test

POVRATAK REPUBLIKE Treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske i biti samostalna država?

Autor: Maro Marušić
Dubrovnik ima povijesni legitimitet zahtijevati samostalnu državu

Kroz čitavu svoju dugu i slavnu povijest, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom - po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno posljednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se još uvijek nalazi.

Dubrovnik je stoljećima bio neovisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta višestoljetna neovisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovnu uspostavu samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna.

Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su talijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio slavenski jezik. Da, upravo, slavenski jezik, jer Dubrovčani, kada su govorili o svom jeziku, nisu ga spominjali u kontekstu hrvatskog jezika, nego „slavenskog ili naškog“. Rajmund Džamanjić 1639. u Veneciji objavljuje pravopis imena Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi. Znači, ne spominje se da se stari Dubrovčani služe hrvatskim, nego slavenskim jezikom, iako će tijekom 19. stoljeća upravo dubrovački jezik poslužiti za uspostavu hrvatskog standardnog jezika.

Veliki prilog tezi da se stari Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima daje slavni pisac Marin Držić u svom besmrtnom djelu Dundo Maroje. U tom uratku, naime, postoji sporedni lik koji se zove Gulisav Hrvat. Među tridesetak dramskih osoba u Dundu Maroju, jedino je Gulisavu, Držić imao potrebu udijeliti dodatak imenu Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, ne bi imao nikakvu potrebu jednog jedinog lika označiti da je Hrvat.

Ne samo da se Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, nego su s njima i – ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći smanjiti utjecaj Dubrovačke Republike na Mediteranu.

Međutim, zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima. Naime, dubrovački srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vjere (bilo ih je više od tisuću), a u pokretu je bilo dosta katoličkih svećenika, koji su se također izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali Srbokatolicima još uvijek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića…

Kako i zašto je došlo do srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku? Sredina i kraj 19. stoljeća bilo je to teško vrijeme za Dubrovčane – nakon višestoljetne samostalnosti našli su se pod omraženom Austrijom, a za njihove vladavine budila se nacionalna svijest.

-U to vrijeme - objašnjava doktor sociolog Nikola Tolja koji je napisao knjigu o srbokatoličkom pokretu u Dubrovniku - za razliku od Dubrovnika i Hrvatske, Srbija i Crna Gora su samostalne države.

Tolja dodaje kako su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslavenskih naroda, dijelu Dubrovčana ukazale kao spas.

-Dio najuglednijih Dubrovčana izlaz je vidio u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći izdvojiti svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približiti ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslavenske države u kojoj bi stoljećima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje – piše Tolja.

Zašto je ovo važnu za našu priču? Da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, sigurno nikad ne bi pokrenuli srbokatolički pokret i izjašnjavali se kao Srbi. Sad ćete reći da je ipak većina Dubrovčana željela biti u Hrvatskoj i da su se zbog toga osjećali Hrvatima. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio.

Da zaključimo – Dubrovnik je danas u Hrvatskoj, ne zato jer su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, nego isključivo zbog spleta povijesno-političkih okolnosti i dijeljenja iste vjere s Hrvatima. Sve ovo što smo gore nabrojali dovoljno je da zaključimo kako Dubrovnik, točnije područje bivše Dubrovačke Republike, danas potpuno legitimno i povijesno utemeljeno može tražiti samostalnost i neovisnost o bilo kojoj državi uključujući Hrvatsku. Uspoređujući Dubrovnik s primjerice Kosovom, Katalonijom ili Škotskom usudio bih se reći kako Dubrovnik, gledajući dugo povijesno razdoblje, ima još veće pravo na samostalnost od navedenih.

OK, shvatili smo da Dubrovnik ima povijesno pravo za samostalnošću i potencijalnim odcjepljenjem od Hrvatske, ali odakle nama uopće ideja da mi u tome pišemo i koji je povod za ovaj tekst? Pa, u najkraćim crtama, Hrvatska se od početka devedesetih godina prema Dubrovniku odnosi kao maćeha. Što je to, molim vas lijepo, država napravila za Dubrovnik u posljednjih 25 godina?

Područje bivše Dubrovačke Republike jedini je teritorij u Hrvatskoj na kojemu nema ni metra autoceste. Gotovo svako selo u Hrvatskoj ima izlaz na autocestu, ali Dubrovnik ne samo što nema autocestu, nego nema ni nikakvu brzu cestu, bogme ni normalnu magistralnu cestu, pa putnicima iz zračne luke do Dubrovnika treba više vremena, nego iz New Yorka do konavoskog aerodroma. Kad smo već kod aerodroma gdje je država također najveći vlasnik, valja kazati kako ni on nije najidealniji – za vrijeme puhanja malo jače bure, ne može se sletjeti.

