesti čovječanstva od Victora Hugoa preko Balzaca do Kanta. Znanstvenike poput Kopernika i Giordana Bruna ne treba ni spominjati, ali Hitler nikad nije bio službeno zabranjen. Index librorum prohibitorum papa je ukinuo tek 1966. godine.

Osim s katarima, Katolička crkva se obračunala i s Hugenotima. Početak masakra počeo je na Bartlomejsku noć, a katolici su sveukupno pobili 25 tisuća Hugenota.

Ali to je sve ništa prema zločinima koji su se pod katoličkim križem događali s one strane Atlantika nakon Kolumba i otkrića Amerike. Papa Aleksandar VI, koji je usput imao brojne ljubavnice i vanbračnu djecu (čak njih devet), izdao je nekoliko papinskih bula u kojima Španjolcima daje pravo da porobe domoroce u novootkrivenim zemljama što je ljepši naziv za dozvolu za ropstvo. Te bule su bile ne tragu njegovog prethodnika pape Nikole V, koji je Portugalcima dao prava da porobe sve neprijatelje kršćanstva. U Novom svijetu, počinjeni su tako brojni zločini nad domorodačkim stanovništvom pod znakom katoličkog križa. Brojni drugi pape također su imali vanbračnu djecu, bili su homoseksualci skloni orgijama s dječacima, a papa Bonifacije VIII pridodao je tome svemu i masakr u gradu Palestrini, gdje je nakon njegove zapovijedi pobijeno 6 tisuća ljudi. Dante ga je u svom besmrtnom djelu Božanska komedija smjestio u osmi krug pakla. Papa Julije II pak umro je od sifilisa kojeg je dobio od rimske prostitutke (o ostalim papama luđacima možete više čitati ovdje).

Osim Indijanaca, heretika i brojnih drugih, Katolička crkva se u progonima obračunavala i s brojnim Židovima, posebno u Španjolskoj gdje je djelovala okrutna španjolska inkvizicija koju je prestala s radom tek nakon ulaska Napoleona početkom 19. stoljeća.

Prekratak je ovo tekst da bismo nabrojali sve žrtve Katoličke crkve – možemo samo konstatirati da je pod katoličkim križem u višestoljetnoj povijesti stradalo više milijuna ljudi, a to je brojka, priznat ćete, koje se ne bi posramili ni Hitler, ni Staljin.

Znače li te ogromne žrtve da treba zabraniti katolički križ, simbol pod kojim su život izgubili mnogi nevini ljudi, uključujući Hrvate u Zadru? Naravno da ne treba zabraniti, ali ni ne treba skrivati povijesne podatke, jer „su to preduvjeti da se izbjegnu slični zločini u budućnosti“.

Režim Crkve je - da citiramo Planinićeve riječi o komunizmu, jer im je povijesti slična - u dugom razdoblju od više stoljeća uključivao pojedinačna i skupna ubojstva, smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora, kao i nedostatak političkog pluralizma.

Ali ništa na svijetu nije crno-bijelo osim psa dalmatinca i još pokoje sitnice, pa tako ni Crkva. Učinila je grozne zločine, ali s druge strane dala je i još uvijek daje mnoge velike ljude koji su nas učili kako učiniti svijet boljim mjestom. Isto tako ni u komunizmu nisu svi radili zločine, bilo je tu dobrih ljudi, pa čak i u nacizmu (nisu li neki nacisti život riskirali spašavajući židove?). Stoga ne treba zabranjivati ništa  - jer zabrane nikad nisu dobre – ni križ, ni petokraku, čak ni svastiku, koja je u tisućama godina puno prije nacizma bila znak sreće i dobrog života.

Iz svih loših povijesnih iskustava, treba izvući zaključke i krenuti prema boljoj budućnosti ne ponavljajući greške prošlosti. Ali da bismo čista srca tamo krenuli, katolici prvo moraju priznati svoje greške, i zatražiti oprost, a isto vrijedi i za komuniste, i sve ostale. Napadajući grijehe drugog, a zaboravljajući na svoje samo se povećava razdor među ljudima.

Nijedan režim sam po sebi nije loš, nego su ljudi ti koji rade greške. Nema ničega lošeg ni u komunizmu, ni u kršćanstvu, ni u demokraciji, ni u bilo kojem drugom režimu ako ljudi djeluju s dobrim namjerama. Ljudi su ti koji u svojim glavama stvaraju podjele i rade zločine, uvijek pronalazeći greške drugoga, a zaboravljajući na svoje.

Ovim tekstom, kako kaže Kanački, želim educirati mlade naraštaje da nauče da svi radimo greške, uključujući Katoličku crkvu, koja je počinila brojne zločine.

Ali na greškama se uči, trebamo se svi skupa potruditi da napredujemo i da nam svima bude bolje, a tamo ćemo dospjeti jedino kada krenemo čistiti ono loše kod nas samih.

Ako kršćani neprestano osuđuju komunizam zaboravljajući na zločine Crkve kao Planinić i Kanački – i obratno ako komunisti brane svoje zločine ističući samo grijehe Crkve - nigdje tako nećemo stići.

Osim u nove križarske ratove gdje ćemo se opet međusobno klati, čak i kršćanin protiv kršćana, kako smo već vidjeli u Zadru.

Maro Marušić