Zbog aktivnosti Igora Legaza, na Lokrumu je maknuta oznaka koja je desetljećima posjetiteljima sugerirala gdje se nalazi popularna FKK plaža koju su kao takvu jednako toliko tradicionalno koristili kupači nudisti, dok ostali, koji nemaju takve navike, na nju nisu dolazili. Sve je savršeno funkcioniralo.
Iako to područje zakonski nije imalo status plaže posebne namjene, ta je očita namjena bila prisutna u svakodnevnom životu već desetljećima. Nitko se nikada oko toga nije bunio niti je posjetiteljima Lokruma predstavljalo problem. Dapače, ta jedna oznaka na drvenoj ploči, olakšavala je svakodnevicu i odmor različitih ljudi različitih navika. Sudeći prema brojnim reakcijama Dubrovčana na društvenim mrežama i u javnom prostoru, a posebno Lokrumaša, nikome ovaj potez Igora Legaza nije jasan, a postavlja se pitanje i hoće li micanje takve table, koja je na pristojan način sugerirala kako se ponašati na tom dijelu, donijeti neke nove probleme u svakodnevici. Naravno, kao i uvijek u Dubrovniku kod ovako spornih situacija, otvara se pitanje ima li netko možda neki osobni interes u svemu tome.
Pristup plažama kao primjer pozitivne borbe za javno
Igoru Legazu nitko razuman ne može osporiti ono što je tijekom godina napravio za pristup dubrovačkim plažama i pomorskom dobru. Otvarao je pitanja koja institucije često nisu htjele ili nisu znale otvoriti, upozoravao na prepreke uz more, tjerao nadležne da reagiraju i u pojedinim slučajevima napravio posao koji su trebali odraditi upravo oni koji za to primaju plaću. Teško je pronaći nekoga tko je posljednjih godina bio uporniji borac za dubrovačke plaže od Igora Legaza. Ali upravo zato u njegovim aktivnostima građani očekuju više smisla u borbi za javni interes, a ne manje.
Problem s Legazom nije u tome što se bori za javno dobro, nego u tome što se kroz godine nakupilo previše primjera zbog kojih se mora postaviti pitanje zašto se za to javno dobro ne bori uvijek jednako. Kod jednog ugostitelja broje se centimetri, stolovi, ležaljke, ograde i svaki kvadrat pomorskog dobra, dok drugi godinama ne izazivaju ni približno jednaku količinu pažnje. Negdje se mjesecima zovu inspekcije, policija i Lučka kapetanija, a nekoliko desetaka metara dalje problem kao da ne postoji. Negdje se ide do kraja, a negdje sve naprasno prestane. To više nije samo pitanje pomorskog dobra. To je pitanje kriterija.
Legaz je godinama gradio imidž čovjeka koji nema gospodara, kojemu nije važno tko je vlasnik objekta, koncesionar, direktor ili političar, nego isključivo ono što piše u zakonu. Imao je zbog toga i veliku podršku javnosti, vrlo često potpuno opravdano. Ali uz tu javnost uvijek postoji i ona druga, ''interesna'' javnost kojoj nije potreban borac za javni interes nego netko tko će odraditi njihov šporki posao, pokazati gdje treba rezati, pilati ili rušiti, što treba ukinuti... Često zato što su i sami na to bacili oko iz vlastitih interesa. U takvom odnosu aktivist vrlo lako prestaje biti neovisan korektiv sustava i postaje alat u tuđim međusobnim obračunima.
Upravo zato vrijedi pogledati Uvalu Lapad. Tamo se godinama vodio pravi rat oko korištenja pomorskog dobra, koncesija, prolaza, ležaljki i različitih sadržaja uz more. Dubrovačkim zalascima sunca brojili su se metri i centimetri, javno se prozivalo i tražilo intervencije nadležnih. Istodobno se nametalo sasvim jednostavno pitanje - što se događalo s vodenim skuterima koji su se iznajmljivali na tom području, pod kojim dozvolama su radili i kako se događalo da dolaze praktički među kupače i u sami plićak? Ako netko tako precizno vidi svaki metar pomorskog dobra, teško je povjerovati da neke druge stvari jednostavno ne primjećuje ako su u pitanju ljudi s kojima je u dobrim odnosima.
Dvojbene situacije
Posebno je zanimljiv slučaj akcije kod Ville Elite. Legaz je tada postao gotovo simbol borbe za slobodan prolaz uz more, a uklanjanje ograde i zida pretvorilo se u veliki medijski događaj. Prema informacijama kojima raspolažemo, upravo se iz susjednog restorana Levanat koristila struja kada se kidala ograda Ville Elite. Sam taj detalj možda ne bi značio ništa posebno da ne pokazuje koliko su stvarni odnosi na terenu kompliciraniji od jednostavne slike u kojoj je na jednoj strani usamljeni borac za zakon, a na drugoj svi koji bi javno dobro privatizirali.
Jedni postanu meta, drugi saveznici, a s vremenom postaje sve zanimljivije promatrati po kojem se kriteriju te uloge dijele.