Dubrovnik je prometno daleko najizoliraniji u čitavoj Hrvatskoj, a država po tom pitanju malo što radi – uostalom područje Republike ni nema kopnenu granicu s Hrvatskom. Ne može čovjek kupiti sir u Splitu, a da se ne trese hoće li mu ga uzeti na granici u Neumu. Pelješki most koji je trebao biti izgrađen jučer, tko zna kada će se i hoće li se izgraditi. Također, umjesto da država preko svoje Croatije Airlines daje Dubrovčanima popust jer su prometno izolirani, to mora raditi Grad Dubrovnik trošeći svoj proračun.

Ponovimo pitanje - što je to Hrvatska napravila za Dubrovnik? Pomogla je, svaka čast, izgradnju mosta Franjo Tuđman, pomogla je obnoviti luku kako bi se moglo sidriti što više kruzera, i to je manje-više sve.

Više je Kalmeta ukucao državnih para na izgradnju Kalmetine, nego li će Hrvatska, zbog javnog duga, ukucati u Dubrovnik u sljedećih sto godina. A s druge strane, dubrovački turizam ponajviše puni državni proračun kako bi saborski zastupnici imali sve moguće i nemoguće dnevnice, dodatke za stan i putovanja, odvojeni život… Hrvatska, kako tako, još uvijek ekonomski opstaje isključivo zahvaljujući turizmu, a Dubrovnik je njena najvažnija turistička perjanica, znatno važnija i od cijele Istre.

Osim turizma, jako važni ljudi za funkcioniranje hrvatskog gospodarstva su pomorci, od kojih veliki broj dolazi iz Dubrovnika. Svi oni rade na stranim kompanijama i u Hrvatsku donose ogroman novac puneći proračun preko PDV-a. Hrvatska ne samo da tim ljudima ne olakšava posao, nego ga otežava. Stalno ih ubija poreznom  politikom i besmislenim brevetima muzeći im dodatni novac.

Zamislimo na trenutak, gdje bi Dubrovnik bio da PDV odlazi u gradski, a ne državni proračun? Mogao bi se izgraditi novi aerodrom, ceste i tko zna kakvi još sve infrastrukturni projekti. Dovoljno je samo prošetati Dubrovnikom i usporediti ga s bilo kojim drugim hrvatskim gradom, i vidjeti da je grad pod Srđem klasa za sebe i da je daleko najbogatiji. Ali Hrvatska samo uzima od Dubrovnika i malo mu daje zauzvrat. Pogledajmo ovu zadnju 'reformu' – žele nam sada uzeti i uspješnu policijsku upravu, iako je Dubrovnik vanjska granica EU i na zahtjevnom strateškom mjestu kroz kojeg prođu brojni turisti, a u slučaju terorističkog napada na Hrvatsku, teroristi bi, zbog ugleda u svijetu, najvjerojatnije izabrali upravo Dubrovnik.

Zamislimo da sami upravljamo infrastrukturnim projektima i da sami određujemo poreznu politiku. Zašto primjerice Dubrovnik nije dobio modernu, prijeko potrebnu sportsku dvoranu za rukometno prvenstvo? Dobili su je i Zagreb, i Split, i Zadar i Poreč, ali ne i Dubrovnik kojemu je najpotrebnija i gdje bi se mogle dolaziti pripremati svjetske momčadi (jer je Grad sam po sebi magnet za dolazak) i opet tako puniti državni proračun? O nogometnom stadionu da i ne govorimo. Zašto se reprezentativni nogometni kamp ne bi nalazio u okolici Dubrovnika, a ne u Zagrebu? Prije rata, zbog ljepote grada i blagodati klime, u Dubrovnik su na zimske pripreme dolazile bundesligaške momčadi, a danas dubrovačka igrališta, zbog katastrofalnog stanja, zaobilaze i djeca.

Jasno je bilo kome tko može mućnuti glavom - da je Dubrovnik samostalan, mogao bi s pametnom politikom i dobrim poreznim sustavom, napraviti čudesa – sve ono što mu sad Hrvatska onemogućuje.

Međutim, moj osobni stav je da Dubrovnik ne treba težiti za samostalnošću, odnosno da treba ostati u Hrvatskoj. Prvenstveno jer treba pomoći susjedu, pogotovo ako je u gorem stanju, a Hrvatska je u znatno lošijoj situaciji od Dubrovnika. Najlakše bi sad bilo ostaviti Hrvatsku sa svojim mukama i dugovima i otići u samostalne blagodati.

Poanta ovog teksta nije zagovaranje povratka Dubrovačke Republike, nego prisjećanje na tužnu činjenicu kako se službeni Zagreb odnosi prema dubrovačkoj provinciji.

A odnosi se gore od Beča i Beograda.

Maro Marušić

Popularni Članci