Sjedio sam na kafi u Cele i buljio u mobitel. Red vijesti, red Facebooka, red vijesti, red Facebooka, znate kako to već ide…

Odjednom sam podignuo glavu, ne znajući ni sam zašto i ugledao nevjerojatnu scenu koju neću zaboraviti sve dok sam živ - konobar je donio liku piće na tacni, a on mu je sa smiješkom rekao hvala, i pitao ga kako je.

Potom je gledao oko sebe i smijuljio se. Gledao sam ga netremice i nisam mogao vjerovati. Prošlo je punih 5 minuta, a čovjek, iako je sjedao sam, nijednom nije pogledao u mobitel. Samo je lagano pijuckao kafu, duboko disao i bivao u sadašnjem trenutku.

-Čovjek nije normalan – pomislio sam.

Ništa ne radi, ne gleda u mobitel, ne ogovara, samo uživa. Smiješak mu se još više razlio licem u spokojno predvečerje kada su čiope počele vrištati u niskom letu međusobno se naganjajući. Gledao ih je radoznalo, kao kad malo dijete upoznaje nove stvari i situacije. Mogao sam isčitati iz njegova pogleda kako se divi ovom čudu prirode.

-Čovjek stvarno nije normalan. Divi se letu čiopa kao da je Hrvatska osvojila Euro – pomislio sam i bacio kibic na zaslon mobitela čisto da smirim apstinencijsku krizu.

Vrlo brzo sam ga opet počeo gledati. Je li moguće da čovjek još uvijek nije izvadio mobitel? Onda su mi glavom prošle stravične misli od kojih sam se sledio: Možda čovjek uopće nema mobitel. Što da radim, hoću li ga prijaviti policiji? Čovjek očigledno nije normalan, vjerojatno je neki psihopat, koji vreba žrtvu.

Možda će sad, dok svi bulje u mobitele, i nitko u njega, uskočiti pomoći nekoj mladoj majci prenijeti kolica s djetetom preko praga neke butige. Ili će nekoj babi pomoći prenijeti spenzu do njena portuna. Je li to normalno ponašanje na koje smo svakodnevno naviknuli? Kad ste vi, molim vas, na ulici vidjeli nekoga tko iz čista mira hoće pomoći osobi do sebe? Rijetko, gotovo nikad, je li tako? Tako je, jer to nije normalno ponašanje.

-Kuda ide ovaj svijet kad u njemu žive psihopati poput ovoga? – upitao sam se.

Ovaj je potpuno beskoristan za društvo. Ne mora ni raditi, vide se da ga novac ne interesira – njemu je dovoljno otići na kupanje, ili gledati čiope, i čitav mu život ima smisla.

Pa stvarno nije normalan, ali najluđe je što, evo prošlo je sat vremena, još uvijek nije pogledao na mobitel. Sjetio sam se da je prije neki dan Argentina u četvrtfinalu Copa Americe pobijedila Venecuelu, a igrači su nakon pobjede dohvatili mobitele. Mogli su se i oni ponašati kao psihopati, recimo pjevati i slaviti prolazak svoje države na natjecanju, ali njima to nije bilo ni na kraju pameti. Messi, Higuain i Mascherano isti su tren pošli vidjeti što ima novo na društvenim mrežama. Jebo slavlje, kakav je to život, to kad slaviš život, umjesto da pogledaš je li ti tko lajkao status?

Još je sjedio i smješkao se na istom onom mjestu duboko udišući ljetni povjetarac. Mene je nervoza skroz oprala, nisam ga više mogao ni pogledati, jer bih isti tren poludio. Sreća da sam ugledao jednog policajca koji se besposleno kretao Stardunom. Ispričao sam mu da u Cele sjedi psihopat, koji vreba žrtve i da sigurno nije normalan. Vjerojatno je i opasan.

-Kako znaš? – pitao me policajac.

-U sat i pol vremena nijednom nije pogledao mobitel. Samo se smiješka i divi letu čiopa – rekao sam mu.

-Uh, sumnjivo mi je to jako – rekao mi je policajac i otišao ga provjeriti.

Naćulio sam uši da čujem što govore.

-Gdje ti je mobitel? – upitao ga je čuvar zakona i reda.

-Nemam mobitel – odgovorio je ovaj.

-Kako nemaš mobitel? – nije se dao policajac – Kako onda čitaš Radarsku kontrolu?

-Nemam ni auto – odgovorio je psihopat.

-Opa, tako znači. Nemaš ni auto, ni mobitel. Hoćeš reći da nijedanput u zadnjih par dana nisi napisao Cro#OrangeSponsorsYou?

-Što je to Orange Sponsors You? – upitao je neznanac policajca.

-Kako ne znaš što je to? To naranča sponzorira naše Vatrene. Naranča iz Neretve, odakle je naš kapetan, razumiješ?

-Ne razumijem. Ne pratim nogomet.

-Da rezoniramo. Nemaš mobitel, nemaš auto, ne pratiš nogomet, nijednom nisi napisao Cro#OrangeSponsorsYou, ali pratiš čiope. Je li tebi to normalno?

-Pa jest, ne znam što sam naopako učinio.

-Zamisli da ja sjedim ovdje i bez veze gledam čiope, umjesto da lijepo u ruke uzmem mobitel i tisuću ili dvije tisuće puta napišem Orange Sponsors You? Tebi bi to bilo normalno?

-Pa jest, meni je neopisiv gušt gledati čiope.

-Neopisivo jedino može biti kad pitaju me koliko i kako ja nju volim, a ne kretenske čiope, koje vrište da ne čuješ vlastite misli – izgubio je policajac nerve – Zbog takvih kao što si ti, psihopata koji gledaju zalazak sunca, čiope, golubove, galebe, dupine, magarce i žabe, mi smo izgubili od jebenih Turaka u bitki za Eiffel, razumiješ li što si napravio?

Psihopat ga je gledao u čudu dok mu je policajac stavljao lisice na ruke.

-Pun mi je kurac vas psihopata zbog kojih nikad ništa neće biti od ove države. Mogli smo lijepo imati Eiffel na kockice, ali ne, tebi su čiope važnije od Hrvatske – govorio mu je policajac dok ga je vezanog vodio prema kombiju s rešetkama.

Gledao sam ih, i napokon sam prvi put toga popodneva bio zadovoljan. Zazviždao sam konobaru, naručio cijeđenu naranču i otvorio mobitel.

-Cro#Orange SponsorsYou – napisao sam par stotina puta na Facebooku.

Dignuo sam glavu i pogledao uokolo. Sve je bilo na svom mjestu i u savršenom redu. I Hrvati, i Englezi, i Španjolci, i Nijemci, i Talijani i svi ostali oko mene buljili su u mobitele i pisali OrangeSponsorsYou zajedno s kraticama svojih reprezentacija.

-Fala kurcu da je opet sve normalno – odahnuo sam shvativši da u blizini nema nijednog psihopata koji uživa u vriski jebenih čiopa.

Maro Marušić