Sve više se spominje mogućnost zabrane otvaranja novih apartmana u Dubrovniku. Je li to dobro ili loše?

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Mratinović
Posljednjih mjeseci puštaju se probni baloni o mogućim zakonskim izmjenama kojima bi se omogućilo lokalnim jedinicama da na svom području određuju broj apartmana

Ministar turizma Gari Cappelli krajem prošle godine najavio je da će se vjerojatno ići u zakonske izmjene koje se tiču privatnog smještaja za najam turistima. Kazao je kako bi država prepustila lokalnim jedinicama odlučivanje o broju apartmana na svom području. Drugim riječima, lokalna samouprava, primjerice Grad Dubrovnik, tim bi zakonskim izmjenama mogla ograničiti broj apartmana, odnosno zabraniti otvaranje novih u čitavom gradu ili u pojedinim kvartovima na neko određeno vremensko razdoblje.

-S dubrovačkim gradonačelnikom Matom Frankovićem sam razgovarao o decentralizaciji odlučivanja o broju kapaciteta u određenoj sredini. Znamo da Dubrovnik ima velik problem s opterećenjem gradske infrastrukture te smo raspravljali o mogućnosti da se kroz neke buduće zakonske promjene gradskim i općinskim vijećima dade mogućnost da na prijedlog načelnika ili gradonačelnika na određen vremenski period zamrznu kategorizaciju na određenom području. To već imaju Venecija, Barcelona i neke druge velike destinacije. Jednostavno rečeno, neka lokalna samouprava bi mogla reći kako u idućih godinu ili dvije dana nema nove kategorizacije dok ne sagrade novi sustav odvodnje, novih 500 parkirališnih mjesta ili nešto drugo – istaknuo je, među ostalim, ministar turizma.

Grad Dubrovnik je podržao stav Cappellija.

-Grad Dubrovnik podržava najavljenu inicijativu decentralizacije od strane ministra turizma Garija Cappellija, odnosno mogućnost da gradovi i županije ograniče kategorizaciju novih smještajnih kapaciteta. Ako navedeni Zakon stupi na snagu Grad će iskoristiti mogućnost da na svom području ograniči broj smještajnih kapaciteta, sukladno zakonskim mogućnostima te na temelju analiza i rezultata planova i projekata – rekli su iz Grada Dubrovnika na ovu temu.

Ovo su sada, naravno, probni baloni da se vidi kako javnost reagira i ne znamo još kako će izgledati zakonske izmjene, te na koji bi ih način Grad Dubrovnik implementirao u budućnosti. No bez obzira na te nepoznanice, upada u oči da ministar turizma govori nelogične kontradiktornosti.

On spominje da bi se u ove izmjene zakona išlo kako bi „lokalna samouprava mogla reći kako u idućih godinu ili dvije dana nema nove kategorizacije dok ne sagrade novi sustav odvodnje, novih 500 parkirališnih mjesta ili nešto drugo“. Drugim riječima, u ove bi se izmjene išlo, zbog velikog opterećenja gradske infrastrukture kakve godinama trpi Dubrovnik i druge destinacije na obali.

Postavlja se pitanje kakve veze ima privatni smještaj s opterećenjem gradske infrastrukture? Naravno da ima, ali ne koliko neke druge stvarčice. Smiješno je što se govori o privatnom smještaju, a ne spominje se golf projekt na Srđu s brojnim vilama i apartmanima, što se ne spominje projekt u Kuparima, Sestricama… Gradnja svega toga bi puno više opteretila infrastrukturu od otvaranja novih apartmana. Na kraju krajeva brza cesta do aerodroma o kojoj se priča 50 godina, a nikako da se makne s mjesta, nasušno je potrebna i da se nijedan novi smještajni objekt ne otvori u ovom desetljeću. Infrastruktura u Dubrovniku nije dobra, ali za to je ponajmanje kriv privatni smještaj. Govoriti o zabrani otvaranja novih apartmana, a dopustiti Importanne Resortu i drugim hotelima ogromno širenje je zaista smiješno. Je li moguće da iza najava izmjena zakona o mogućoj zabrani otvaranja novih apartmana stoji hotelski lobi?

