Na Sinjskoj alki je,osimalkara i njihovih momaka, najvažnije bilo prisustvo našega premijera Plenkovića. I umjesto da ga novinari pitaju o povijesnim uspjesima Shengena i izgradnji Pelješkog mosta, pa ako treba i o pobjedi Hrvata nad Turcima 1715., pa shodno tome pogocima u sridu, mučili su ga pitanjima o zaštiti Ličana od otrova, na što je on uporno štitio vlast od – javnosti.
Objavio je da u podzemnim vodama Like još nisu pronađene ''vječne kemikalije'', pa odvoz toksičnog smeća može pričekat zakonske procedure, studije, ekspertize, izvide. Sve može čekat. Kad bi samo voda imala tu privilegiju!
Ukratko, problem ilegalnog odlagališta opasnog otpada u Gospiću riješit se može jedino
''u zakonitoj proceduri'', a nikako pod pritiskom javnosti i ''histerične oporbe'', pribrano je izložio premijer. Histerija je, prema Vladi RH, kad se građani boje pit vodu koja bi mogla bit zagađena, pa od njih traže da se 45 tisuća tona opasnog otpada makne prije nego što kemikalije krenu put izvora, rijeka, vodovoda i gustijerni. Problem traje više od godinu i po'. Studije su napravljene, ekspertize također, DORH i USKOK su u pogonu. Izgleda da zbog procedura taj pogon tako sporo vozi upravo onda kad bi trebalo spasit vodu.
I dok tako vlast govori o procedurama, Ličani sve glasnije razmišljaju o vlastitoj proceduri; traktorima prema autocesti A1. Jer možda će državu prije osvijestit blokada prometa, nego podaci da Ličani piju tone vode u bocama.
A koristeći situaciju, jedan zluradi Mostov marketinški stručnjak je HDZ-u besplatno ponudio slogan za sljedeće izbore: ŠTO NISMO PRODALI, TO SMO OTROVALI!
U nas u Gradu odavno postoji svijest o problemu zagađenja okoliša.Zato je još 2007. osnovana Agencija za gospodarenje otpadom, koja će uskoro slavit 20. rođendan. Projekt u Lučinom razdolju odavno je prerastao u centar za gospodarenje - obećanjima. Toliko je dugo ''u izgradnji'', da bi uskoro mogao dobit status kulturne baštine. Na novinarsko pitanje u kojoj je fazi projekt, ponuđen je odgovor iz kategorije ''sve je pod kontrolom, samo još ništa nije gotovo''. Još se sjećamo kad je naša bivša gradonačelnica najavljivala zatvaranje Grabovice. Otad je odlagalište nekoliko puta ''sanirano'', ali nekim čudom još uvijek radi. Čak je novim slojem asfalta sanirana i pristupna cesta.
A i što bi drugo kad je, umjesto Centra u Primorju, izgrađena cijela jedna industrija obećanja, dozvola, projekata, revizija i čekanja. Direktor Bačić još je 2019. najavljivao da bi Centar trebao bit gotov do 2022. godine. Četiri godine kasnije, od Centra ni - C. Uzgred, govori se da je njegova tadašnja plaća od 12.400 kuna narasla na oko 2.943 eura. Ono, zbog automatskog usklađivanja s povećanjem troškova života. Ne može čovjek gladan radit. Za utjehu ipak, barem je jedan projekt uredno napredovao.
Na pitanjegdje je zapelo, pitali su ovih dana odgovornu osoba izvođača radova, gospara Bolotina, koji je ljubazno javnosti poručio da je sve je pod kontrolom, samo što je on na godišnjem odmoru, pa će sve objasnit iza Velike Gospe, kad se vrati s kupanja. Savršeno!
Smeće može čekat. I direktor i projekt mogu čekat. Građani isto mogu čekat. Kad bi barem i Pelješac mogo čekat. Sve četiri pelješke općine trenutačno svoj otpad voze čak 550 kilometara doKarlovca. I natrag toliko! Sretni što su i to pronašli. Samo još da se pronađe odlagalište za sve one koji su Centar za gospodarenje otpadom ''gradili'' ovih dvadeset godina.
Veliki požar koji je poharao područje Lokve Rogoznice i Omiša, ugrozio tisuće stanovnika i turista, odnio jedan život i završio desecima ljudi u bolnicama, imao je barem jednu svijetlu točku: 8,4 milijuna eura vrijedan sustav SRUUK nikome nije nepotrebno zvonio. Vlasti su procijenile da nema potrebe slati poruke na mobitele. Vatra se, naime, širila prebrzo radi jakoga vjetra, a požar je zavraga, izbio - noću. Ukratko, dogodilo se sve ono što se kod požara inače događa. Premijer je pritom mudro zaključio kako bi, da je bio dan, djelovali i kanaderi.
Župan Blaženko Boban, osim što je potvrdio premijerove uvjerljive argumente, dodao je i bojazan da bi alarmiranje građana moglo izazvat paniku i zakrčit prometnice, pa bi vatrogascima bilo teže prolazit. Dakle, građane nije trebalo upozoriti na opasnost, jer bi mogli, zamisli katastrofe – pokušat pobjeć. Prema ovoj logici očito je najbolje da čovjek mirno sjedi s kantom vode u ruci, ne paničari, ne izlazi na cestu nego čeka da ga požar lizne i tako mu pošalje obavijest. Inače, župan Boban je ostao u pamćenju Dalmatincima od vremena kad je filmskoj ekipi zapalio set, jer je on procijenio da su antikristi? Pitaju se mještani, jesu li možda izabrali piromana na čelo županije?
I tako, dok su dalmatinska sela gorila, vlast se češljala, a još jedna tema nije bila za komentiranje. Baš kao i opasni industrijski otpad po Hrvatskoj. Vlada će sve sanirat! Igrokazi i loši Vodvilji, sve po istom scenariju i režiji. Jer, ako je to upravljanje krizama, možda nam fakat više i ne trebaju alarmi. Dovoljno je upalit televiziju. Baš kad premijer počne objašnjavati zašto alarm nije trebalo uključit, a brojni gledatelji izraze skepsu, trenutno stignu spasonosni rezultati istrage; piromani su ipak - Srbi! I što tu više može alarm?
Bivši dubrovački biskup Mate Uzinić, prigodom misnog slavlja na Veliku Gospu u trsatskom svetištu, izgovorio je jednu gotovo subverzivnu misao za hrvatske prilike: domovina se ne voli mahanjem zastavama, nego načinom na koji prema domovini postupamo. Drugim riječima, nije dovoljno tri puta viknuti ''HRVATSKA'', ako nakon toga baciš tisuće tona otrovnog otpada pokraj rijeke, zakone koristiš kao ukras, a budućim generacijama ostaviš račun za vlastitu neodgovornost. To je, naravno, za našu vlast bila prilično nezgodna definicija domoljublja, premda je nije blagoslovio Vatikan.
Jer po takvoj definiciji, domovina bi se voljela tako da se za nju vlasti brinu, a ne da samo - ponavljaju mantre. A upravo tu i nastaje problem. Hrvatska je desetljećima glasno voljela domovinu, a tiho je uništavala. Nadbiskup Uzinić pritom podsjeća i na još neugodniju činjenicu: kršćanska vjera nikad i nikome nije obećavala policu kasko osiguranja protiv požara, bolesti, rata i smrti. Bar ne u ovom životu. A poslije ćemo viđet, je li….
Dotad, kako bi se u nas reklo, čuvaj se, pa će te i Bog čuvat. Ili slična iz islamskog svijeta: Sveži devu, pa se pouzdaj u Allaha!
