Mario Klečak u ovotjednim Kronikama piše o vječnom animozitetu Plenković-Milanović, nogometu, GUP-u i drugim aktualnostima.
Hrvatska već godinama ima dva vrhovna izvođača političkog performansa. Jedan stoluje na Pantovčaku, drugi u Banskim dvorima. Većina građana se slabo razumije u politiku, ali jedno znaju; predsjednika države su sami izabrali na općim demokratskim izborima, a premijeru legitimitet daju birači iz njegove stranke, uz podršku prebjega iz drugih stranaka. Znaju i to da, kad se njih dvojica sretnu, ne razgovaraju o inflaciji, iseljavanju, mirovinama ili zdravstvu. Ne govore uopće. Tek objavama preko medija dokazuju vlastitu važnost, pri čemu je kolateralna žrtva – Hrvatska. Najnoviji nastavak sapunice zove se "Pariz". Premijer, bez dogovora s predsjednikom, na vojnu paradu u Pariz je naumio poslat Počasno-zaštitnu bojnu, a ovaj mu uzvratio da premijer tamo može poslati jedino - mažoretkinje.
Premijer onda obznanjuje da je predsjednik Hrvatske nacionalna sramota. Građanima sa strane sve to izgleda ko brak pred razvodom, u kojem se supružnici svađaju oko toga tko će odvesti kučka veterinaru, dok kuću polako liže plamen požara. Samo što je ovdje pas počasna bojna, a kuća država. Jedan se poziva na Ustav, drugi na Zakon, ali obojica se pozivaju na domoljublje.
A domovina? Ona se već odavno poziva na - strpljenje.
Neki analitičari najnovije prepucavanje naših lidera tumače diplomatskim gafom Francuske, koja je prošle godine, uz ostale saveznike, bila pozvana od Hrvatske na vojni mimohod, a nije ni došla, ni svoj nedolazak opravdala. Mnogi su poslali barem zastavu i nekoliko vojnika. A to nije pitanje Milanovića ni Plenkovića. To nije lijevo ili desno. To je pitanje elementarne diplomatske pristojnosti prema državi koja je za polovne francuske borbene zrakoplove izdvojila više od milijardu eura. U poslovnom svijetu takav se kupac naziva - važnim partnerom. Francuzima su pak važniji bili neki drugi partneri. Pola godine kasnije, evo njih u Beogradu. Ne zbog parade, nego zbog unosnije trgovine. Dogovorili su nove Rafale, puno naprednije od naših. A ono što će dobiti Srbi za dvije godine, pomelo bi naše u zračnom prostoru, kažu stručnjaci.
Ironija je potpuna. Dok se hrvatski predsjednik i premijer nadmeću tko će kome zadati žešći verbalni udarac, jedina ozbiljna poruka ostaje ona koju je poslala Francuska, ne riječima, nego nedolaskom na zagrebački mimohod. Nisu poslali izaslanstvo. Nisu se ispričali. To je jedina činjenica oko koje se, za promjenu, ne bi trebali svađati ni Pantovčak ni Banski dvori.
Nakon još jedne besane noći, za Hrvatsku je završilo svjetsko nogometno prvenstvo. Naravno, pravi navijači će reć - Vatreni su dali sve od sebe, pa rezultat i nije važan. I nisu u krivu. Rezultat se zaboravi. Svijet je možda mislio da gleda običnu nogometnu utakmicu. Nisu znali da promatraju narod koji je spreman prijeći ocean, kako bi devedeset minuta (plus reklame), živio između euforije i očaja. A doma će po povratku, ko i vazda, slušat milijun izbornika. Jedni bi smjenjivali izbornika, drugi mijenjali taktiku, treći okrivili pristrane suce, koji su nam uskratili slast pobjede. A sve zato što igrače nisu šišali na pipuna, radi onoga vražjega senzora. Ali svi se slažu u jednom; ošišat bi trebalo i predsjednika FIFA-e, ali on nema ni dlake na glavi.
No možda su u svemu tome najveća pobjeda upravo oni deseci tisuća hrvatskih gledatelja, od kojih neki jedva spajaju kraj s krajem, koji su pokazali da se ljubav prema reprezentaciji ne mjeri ekonomskim pokazateljima. Ili, preciznije, mjeri se, ali se - ignorira. Na kraju će im ostat samo jedno pitanje: jesmo li izgubili utakmicu ili smo jednostavno najskuplje na svijetu, kupili razočarenje?