Bilo kako bilo, zabrana novih smještajnih jedinica kakve provodi Venecija, Barcelona, Toronto i još neki gradovi imaju smisla, ali to nema veze s opterećenjem infrastrukture. Oni su uveli zabrane, jer im domaće stanovništvo, a posebno mlade obitelji nemaju gdje živjeti, a ako i pronađu kakav smještaj cijena najma je ogromna. Mjera zabrane otvaranja novih apartmana ima jedinog smisla zbog podstanarstva, a ne opterećenja infrastrukture. Tužno je da ministar turizma u nijednom istupu nije spomenuo podstanare. Ograničavanjem broja apartmana, podstanari bi u Dubrovniku lakše mogli doći do toliko željenog smještaja, a možda ni cijene više ne bi letjele u troposferu. Njima bi, možda i najugroženijoj skupini u Dubrovniku, ovom mjerom život bio znatno lakši, pogotovo sada kada je i gradnja studentskog doma pri kraju, pa će se otvoriti dodatni prostor za pronalazak stana.

No, je li diskriminirajuće zabraniti mogućnost otvaranja novih apartmana građanima koji primjerice do sad nisu imali nijedan, je li to atak na slobodno tržište? Naravno da jest. Bilo bi nepravedno nekome tko nema niti jedan apartman zabraniti da se bavi iznajmljivanjem u budućnosti, dok u isto vrijeme netko tko ima četiri, pet starih apartmana i dalje može raditi. Osim toga, svi bi ti stari apartmani, zabranom otvaranja novih, mogli podići svoje cijene i dodatno zarađivati. Bilo bi to u skladu s poslovicom: „Para na paru, uš na fukaru“.

Naravno treba regulirati tržište nekretnina, jer ovi sada što imaju paru, i dalje se šire, kupuju nove apartmane, te na taj način drže visoke cijene nekretnina što podstanarima predstavlja nerješiv problem kupnje vlastite. Cappelli je, među ostalim, spominjao kako će Hrvatska kao članica EU u budućnosti morati uvesti porez na nekretnine. Porez na nekretnine bi bilo puno bolje rješenje od zabrane otvaranja novih apartmana. Na jedan ili eventualno dva apartmana porez ne bi trebao biti velik, da se građanima dopusti mogućnost dodatne zarade mimo plaća koje nisu velike, međutim, za one koji imaju tri, a pogotovo one koji imaju pet, šest ili više apartmana, porez bi trebao biti poprilično visok. Na taj bi se način ograničilo otvaranje novih apartmana svih onih koji gomilaju „paru na paru“, a „fukarama“ bi se olakšalo da pobjegnu iz uši podstanarstva, jer cijene više ne bi letjele u nebo.

Uvođenje poreza na nekretnine u teoriji izgleda najbolje, no u praksi bi moglo doći do raznih anomalija. Prvo, teško bi bilo procijeniti njihovu stvarnu vrijednost. Netko može imati pet nekretnina, a da im vrijednost nije neka, dok drugi s dvije može imati puno više koristi. No, i to bi se nekako dalo riješiti, ali puno veći problem bi bilo vlasništvo. Kako bi se određivalo tko je pravi vlasnik? Bi li roditelji i djeca bili jednaki vlasnik ili ne? Osim toga, a to znamo iz brojnih primjera političara koji na sebi od imovine imaju jedino džemper Lacoste, a puni su kao brod, nekretnine bi se mogle pripisivati na prijatelje, poznanike, rođake, stranačke poslušnike… Kako onda nekome prikrivenom vlasniku dokazati da ima deset nekretnina?

Pitanja je puno i nisu lako rješiva, ali privatni smještaj nema puno veze s opterećenjem infrastrukture. Kanalizaciju, ceste i sve ostalo gradovi moraju graditi bez obzira na posjete turista, a ako je već problem u ogromnom broju smještajnih jedinica, onda ne treba ucrtavati raznorazne turističke projekte u prostorne planove. Tek kada bi se stavio moratorij na gradnju golfa na Srđu, Kupara, Brsečina, Plata, Sestrica i svih drugih projekta onda bismo mogli govoriti o zabrani privatnog smještaja i njegovom utjecaju na infrastrukturu. Naravno i po gradu je odavno trebalo zabraniti nakaradne gradnje kakvim svakodnevno svjedočimo (čitaj Gorica, Uvala Lapad, Ploče i sve ostalo), ali to isto nema veze s zabranom otvaranja novog apartmana u zgradi koja je rađena šezdesetih godina.

O ovoj suludoj ideji koja je nedavno rečena da se unutar zidina dopusti iznajmljivanje samo onima koji tamo žive je bespotrebno trošiti riječi. To je isto kao da se zabrani kupanje na Dančama svima koji tamo nemaju grob.

VEZANE VIJESTI:

ZA CRKNUT OD SMIJEHA Sud donio presudu koja bi se itekako mogla odraziti na privatne iznajmljivače u Dubrovniku

Popularni Članci