test

Prvi desetog i desetljeća ispred nas

Autor: Lucija Komaić Autori fotografija: Milo Kovač, građa Muzeja Domovinskog rata
Kolumna je izvorno objavljena u tjedniku Dubrovački dnevnik petkom. 

Sjećanje na neke dane u životu nikada ne blijedi. Obično su to velike prekretnice, dan vjenčanja, rođenje djeteta ili dan nekog tragičnog gubitka.  Prvi desetog devedesetprve jedan je od takvih dana. Jedan od onih u kojemu se sjećamo čak i pojedinih trenutaka koji i dalje ne blijede. A prošlo je već 30 godina... Ta okrugla brojka sada već probija psihološku granicu protoka vremena. Gazimo u novo desetljeće bez da smo iza sebe na svoje mjesto smjestili neke stvari koje smo odavno trebali. Dubrovački branitelji nakon 30 godina od njihovih ratnih zasluga ovog su tjedna konačno dobili ključeve od  obećanih stanova. Je li moglo prije? Sigurno da jest, ali kad se konačno zatvori neka stranica knjige, takva je rasprava suvišna. Puno je problema čije stranice rješenja tek treba početi pisati.

U 30 godina čovjek se rodi, završi školu, fakultet, odraste, zasnuje vlastitu obitelj i ostvari poslovnu karijeru. Drugim riječima, i tadašnja djeca, iz tog ratnog Dubrovnika, danas su već odrasli ljudi pred kojima je sigurno mnogo toga, ali što je iza njih?  Isto što i iza svih onih tada već odraslih ljudi, a sada građana u jeseni života.  Svi oni skupa već 30 godina dijele istu sudbinu, slušaju iste priče, jednaka objašnjenja, nose zajednički teret. Sjećanje na taj dan i ne treba nikada izblijediti. Ni ne smije. I nakon 40, 50 godina to će i dalje biti početak najtežih dana i vremena u kojemu smo jednostavno izgubili previše. Naše najhrabrije ljude koji su položili živote za slobodu. Naše nedužne civilne žrtve, među kojima je bilo i djece, našu baštinu, domove, imovinu... I da se ne lažemo, izgubili smo i 30 godina  nekog normalnijeg života, barem onakvog kakvoga su imali svi oni neki drugi ljudi svijeta koji iza sebe nisu imali ono najgore što bilo koje društvo može doživjeti, a to je rat.

Trideset godina očito nije bilo dovoljno ni da se pokrpaju svi tragovi granata po cestama po kojima svaki dan hodamo i vozimo. Nije bilo dovoljno ni za obnovu razorenih, a odavno prodanih hotela, od najelitnijeg dijela Dubrovnika do okolice. A to su samo posljedice koje se vide. Ono materijalno. Posljedice razaranja samog tkiva društva puno su veće, a 30 godina očito premalo za  san o tome da generalno živimo kao jedno zdravo društvo. Još uvijek previše boli. A ta bol s vremenom ne jenjava, nego  čak i raste pod teretom društva koje presporo napreduje. Pod pogledom na Državu koja je na brojnim razinama korupcijom i otimačinom javnog nažalost razočarala. Pod vječnom neimaštinom i krizama. Pod političkim okolnostima u kojima je previše strana koje su dosad već odavno trebale poznate povijesne činjenice poslagati na svoje mjesto i krenuti naprijed, ali jednostavno nisu u stanju. Ne samo da nisu u stanju krenuti naprijed, nego prave opasne korake unazad poput susjedne Crne Gore koja s odmakom vremena kao da sve više zaboravlja na krimen s kojim se odavno trebala  suočiti. Ili poput mokrih snova o Velikoj Srbiji koje u toj zemlji pojedini političari nikako da prestanu sanjati.

Rat je poguba ljudske naravi, danas jednako kao i  prije 450 godina otkad su ispisane ove Držićeve riječi.  Bio je poguba i prije 30 godina, a bit će i narednih desetljeća. Nemamo mogućnost izbrisati bolnu prošlost, ali imamo šansu promijeniti način na koji će takve rane i dalje opterećivati našu budućnost. Ne možemo birati ni susjede, ali s njima živjeti moramo. I onda kad se toleriramo, razumijemo i uvažavamo, kao i onda kada zastrane. Važno je prihvatiti činjenicu da su takva skretanja službene politike unazad i dalje puno veći problem svim onim normalnim ljudima s druge strane granice, nego ikome drugome.

 A čovjek nakon 30 godina od gorčine zbog nepravde i nanesenog zla nema ništa osim gnjeva. Može jedino tako živjeti i sljedećih 30 godina kroz bolna sjećanja ili početi graditi budućnost, neka drugačija desetljeća ispred nas. To nema nikakve veze ni s oprostom, ni sa zaboravom. Nemoguće je zaboraviti, a ni oprostiti ono što ne blijedi u sjećanjima ni nakon proteka vremena, ali je moguće promijeniti kut gledanja. Tako je puno lakše, a dugoročno isplativije i uspješnije. Europske zemlje, suprotstavljene strane, nedugo nakon Drugog svjetskog rata zajedničkim snagama zasukale su rukave i krenule krčiti ruševine rata i graditi mir. A gdje smo nakon  dugih 30 godina mi?  Još uvijek se spotičemo preko onih ožiljaka od granata po putu. Još uvijek bole ožiljci u kamenu i u ljudima. Prvi desetog pustimo neka zaboli još jače, ali već sutra moramo naprijed. Vrijeme sve stavi na svoje mjesto, a prošlo ga je previše.

Popularni Članci