Slična pitanja otvarala su se i oko kafića Vala u Uvali Lapad uz koji je Legaz javno nastupao gotovo kao zaštitnik, iako su se istodobno otvarala pitanja prava korištenja prostora. Upravo se na takvim primjerima najbolje testira dosljednost. Zakon je relativno jednostavno braniti kada se primjenjuje na nekoga s kim ste u sukobu. Puno je zanimljivije vidjeti kako izgleda borba za svaki milimetar poštivanja zakona kada ga treba primijeniti na nekoga s kim ste dobri.
U Mokošici se Legaz preko udruge Divlja liga vaterpolo vrlo aktivno uključio u priču oko Vapora, jedinog takvog objekta uz more u tom dijelu grada, u kojem su uglavnom sjedili stanovnici Mokošice i bio je mjesto društvenog okupljanja. Preko nadležnih institucija išlo se prema njegovu zatvaranju zbog pitanja korištenja pomorskog dobra. U Mokošici se pojavila priča kako je za isti prostor bio zainteresiran netko drugi tko u tome nije uspio i kako su upravo te osobe stale iza određenih aktivnosti. Opet se može reći kako je formalno-pravno pitanje jedno, ali motiv zašto je baš neki predmet odjednom toliko važan, nešto sasvim drugo.
Gašenje Divlje lige
A možda jedan od najboljih primjera Legazovog inzistiranja na poštivanju zakona uopće nema veze s kafićima, ogradama ni ležaljkama, nego s jednom od najvećih dubrovačkih sportskih tradicija – s Divljom ligom.
Još 2013. godine Dubrovnik je gledao gotovo nevjerojatnu situaciju. Postojale su dvije udruge i dva prvenstva dubrovačkih kupališta. Jednu Divlju ligu vodio je Tonći Vlašić, drugu udrugu Igor Legaz. Prema tadašnjem tekstu Dubrovačkog dnevnika, na Legazov zahtjev pokrenut je postupak gašenja udruge Divlja liga Dubrovnik koju je vodio Vlašić. Razlog nije bio taj što se prestao igrati vaterpolo, što nije bilo igrača ili što Dubrovčani više nisu htjeli Divlju ligu. Problem je bio formalne prirode – skupština udruge nije održana u roku koji je propisivao statut i zakon. Legaz je potom imenovan i likvidatorom te udruge, dok joj je račun tijekom postupka bio u mirovanju. Sam Legaz tada je vrlo jasno objasnio svoju filozofiju: načelo zakonitosti za njega je bilo ispred načela brojnosti.
I upravo je taj slučaj možda najbolja slika onoga o čemu govorimo. Možete formalno biti u pravu i istodobno napraviti golemu štetu nečemu što postoji desetljećima. Možete se pozivati na statut i zakon zato što netko nije održao skupštinu u propisanom roku, pokrenuti postupak likvidacije i paralizirati udrugu, a onda sve predstaviti kao pobjedu zakonitosti. Ali običnom čovjeku ostat će pitanje čemu zakon služi ako njegov krajnji rezultat nije da nešto popravi nego upravo suprotno, da nešto što funkcionira razbije.
Divlja liga nije bila Igor Legaz ni Tonći Vlašić. Bila je dubrovačka tradicija, bile su to generacije igrača, stotine ljudi oko igrališta i nešto što je postojalo puno prije njihovog međusobnog sukoba. Kada zbog neodržane skupštine dođete u situaciju da upravo takvu udrugu šaljete prema likvidaciji kako biste pokazali da se sve mora raditi „po zakonu“, onda možda stvarno jeste formalist. Ali je legitimno pitati jeste li u tom trenutku još uvijek borac za javni interes ili vam je važnije dokazati da ste vi taj koji je u pravu.
Niko Kmetović i jedrenje na Pipliću
Još je ilustrativniji slučaj Nika Kmetovića i škole jedrenja na Pipliću. Kmetović je za Dubrovački dnevnik tvrdio kako je preko gradskog natječaja dobio dozvolu za obavljanje djelatnosti, platio odgovarajuću naknadu i imao potrebna rješenja, dok se na istu lokaciju kao zainteresirana strana pojavljivao i Legaz. Nakon toga došlo je do incidenta i uništavanja dijela opreme, zbog čega je intervenirala policija. Kmetović je tvrdio kako snimke nadzornih kamera pokazuju Legaza među osobama uključenima u događaj.
Tu priča o profesoru matematike koji s pilom i macolom samo vraća građanima ono što im pripada postaje znatno kompliciranija.
U javnosti su se potom pojavljivali i drugi ozbiljni sukobi, među njima i slučaj s danas pokojnim dubrovačkim advokatom Srđom Jakšićem, kao i sudske mjere te kasnije privođenje Legaza zbog sumnje u njihovo kršenje. Kada se tome pridoda slučaj Nika Kmetovića i njegove imovine, postaje jasno kako Legazov javni angažman odavno nije samo priča o skalinima, konopima, ogradama i katastarskim česticama.
