Nastavak te priče je ona na 'većoj' razini koja se odvijala između tada dva najbogatija Hrvata, a danas preminulih Andronika Lukšića i dr. Franja Tuđmana.

U ratu su hrvatski iseljenici u Čileu financirali oružje za Hrvatsku. Među njima je bio i Androniko Lukšić koji je posredstvom svoje banke sudjelovao u akciji. General Pinochet je u cijeloj priči bio posrednik, neslužbeni zapovjednik vojske i tajne službe.  Iako je već tada odstupio s mjesta čelnika države, nastavio je kontrolirati vojsku te krijumčariti oružje.

Radi te čileanske ilegalne rabote platio je glavom pukovnik Gerardo Huber koji je u veljači 1992. godine pronađen mrtav nedugo nakon što je svjedočio o ilegalnoj pošiljci oružja za Hrvatsku.

Tuđman se zahvalio hrvatskom iseljeniku Lukšiću tako da mu je dao zlato hrvatskog turizma i privrede. Za šaku dinara Lukšić je tada preko Tuđmana došao do Karlovačke pivovare, a kasnije je utopio za višemilijunski iznos.

I Ivan Herak, tadašnji ministar turizma u svojim memoarima se prisjeća kako su ga u Vladi nagovorili da izda pozitivno mišljenje za prodaju Plave lagune, što je on odbio.

Herak dalje i opisuje kako je preko noći došlo do prodaje Atlasa, a agencija je sa svim nekretninama prodana po cijeni jendogodišnje dobiti žičare. Dok su on i tadašnja predsjednica Pave Župan Rusković pokušavali naći potencijalnog kupca u najvećoj internacionalnoj turističkoj korporaciji TUI, Tuđman je već zapečatio prodaju i uvalio ga Lukšiću. TUI je imao velike planove s Atlasom, a Hrvatska kao Hrvatska im je zahvalila za svu dobru suradnju, priznanja i međunarodnu podršku tako što je tu tvrtku prodala vlasniku rudnika koji je o turizmu znao koliko i njemački veleposlanik u Hrvatskoj o korupciji i prijevarama. Naime, Heraku je veleposlanik uletio u ured nakon prodaje Atlasa dosta ljut. Nije mu ništa bilo jasno. Heraku jest.

I tu kreće skidanje gaća od Franja do Andra i Mata pa i Zorana. Niti Jadranka Kosor nije smogla hrabrosti uvesti koncesiju za žičaru iako je to obećala i dobila broš.

Današnja Vlada, zajedno s resornim ministrom Sinišom Hajdašem Dončićem se ponaša kao da još stoji neki dug Države prema Lukšićima. To se toliko sporo odvijalo da je tvrtka Excelsa nekretnine u međuvremenu odvozila sa žičarom šest sezona i zaradila milijune eura.

Nakon što im je Tuđman podario zgradu Ljetnikovca Pucić na platou Pile, zgradu Lučarice u povijesnoj jezgri Dubrovnika, zgradu Nautika s pripadajućim poslovnim objektom na platou Pile, poslovni prostor u prizemlju i vrt na adresi Tiha 7 (blizu platoa Pile), četiri čestice parkirališta Iza grada, zgradu 'Zdravstvene stanice' uz rijeku u Mokošici, 19 čestica zemlje - Nautički centar Mokošica, turističko-obiteljski objekt s pripadajućim zemljištem u uvali Janska u Banićima kod Slanoga, zemljište i objekte koji čine Žičaru Dubrovnik, 21 česticu zemlje u Čilipima u Konavlima, poslovni prostor i stan u centru Šibenika; zgradu i poslovni prostor u Korčuli, poslovne prostore u Puli i Poreču, poslovne prostore u Splitu unutar Dioklecijanove palače, objekte i okoliš Hotela 'Odisej' u Pomeni na otoku Mljetu i tako dalje, aktualna gradska vlast, Vlahušić i Franković su stavili točku na i izglasavši zadnju vrijednu stvar kojom smo grupaciju Lukšić mogli držati za ono čega mi odavno nemamo i bar dijelom povratiti ono što su generacije loših i lopovskih političara dijelili šakom i kapom.

Ne samo to, dodijelili smo im sve to na 50 godina. Uz 15 posto od cijene prodanih karata koje će uplaćivati u proračun Grada, i dalje će se grohotom smijati kako su se naši nesložni političari i oni koji misle da to jesu ponovno posvađali u njihovu korist.

Gradonačelnik Vlahušić je godinama glasno govorio da Lukšićima treba naplatiti koncesiju u većem iznosu, da bi ga na kraju i resorno ministarstvo pobilo, a i on nevoljko pristao na jadan postotak.

I onda nije dovoljno što se jedino Vlahušić bavi prihodovnom stranom jer mu i dalje nema tko stati iza leđa i podrškom, i prijedlozima. Preko puta Vlahušića stoje oni koji su itekako vični rashodovnoj strani proračuna i to bez ikakvog opterećenja odakle će namaknuti sredstva.

A kada prođe tih sitnih 50 godina jedino će Pero Vićan biti živ. Valjda će i on tada ponovno upozoriti kako je iznos kojeg dobiva Grad mizeran, te da nam rat i oružje iz Čilea nije potrebno da skidamo gaće.