Nakon iscrpnih govora planera i ostalih sudionika na prezentaciji GUP grada Dubrovnika, gradonačelnik Franković je otkrio ono što nitko prije njega nije ni slutio; apartmani su "ubojice grada". Tako je naš Grad ovih dana dobio novu podjelu stanovništva. S jedne strane su pošteni građani, a s druge – privatni iznajmljivači. Tako bi ovi zadnji mogli zaključit kako su baš oni odjednom postali najveći društveni problem, odmah iza inflacije, klimatskih promjena i prometnih gužvi. Gradonačelnik je precizno iznio definiciju da su stanovi za život, a ne za "mešetarenje", pa su shodno tome apartmani "ubojice grada". A na pitanje jedne građanke od čega bi ljudi trebali živjeti, kratko je odgovorio: "Od poštenog rada." Zanimljiva definicija poštenja, prema kojoj je iznajmljivanje apartmana očito - organizirani kriminal.
A desetljećima već država i grad pozivaju građane da ulažu u turizam, podižu kredite, uređuju kuće, plaćaju poreze, turističke pristojbe i članarine. Čak im se davala pomoć za gradnju bazena. Godinama su bili proglašavani herojima hrvatskog turizma, jer su nadoknađivali nedostatak hotelskih kapaciteta, srušenih u ratu. Danas su strani hoteli popravljeni, izgrađeni i preizgrađeni, a mali privatni iznajmljivači su izgleda postali - društveni paraziti.
Još je zanimljivija izjava gradonačelnika da bi on cijele Ploče sorio (sravnio sa zemljom), kad bi imao - ovlasti. Neki neimenovani kroničar kaže kako on ne pamti da je i'ko od 91. prijetio Gradu - rušenjem. Jer kad političar, makar i misaonom slikom poželi dijelove vlastitoga grada vratit u gabarite crno-bijelih slika prije 50 godina, građani se nehotice pitaju što bi tek radio da mu se ovlasti doista prošire.
Pritom nema dvojbe da Grad ima problem prekomjernog turizma. Naravno da mladima treba omogućiti stanovanje. Ali odgovornost za to nije nastala preko noći, niti su je stvorili ljudi koji iznajmljuju jednu ili dvije kamare kako bi otplatili kredit, školovali djecu ili nadopunili mirovinu. A niti dosadašnje prostorne planove nisu donosili iznajmljivači, nego politika. Zakone nisu pisali apartmani, nego ministarstva. A replika iz publike možda je najbolje sažela cijelu raspravu: "U Slavoniji nema apartmana, a nema ni ljudi." Možda onda problem i nije u apartmanima, niti su oni najveći ubojice grada. Najčešće takve titule puno uspješnije osvajaju - političke ideje.
Gradsko društvo Vodovod Dubrovnik pokrenulo je javno savjetovanje o novim cijenama vodnih usluga i naknada za razvoj. Ako prijedlog prođe, građane Dubrovnika, Župe dubrovačke i Dubrovačkog primorja čeka novo "osvježenje", samo što će ono stizat na računima, a ne iz rubineta. Obrazloženje je gotovo dirljivo. Cijene nisu mijenjane od 2016. godine. Punih deset godina, kažu, nije bilo moguće pomalo ih povećavati, valjda iz dubokog suosjećanja prema građanima. A sad, nakon desetljeća nakupljene empatije, stigla je naplata sa zateznim kamatama. Kao razlozi navode se rast troškova i uvođenje eura. Zanimljivo, jer mnogi se još sjećaju uvjeravanja premijera Plenkovića upućena euro skepticima da će prelazak na euro bit gotovo bezbolan, da će poskupljenja biti simbolična, tek pokoja lipa na kikari kafe. Istina, niko tada nije spominjao vodu. Očito je kava bila strateški važnija od osnovne životne potrebe.
No, ako voda poskupi predloženim postotkom, građani će morati ozbiljno preispitati svoje životne navike. Svakodnevno tuširanje postat će luksuz rezerviran za državne praznike i obiteljske svečanosti. Kupanje u kadi će se planirat ko godišnji odmor, a mašina od robe, uključivat će se samo uz prethodnu analizu kućnog budžeta. Zalijevanje vrta pretvorit će se u sentimentalno prisjećanje na vremena kad su biljke rasle uz pomoć vode i u sušnim mjesecima.
Posebno će biti zanimljivo što poskupljuje i odvodnja. Dakle, neće biti dovoljno štedjeti na vodi; građani će morati razmisliti isplati li se uopće obavljati svakodnevne higijenske i fiziološke potrebe. U ovoj novoj financijskoj discipline, svako puštanje vode postaje investicijska odluka.
Ostaje samo nada da idući korak neće bit uvođenje brojila za zrak. Jer, kad se već tako skupo naplaćuje ono što popijemo, ono čime se operemo i ono što nakon toga ode u odvod, logično je očekivat da će ne'ko uskoro zaključit kako je i kisik infrastrukturna blagodat. A tad će građani, za vlastitu financijsku sigurnost, morat naučit – disat na rate.