Odnos prema novinarima
Problematičan je i njegov odnos prema novinarima onda kada oni počnu pisati o njemu nešto što se njemu ne sviđa. Kada je kolega Ahmet Kalajdžić objavio informaciju o optužnici državnog odvjetništva vezanoj uz događaje kod Ville Elite, nije presuđivao Legazu, nego je izvijestio o službenom postupku. Nakon toga je, prema javno objavljenim navodima, Legaz novinara javno vrijeđao, zbog čega ga je Dubrovački vjesnik u komentaru nazvao verbalnim nasilnikom i licemjerom.
Tu se vidi zanimljiv paradoks. Legaz godinama snima druge ljude, javno ih proziva, objavljuje njihove postupke, zove institucije i traži da javnost zna svaki detalj onoga što rade. I to je legitimno dok se radi u okviru zakona. Ali onda mora vrijediti i obratno. Čovjek koji se svojevoljno postavio u ulogu borca za javni interes i poštovanje zakona, ne može očekivati da su svi ostali javna tema, a da njegov vlastiti rad, odnosi i postupci ostanu izvan pažnje javnosti.
Neugodnosti s DJ-icom
Posebno neugodna bila je i epizoda s britanskom DJ-icom Angelom Aruturom koja je na društvenim mrežama objavila snimku susreta s Legazom dok je sa slušalicama i laptopom puštala glazbu na plaži. Ona je cijeli događaj opisala kao uznemiravanje i povezala ga i s rasnom dimenzijom. Ne mora se svako njezino tumačenje prihvatiti kao utvrđena činjenica da bi se moglo zaključiti kako je prizor bio ružan i potpuno nepotreban. Tamnoputa gošća koja je s laptopom i slušalicama puštala glazbu postala je predmet Legazove osobne intervencije, snimanja i prepiranja, a snimke su ekspresno završile na društvenim mrežama daleko izvan Dubrovnika. On je smatrao da ona ne smije na plaži puštati glazbu i to snimati.
Još jedan primjer koji dobro pokazuje problem slijepog inzistiranja na jednom principu jest Buža. Nakon što je početkom siječnja 2026. čovjek izgubio život utapanjem na Buži sv. Stjepana, Legaz je samo nekoliko dana kasnije inzistirao na tome da pristup mora ostati otvoren jer se radi o javnom pomorskom dobru. Nešto kasnije javno je govorio i o uklanjanju katanca s druge Buže, Buže Zvijezda, jer je smatrao da je postavljen protivno propisima.
Naravno da pitanje slobodnog pristupa pomorskom dobru postoji i da se ono ne smije prepustiti samovolji privatnika. Ali teško je cijelu stvar svesti samo na to je li katanac pravno dopušten. Čovjek je nekoliko tjedana ranije na Buži izgubio život. Na ta mjesta dolaze deseci turista koji ne poznaju stijene, more, valove ni opasnosti koje nastanu u svega nekoliko minuta. Možda je katanac pravno sporan, ali ljudski život nije pravna fusnota. Ako se inzistira na otvorenom pristupu čak i na mjestima na kojima postoji ozbiljan sigurnosni rizik, onda uz pravo prolaza mora postojati i barem jednako ozbiljna svijest o odgovornosti za sigurnost ljudi u danima kada je to područje opasno po život.
Sličan obrazac sada gledamo i na Lokrumu. Legaz se uključio u uklanjanje FKK oznake pozivajući se na formalni status tog dijela obale. Pravno pitanje može biti legitimno, ali ostaje puno zanimljivije pitanje zašto upravo ta tabla, zašto baš sada i zašto se toliko energije ulaže u nekoliko slova na stijeni koja nikome nisu smetala desetljećima?
Tu se vraćamo na početak priče. Nitko ne treba Igoru Legazu oduzimati ono dobro što je napravio za dubrovačke plaže. Otvorio je brojna važna pitanja i u pojedinim slučajevima natjerao sustav da napravi ono što je sustav davno morao napraviti sam. Ali učinjeno dobro nije doživotna indulgencija niti ikome daje pravo da se proglasi jedinim tumačem zakona, pravde i javnog interesa.
Što netko glasnije dijeli lekcije drugima, to javnost ima veće pravo analizirati njegove vlastite kriterije.
Zato više nije pitanje je li Igor Legaz nekada bio u pravu. Bio je. Nije pitanje ni je li napravio korisne stvari za pristup dubrovačkom moru. Jest. Pravo pitanje je po kojem kriteriju bira ljude i objekte protiv kojih će krenuti, zašto se nekome broji svaki centimetar, dok se pokraj drugih problema prolazi gotovo bez riječi, te zašto pojedine teme odjednom prestanu biti važne iako nisu riješene, a neke dospiju u fokus, iako baš nikome u javnosti to ne predstavlja problem.
Ljudi koji se bore za javno dobro ne bi smjeli imati svoje i njihove ugostitelje, svoje i njihove koncesionare, plaže na kojima zakon vrijedi do posljednjeg centimetra u vidu drvene table koja stoji desetljećima i nikome ne smeta i one na kojima se neke stvari jednostavno ne primjećuju.
Ako se takva selektivnost ne može uvjerljivo objasniti, onda više ne govorimo samo o borbi za javno. Govorimo o selektivnom pružanju usluga interesima, samo upakiranom u puno prihvatljiviji kostim borbe za javno dobro.
